Gospe naša, vrelo zdravlja, veljački te puk pozdravlja

Župa Veljaci smjestila se na prostoru primorske, mediteranske i nizinske Hercegovine. Kraj je to koji na jugu i zapadu graniči s Metkovićem i Vrgorcem u Republici Hrvatskoj i uskoro Europskoj uniji, na sjeveru s Grudama i Širokim Brijegom, a na istoku s Čapljinom i Čitlukom. Veljačka sela se zajedno s cijelom ljubuškom općinom nalaze na sjecištu značajnih prometnica prema Mostaru (udaljenost 36 km) i Sarajevu (170 km) te Makarskoj (55 km) i Splitu (120 km). Zanimljivo je spomenuti kako prosječna godišnja temperatura u ovom pograničnom i vodom bogatom kraju iznosi 15˚C, tako da je tlo pogodno za agrikulturu; s mnogo sunca i obiljem vode nudi poljoprivredni raj za uzgoj povrća, žitarica, ali i duhana...

 

Kada netko spomene ime Hercegovina, mnogi odmah pomisle na velike vrućine, suše, zmije i nepregledni kamen, a zlobnici će odmah pomisliti i na „ustaše“ te narod koji se nikako ne odriče svoje katoličke vjere i hrvatske nacije.

Ipak, uz nadaleko poznati krški hercegovački reljef i sušu, ljubuški kraj ima više plodnih polja nego što bi čovjek očekivao: Veljačko, Vitinsko, Studenačko, Jezerac, Rastok i naravno Ljubuško. Njih natapaju u tom kraju troimena rijeka Tihaljina – Mlade – Trebižat i njezini pritoci Vrioštica, Studenčica i Lukoć.

U tom plodnom kraju bogatom vodom, dva-tri kilometra od granice s Hrvatskom, nalaze se Veljaci. Istoimeno selo i župa sv. Ilije proroka koju čine još mjesta: Grab, Vašarovići i Orahovlje, kao i brojni zaseoci smješteni u zapadnom dijelu Ljubuškog polja.

Drevno ime Veljaci i nekada neplodno tlo

Ime Veljaci prvi put se spominje 1395., i to u darovnici bosanskog kralja Stjepana Dabiše koji istoimeno mjesto daruje svojoj kćeri Stani u trajni posjed. Nakon njezine smrti posjed je trebao pripasti Staninoj kćeri Vlatki, supruzi plemića Jurja Jurjevića.

Povijest ne govori da je područje bilo pretjerano naseljeno, što i ne čudi ako imamo na umu da je riječ bila o zemljištu s nereguliranim protokom vode koja je bila izvorom raznih zaraza. Osobito velike zasluge za osposobljavanje neplodna tla za uzgoj biljnih vrsta (melioracija) ovih polja bogatih vodom, pripadaju nekadašnjem gospodaru Hercegovine Ali-Paši Rizvanbegoviću. Tako je polje koje je bilo sušno kad je trebalo vodu, a puno vode kad je ne treba, s mnogo nepristupačnog zemljišta i komaraca, preuređeno u obradivu površinu izvanredne kvalitete.

Pogranična župa

Između tih rječica, oranica, zasađenih polja i razbacanih zaseoka smjestila se jedna, moglo bi se reći, drevna i nekada prostorno velika župa. Ne nalazi se kako bismo očekivali uz središnju prometnicu, a malo je i zaklonjena od pogleda. Ipak ju nije teško naći.

Nju danas pastoralno opslužuju fra Vlatko Soldo, župnik, te fra Ivan Kvesić i fra Ivan Matijašević, župni vikari svećenici Franjevačke provincije Uznesenja BDM-a. Kroz ugodni razgovor u župnom uredu i crkvi, od dinamičnog i kompaktnog trojca saznali smo mnogo toga što nismo znali o ovom kraju. Dosta pozitivnog, ali i onog negativnog.

U župi Veljaci danas ima 2 660 vjernika u 736 kućanstava. Kako kažu naši sugovornici, odnos naroda prema svećenicima i vjeri općenito je zadovoljavajući, međutim u usporedbi sa župama Široki Brijeg ili Posušje je „tvrd“ i mogao bi biti bolji. Narod je čudan i svojeglav.

„Narod ovdje je fizički vezan za vrgoračku kotlinu koja je bila poznata po partizanima i krijumčarenju. Ovo je granično područje, a uz njega se veže nezakonita trgovina svim i svačim. Također je na ovaj kraj izvršio utjecaj prošli sustav, pogotovu iz Dalmacije. Svakako je mentalitet čovjeka u Širokom Brijegu drukčiji nego ovdje. Od crkve je granica jedan ili dva kilometra, odmah je tu Vrgoračko polje i autocesta, što mnogo utječe na mentalitet naroda koji se teško može promijeniti. U župi imamo nekoliko odraslih, nekrštenih. Zbog podneblja i poljoprivrede mnogi su navikli raditi i nedjeljom i blagdanima. Određeni broj župljana je kršten i krstit će djecu, ali ne idu u crkvu. Mentalitet je mnogo drukčiji nego u našeg naroda u unutrašnjosti, gdje ljudi imaju mnogo više osjećaja za vjeru“, rekli su nam fratri u razgovoru nadopunjujući jedni druge.

Kao pozitivan primjer „vjerničke oaze“ u pograničnom pojasu, navode župu Ljubuški koja se uvijek izdvajala po broju vjernika i njihovu odnosu prema Crkvi.

Prema riječima župnika, u sve tri crkve, župnoj i dvjema filijalnim – u Grabu sv. Ive i u  Vašarovićima sv. Stjepana Prvomučenika – na nedjeljnoj misi bude oko 1 000 vjernika. Moglo bi se reći tko ide u crkvu, ide stalno, a tko ne ide, ne ide nikako. Čini se kako nema sredine u cijelome kraju.

Zanimljiv je slučaj da neke od kuća koje su najbliže crkvi nemaju nikakve kontakte sa župnim uredom. Stvar „principa“ i događaja iz prošlosti čije začetke više nitko i ne zna, ali se tradicija nedolaska u crkvu nastavlja, iako su se promijenili i sustavi i države.

Vjeronauk se održava u župnoj crkvi i po filijalama; djeca se temeljito pripremaju za sv. pričest, a svake druge godine mladi u višim razredima osnovne škole za krizmu. Veljački fratri ne drže školski vjeronauk i kažu kako je prošle godine bilo oko 50 prvopričesnika, a ove oko 30, što je u današnje doba sasvim solidna brojka budući da župa ima više od 200 starijih momaka i skoro 100 neudatih cura, te oko 130 obitelji u kojima je samo po jedan član.

Župa je dala pet živućih svećenika

Ne postoji „službeni“ župski zbor koji bi sudjelovao na natjecanjima i kulturno-umjetničkim manifestacijama, ali rijetko koja misa nedjeljom bude bez mješovitog „ad hoc“ zbora koji svojim pjevanjem uljepšava misno slavlje.

Župa nema ured Caritasa, ali postoji organizirana podjela pomoći najugroženijima. Riječ je o 50-ak obitelji slabijeg imovinskog stanja. Uglavnom su to samci i obitelji u kojima nitko ne radi. Od onih koji rade, većina se bori sa zemljoradnjom, ali danas je teško prodati svoje proizvode na tržištu. Mnogima pomaže i brojna dijaspora koja je iz ovog kraja odlazila u više navrata. Početkom minulog stoljeća zemlja, iako plodna, nije mogla prehraniti brojne obitelji pa su počeli prvi odlasci prema zapadnim zemljama, uglavnom prema SAD-u i Australiji.  Šezdesetih godina uslijedio je novi val iseljavanja, a odlazilo se svuda: najčešće u Njemačku i Austriju. Tako veljački kraj ima brojnu dijasporu koja često donira novac za popravke na crkvi, ali u svoje mjesto donosi i razne običaje.

Prema riječima fra Vlatka, u župi trenutno nema mladih koji se spremaju za duhovna zvanja, međutim Veljaci su dali više svećenika u prošlosti, a trenutno ih je pet živućih. Jedan od njih je veljački župni vikar fra Ivan Matijašević, inače iz sela Vašarovići.

Razgovarajući o odlascima i naseljavanju, saznali smo kako su najčešća prezimena u kraju: Bebek, Pavlovići, Matić, Čuljak, Petrović, Tolj, Bradvica, Jelavić...

Veljački kraj je dao i nekoliko poznatih imena među kojima su zasigurno najupečatljiviji pravnik i političar Vice Vukojević te umjetnik Stjepan Skoko.

Osnutak i razvoj stare župe

Neizostavna tema je daleka prošlost, pogotovu kada se zna kako je veljačka župa najstarija u Nahijskom (Ljubuškom) dekanatu. Veoma je teško ocijeniti kada je osnovana ova vjernička zajednica. Kao i mnogo drugih župa koje su postojale u širem području, koje možemo nazvati „tamnim vilajetom“, ona se pojavljuje i silazi sa scene dijeleći tako tešku sudbinu katoličkoga puka pod osmanskom vladavinom.

Jedno je jasno, prvi put se župa Veljaci pod tim imenom spominje već 1599., a vjerojatno je mnogo starija. U sačuvanom spisu iz te godine navode se župe pod upravom zaostroškog samostana. Tri od njih bile su na području današnje Hercegovine, a jedna je Veljaci.

Bila je to velika župa za ondašnje (i današnje) prilike, a iz nje su fratri pastoralno opsluživali katolike na području današnjih općina Ljubuški i Vrgorac. 

Golema župa koja od 1837. ima sjedište u Veljacima, prvi put se podijelila 1855., kada je od nje odcijepljena kapelanija Humac (župom utemeljena 1866.). Potom su se odcijepili: Klobuk 1867., Vitina 1895., a Šipovača (selo) se najprije 1928. odcijepila od Klobuka i pripojila staroj matici Veljacima, a 1939. utemeljena je samostalna župa.

Materijalna izgradnja

Veljaci dugo vremena nisu imali župnu crkvu, nakon što je vjerojatno na početku osmanske vladavine bila porušena drevna crkvica sv. Ilije u groblju Mlade. Jedan od župnika započeo je 1863. gradnju župne crkve na ruševinama crkve sv. Ilije, ali taj bogoslužni prostor nikada nije bio dovršen. Mise su se slavile u župskom stanu, a nedjeljom u drvenoj baraci u crkvenom dvorištu.

Zanimljivo je spomenuti kako je izgradnja još jedne crkve započela u crkvenom dvorištu, iza današnje crkve, ali također nikada nije dovršena i ostala je samo na temeljima koji su nedavno uređeni i zaštićeni, a danas služe kao podsjetnik i prostor za slavlje sv. misa na otvorenom.

Mnogi će reći „treća sreća“, ali župna crkva izgrađena je tek 1958., a u sljedećim godinama uređivana u još nekoliko navrata.

Prema riječima naših sugovornika, to je bila prva crkva u Hercegovini, vjerojatno i Jugoslaviji, izgrađena u komunizmu. Radove je vodio dugogodišnji veljački župnik fra Zdenko Galić. Gradnja crkve veličine 24 x 13 metara započela je u rujnu 1957. prema planu ing. fra Pija Nuića, a „ugrubo“ je završena za samo 64 radna dana. Blagoslov crkve obavio je biskup Petar Čule točno godinu dana od početka radova. Zaštitnik crkve je Gospa od Zdravlja. Iako je sv. Ilija zaštitnik župe, u narodu veću tradiciju ima čašćenje Gospe od Zdravlja.

Nakon temeljite obnove nadograđeni zvonik sada ima impozantnih 26 metara, a na njega su postavljeni kupola visoka sedam, i križ visok tri metra.

Razgledanje unutrašnjosti crkve

Unutrašnjošću ove crkve dominiraju dvije boje, smeđa – boja klupa i stropova, i bijela – boja zidova koja ističe vitraje, rozetu na pročelju crkve te veliki mozaik Gospe od Zdravlja (300 x 220 cm), rad akad. slikara Anđelka Mikulića. 

To se umjetničko djelo ističe nad oltarom i uz zavjetnu sliku Gospe od Zdravlja koja se nalazi na ulazu u crkvu, predstavlja „središnje“ mjesto molitve vjernika koji dođu u ovu crkvu. 

Oltar uljepšavaju dva kipa - sv. Ilije s lijeve i Blažene Djevice Marije s djetetom Isusom s desne strane.

Veliko crkveno dvorište krase tri detalja - tzv. Ilijin stećak, rad akademskog kipara Stjepana Skoke, te spomenci poginulim civilima i braniteljima u dvama posljednjim ratovima, koji se nalaze ispred crkve.

Slap Koćuša

Nakon obilaska crkve i razgovora s franjevcima koji su nas lijepo ugostili, odvojili smo malo vremena i posjetili slap Koćuša koji u Veljacima nastaje od rijeke Trebižat. Rijeka koja nakon što iziđe iz ravnice podno Klobuka nailazi na prepreke, čvrste vapnenačke stijene, te se obrušava s visine od 10 - 12 metara na širini od 30 metara, i tako stvara ovu prirodnu ljepotu. Zanimljivo je spomenuti kako slap Koćuša nema većih oscilacija u količinama vode tijekom godine poput poznatijih Kravica. U blizini slapa mogu se vidjeti stari mlinovi od kojih izgleda neki i danas rade.

Napuštajući Veljake, shvatili smo koji su nered među ljude unijeli blizina neuređene granice i propali politički sustav. Ne smijemo ni pomisliti što će se događati kada Republika Hrvatska uđe u Europsku uniju. Hoće li to donijeti napredak ili nazadovanje, hoće li ljubuška općina postati tranzitna zona za emigrante i krijumčarenje ili će uslijediti napredak?

Ipak, stoji činjenica da materijalni, ali i duhovni napredak jednoga naroda najviše ovisi o svakom pojedincu ponaosob i njegovoj savjesti koja je glas Božji u nama.

Uzidaj stećak u cestu i ogradu

Srednjovjekovni spomenici zvani stećci zanimljivi su kameni nadgrobni spomenici iz 14. i 15. stoljeća. Na području Ljubuškoga, na 45 lokacija, evidentirano je oko 600 primjeraka stećaka različitih oblika – ploča, sanduka i sljemenjaka, u Studencima, Klobuku, Bijači, Grabu, Veljacima... Nekropola stećaka u Galića ogradi u Bijači ima 35 stećaka, od kojih su nažalost mnogi zarasli u grmlje, a dio je uzidan u cestu Teskera – Vid i u zidove ograde. Na mnogim stećcima nalaze se različiti ornamenti i simboli: oko rubova pleteno uže, a na gornjoj površini i na bočnim stranama križevi, polumjesec, rozete, ponegdje i ljudske figure, te scene lova.

Čak devet imena za jednu rijeku

Ljubuška općina je poznata po bogatstvu vodenih tokova i bez premca je u Hercegovini. Glavni tok predstavlja rijeka Trebižat. Od svojega izvora kod Posušja, do ušća u Neretvu u Strugama (Čapljina), duga je 50 km. Zasigurno je zanimljivo napomenuti jednu posebnost. Ako od izvora do ušća pratimo rijeku, možemo primijetiti kako joj narod daje devet imena: Culuša - Ričina - Brina - Suvaja - Matica - Vrlika - Tihaljina - Mlade - Trebižat.

Vlč. Alojzije Burja, upravitelj Nacionalnog svetišta sv. Josipa : O Josipu znamo sve što trebamo znati, samo se treba potruditi to oživotvoriti i konkretizirati

 

Nekoliko dana prije kalendarskoga početka proljeća, točnije 19. ožujka, slavi se svetkovina sv. Josipa. Cijeli mjesec ožujak je zapravo vrijeme tijekom kojeg često spominjemo ovog sveca: ultimativnog oca, zaštitnika i hranitelja Sv. Obitelji. Njemu u čast stvarana su mnoga umjetnička djela, građene crkve i velebne građevine. Nikada u „glavnoj ulozi“, ali uvijek spominjan i voljen zbog uloge koja mu je dodijeljena, sv. Josip je jednostavan čovjek na velikom zadatku: nikada ni u jednom trenutku nije posumnjao u zadatak koji mu je dat i bez pogovora je prihvatio veliki Božji plan.

Povodom svetkovine sv. Josipa razgovarali smo s vlč. Alojzijem Burjom upraviteljem župe Marije Snježne u Dubovcu i čuvarom Nacionalnog svetišta sv. Josipa.

Vlč. Alojzije je rođen 1946. u Brezariću, župa Krašić. Za svećenika je zaređen 1973. po rukama nadbiskupa Franje Kuharića. Na službi u Dubovcu se nalazi od 1999.

S njim smo razgovarali o nacionalnom svetištu sv. Josipa, povijesnim okolnostima zašto je hrvatski sabor ovog svetca uzeo za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, njegovoj moralnoj veličini i duhovnoj poruci danas…

Vlč Burja, možete li nam reći zašto je sv. Josip, između svih svetaca, izabran za zaštitnika hrvatskog naroda.

Jednostavno zato jer je on nakon Blažene Djevice Marije, njegove djevičanske Zaručnice najmoćniji svetac, jer je bio glava nazaretske Obitelji, pa su naši preci odlučili da bude i glava i zaštitnik obitelji hrvatskog naroda. Nekako baš u to vrijeme počela se uvelike širiti u vjerničkom narodu i pobožnost i štovanje sv. Josipa. Kroz znakove vremena, a bili smo u velikoj stisci i muci, sv. Josip se na neki način sam ponudio da bude zaštitnik naše domovine. Prosvijetljen Duhom Svetim narod je tu „ponudu“ s velikom  zahvalnošću prihvatio. Tako je sv. Josipa hrvatski Sabor 9. – 10. lipnja 1687. proglasio nebeskim zaštitnikom naše domovine.

Koje su povijesne okolnosti i razlozi zašto je hrvatski sabor sv. Josipa uzeo za                     zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, zapravo Hrvatske i Hrvata?    

Kraj je 17. stoljeća, domovina krvari iz mnogih rana, veliki dijelovi nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva još uvijek su pod osmanlijskom okupacijom, radi se o opstanku hrvatske nacije, katoličke vjere i europske kulture na našim prostorima, i zato vjerni Božji narod traži nekog moćnog, jakog i mudrog zaštitnika kojeg je otkrio i prepoznao u osobi i liku sv. Josipa.  

Poznata nam je neizmjerna ljudska i moralna veličina sv. Josipa, muža u kojega se mogao pouzdati Bog i Blažena Djevica Marija. Koja je duhovna poruka Sv. Josipa danas? Pitamo se koliko je danas povjerenja, prave ljubavi i pouzdanja između supružnika u obiteljima koje bi trebale nasljedovati svetu nazaretsku Obitelj?

U 26 zaziva litanija sv. Josipa veoma nam se jasno očituje duhovna poruka sv. Josipa. Josip je Božjim darom i svojim marom zaslužio biti primjer i uzor svim slojevima i kategorijama našega društva, jer je dopustio da duhovna komponenta bude vodeća snaga u njegovu djelovanju i radu. Radio je s ljubavlju, srcem i dušom i mnogo prije sv. Benedikta ostvarivao je načelo sadržano u izreci: „Moli i radi“. Sv. Josip je bio drvodjelja, stolar, tesar i ako je htio napraviti nešto solidno, skladno i lijepo trebao je uložiti mnogo truda, napora i dobre volje. Koliko će biti, gore spomenutih kvaliteta u braku, ovisi o samoprijegoru, dobroj volji i strpljivosti njegovih protagonista, dakle muža i žene. Ako se prije braka mladić i djevojka emotivno potroše i jedan drugoga zasite i naužiju, onda se neminovno postavlja pitanje od čega će živjeti u svom bračnom životu i mogu li si biti istinski privlačni, poželjni i zanimljivi. Neki puta se pitamo u što je potrošeno 2, 3, 5, 10 godina „hodanja“, ako jedan od njih nakon vjenčanja izjavljuje da ne želi imati djece, i što je bio predmet njihovih dugih razgovora, gugutanja i međusobnih susreta?

Nazaretska Obitelj ne može biti lijek za probleme u braku koje si ljudi sami stvaraju očekujući da će ih netko drugi riješiti. Koliki bi brakovi bili spašeni kad bi bračni drugovi učinili samo malo truda i dolazili na nedjeljne sv. mise i redovito se molili, i kad bi si Nazaretsku Obitelj uzeli za primjer i uzor. I Marija i Josip nisu uvijek isto mislili, i jednako gledali na probleme, ali su u međusobnoj komunikaciji tražili što bolje rješenje bili kakvog pitanja ili problema. Tako je Marija sigurno puno puta prihvatila Josipovo rješenje i Josip Marijino. I dakako da nisu likovali, poput: „Jesam ti rekao... nisam li ti napomenula...“ 

Je li uloga sv. Josipa u teologiji i otačkoj predaji premalo vrednovana?

Mislim da štovateljima sv. Josipa nije potrebno teologiziranje o liku i djelu sv. Josipa. Poznato je da ga je među crkvenim ocima posebno štovao sv. Augustin. Od suvremenih  teologa treba spomenuti kardinala: Gianfranca Ravasija, prefekta Papinskog vijeća za kulturu, belgijskog isusovca Jeana Galota, slovenskog teologa i profesora Antona Štrelea koji su se potrudili dati svoj doprinos  teologiji proučavanja osobe i lika sv. Josipa. K njima treba pribrojiti i mnoge crkvene pjesnike, liturgičare, skladatelje i  pisce koji su promicali to veliko ime. Uloga sv. Josipa nije premalo vrednovana nego se mi premalo trudimo nasljedovati ga u njegovim izvrsnim krepostima. O Josipu znamo sve što trebamo znati, samo se treba potruditi to oživotvoriti i konkretizirati.    

Sveti Josip je tek prije stotinjak godina proglašen zaštitnikom cijele Crkve, ali tijekom stoljeća u povijesti Crkve bio je relativno „zaboravljen“. Postavlja se pitanje zašto nije došlo do „zaraznog“ štovanja ovoga svetca kao što je bio slučaj s Marijom?

U pogledu štovanja sv. Josipa može se reći da se intenzivnije počeo štovati tek u 14. stoljeću, i da je to štovanje od tog vremena u neprestanom razvijanju. O tome govore mnoge i župne i područne crkve diljem Hrvatske. Kolike samo crkvene ustanove, udruge i organizacije nose ime sv. Josipa. Posebno je znakovito bilo to što su roditelji u velikom broju davali na krštenju njegovo ime svojoj djeci. Još prije nekoliko godina gotovo svako deseto dijete dobivalo je na krštenju ime Josip gotovo je po učestalosti broj bilo u rangu imena Marija.

Ni u kom slučaju ne možemo uspoređivati štovanje sv. Josipa sa štovanjem njegove bezgrešne zaručnice Marije. Marija je iznad svih kategorija štovanja svetaca. Marijina osobnost i uloga u Crkvi, a s tim u vezi i štovanje spada u misterij. Zar nam ne svjedoče o tome i dogme koje se odnose na Mariju...  

Evanđelja nam govore o pojedinim dijelovima života sv. Josipa, međutim oni predstavljaju samo isječke vezane uz Isusovu kolijevku i „neposluh u Hramu“, a onda on pada u „zaborav“. Što mislite, koji je prvotni razlog da se sv. Josip „gubi“ iz Isusova života?

Razlog što se Josip „gubi“ iz Isusova života je najvjerojatnije božanskog porijekla, da ne bismo ono glavno, samu srčiku, zamijenili s onim što je manje bitno. Jedini razlog Isusova „neposluha u Hramu“ trebao bi biti glavni razlog, temelj i imperativ našeg posluha u Crkvi.

Kakav je duhovni život svetišta sv. Josipa u Hrvatskoj? Čini se da je relativno nepoznato u usporedbi s npr. Marijom Bistricom ili Aljmašom? Zašto je to tako?

U svetištu se svake godine obavlja velika devetnica sv. Josipu koja se održava kroz devet srijeda uoči Josipova, koja je veoma dobro posjećena. Osim Josipova slavi se sv. Josip Radnik, te sv. Josip Zaštitnik Domovine u nedjelju poslije 9. – 10. lipnja, kao i dan posvete crkve Nacionalnog svetišta sv. Josipa na Dubovcu, koje se slavi treće nedjelje u rujnu. Osim vjernika grada Karlovca i okolice u svetište hodočasti redovito još dvadesetak župa, a mnogi posjete svetište usput kad iz sjeverne Hrvatske hodočaste prema našem jugu ili obratno. Razlog što se ne mogu uspoređivati ova tri Svetišta je i tome što gore dva spomenuta svetišta imaju iza sebe nekoliko stoljeća hodočasničke povijesti, a svetište sv. Josipa tek tridesetak godina.

U tom pogledu Nacionalno svetište sv. Josipa usporedivo je samo sa Nacionalnim svetištem Bl. Alojzija Stepinca u Krašiću, koje je mlađe od ovog, a možda popularnije i posjećenije, zbog još uvijek svježeg sjećanja proglašenja blaženim kardinala Stepinca. 

I na kraju bilo bi veoma nepravedno ne spomenuti ovdje preč. Marijana Radanovića, koji je inicijator, pokretač i duša ovog svetišta. On je svojim marom i žarom, a prije svega čvrstom vjerom i nepokolebljivom nadom, uz Božju pomoć sve ovo stvorio: 1984. pokrenuo je Glasnik sv. Josipa kao glasilo Nacionalnog svetišta, i pokrenuo njegovu Bratovštinu, dao sagraditi veliki pastoralni centar, župnu kuću i lijepu filijalnu crkvu sv. Ane. Na neki način on je dobri duh svih ovih događanja i postignuća. On je u 92. godini života i živi ovdje u župnoj kući i relativno je dobrog zdravlja.

U njegovo ime, u ime kapelana Dragutina Gerecija koji je s grupom mladih preuzeo izdavanje Glasnika sv. Josipa i u svoje ime šaljem svima srdačan pozdrav. Usput svim Josipima i Josipama želim sretan imendan i obilje Njegove zaštite zagovora i pomoći.

Ljudi se, između ostaloga, sv. Josipu mole i za sretnu smrt. Zašto baš traže njegov zagovor?

Prema usmenoj predaji i pobožnim legendama Josip je umro u prisutnosti najsvetijih i njemu najdražih osoba, Isusa i Marije. Tko pak od nas ne bi poželio da sv. Josip bude prisutan kod njegove smrti? To je upravo razlog što se mnogi učlanjuju u njegovu bratovštinu za sretnu smrt. Danas ova bratovština ima nekoliko tisuća članova. A razlog zašto baš traže njegov zagovor je taj što su vlastitim i iskustvom braće i sestara vjernika osjetili i doživjeli da se to uvelike isplati. Najme mnoga uslišanja i milosti govore u prilog tomu.