Apostolski nuncij osobni je izaslanik Svetoga Oca na crkvenoj i diplomatskoj razini. Nuncij je zapravo veleposlanik Svete Stolice u određenoj državi, međutim, ne obavlja samo djelatnost veleposlanika, nego i aktivno sudjeluje u životu mjesne Crkve. Krajem godine, točnije 17. studenoga Benedikt XVI. je imenovao mons. Luigija Pezzuta za novog, petog po redu, apostolskog nuncija u BiH i Crnoj Gori.
Nadbiskup Pezzuto rođen je 1946. u mjestu Squinzano na jugoistoku Italije.
Za svećenika nadbiskupije Lecce zaređen je 1971., a za biskupa 1996. U
diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 1978. Bio je nuncij u Gani, Paragvaju,
Novoj Gvineji, Brazilu, Senegalu, Ruandi i Portugalu. Govori francuski,
španjolski, portugalski i engleski jezik.
Nekoliko dana nakon dolaska u Sarajevo s njim smo u Apostolskoj nuncijaturi
razgovarali o njegovu doživljaju BiH, diplomatskim misijama, odnosu Svete
Stolice i BiH, ali i o odreknuću Benedikta XVI. od papinske službe…
Preuzvišeni, ovdje ste tek nekoliko dana. Premda
je rano za prve komentare bh. društva i Crkve, recite nam kako ste doživjeli
BiH nakon svojega dolaska?
Prvi dojam je bio pozitivan. Otkako sam imenovan nuncijem u vašoj zemlji 17. studenoga 2012., budući da nisam poznavao ove krajeve, moje
zanimanje bilo je veliko. Za BiH sam čuo prije mnogo godina, tijekom rata na
ovim prostorima. Zahvaljujući internetu, vidio sam kako izgleda Sarajevo i zanimao
me izgled Nuncijature. Grad je prekrasan, kao i cijela zemlja. Vraćajući se u
vrijeme rata i uspoređujući sadašnji izgled grada, mogu ustvrditi kako obnova
teče iznimno dobro. To je bilo virtualno iskustvo, a onda sam osobno došao
ovdje.
Ono što je jako važno, jest susret s ljudima. Nakon što sam istraživao o
vašoj zemlji na internetu, svoj pozitivan stav mogu potvrditi u susretu s
ljudima koje sam imao priliku susresti 10. veljače u Sarajevu, kada sam došao
ovdje. Stvarnu sliku jedne zemlje moguće je dobiti samo u kontaktu s njezinim
stanovnicima. Normalno, ne možemo upoznati sve ljude jedne zemlje, ali ako upoznamo
barem određenu skupinu ljudi, možemo dati ocjenu koja se odnosi na većinu. U
skupini koja me dočekala bili su Kardinal, predsjednik Biskupske konferencije,
svećenici, redovnici, redovnice, laici, djeca i stari... Oni su se predstavili
vrlo srdačno i toplo. Pjevali su i svirali gitaru, tako da sam imao osjećaj kao
da sam još uvijek u Južnoj Americi. U skupini koja me je dočekala, svi su bili katolici.
Mislim da ni druga dva naroda ne mogu biti puno drukčija od Hrvata.
Nakon dva-tri dana krenuo sam u šetnju gradom. Doživio sam vašu klimu i
snijeg, što je potpuno drukčije od onoga gdje sam ja živio, bilo da je riječ o
Italiji i Lecceu, mojemu rodnom gradu, ili Južnoj Americi i Africi.
Vjerojatno postoji i negativna strana prisutna u ovoj državi, ali je ja za
ovo kratko vrijeme nisam zapazio. Vjerujem da se, ako imamo pozitivan duh, svi
negativni izazovi mogu pobijediti.
Naša kršćanska vjera nam ne da misliti negativno. Pozivam medije da šire
pozitivnu energiju kako bi se sve negativnosti u društvu mogle uspješno
riješiti.
Što je bila Vaša prva pomisao kada ste čuli da
dolazite u BiH?
Mi diplomati Svete Stolice, ne samo da idemo u jednu zemlju na radni
zadatak, nego učimo i voljeti zemlju u koju idemo. Za nas diplomate iz Svete
Stolice ovo nije samo posao, nego i poslanje. Mi radimo na dvama područjima -
na poslanju i služenju mjesnoj Crkvi, te na socijalnom aspektu društva. Mogu
reći da sam sretan što mogu pomoći mjesnoj Crkvi ovdje.
Prošlo je gotovo 35 godina otkako ste u
diplomatskoj službi Svete Stolice. Koja je uloga diplomacije za opću, a koja za
mjesnu Crkvu?
Dobro ste izračunali koliko se godina bavim diplomacijom. Neovisno o zemlji
ili kontinentu kamo smo poslani, ono što nas karakterizira jest poslanje i
služenje Crkvi. Naša misija ili poslanje prije svega su crkveni. Treba
naglasiti da mi, diplomati Svete Stolice ne idemo služiti Vatikanu, nego upravo
Svetoj Stolici. Politički vidik koji se ne može isključiti iz ove službe za nas
je drugotni. Mi smo poslani služiti u određenoj zemlji neovisno o političkim strankama.
Diplomacija Svete Stolice nema politički karakter i kada dolazimo u neku zemlju,
mi u suradnji s državnim institucijama radimo za dobrobit svih.
Ova uloga koja je crkvena, a ne politička, daje nam za pravo komunicirati
sa svima jer nismo politički obojeni. To je tip diplomacije koji ne isključuje
nijednu skupinu. Mislim da koristi ima i mjesna i opća Crkva.
Među različitim diplomatskim misijama koje ste
ispunjavali, možete li izdvojiti neku? Imaju li zemlje u kojima ste već
službovali sličnosti s bh. društvom?
S obzirom na činjenicu da mi imamo ljubavi prema svakoj zemlji u kojoj
služimo, u svakoj sam se trudio raditi dobro i svaka je ostavila pozitivan trag
na mene. Što se tiče problema, danas se nalazimo u globaliziranom svijetu. Može
se reći da je riječ o malim razlikama između većine država, tako da su u mnogim
državama slični problemi. U mnogim zemljama se radi o problemu emigranata,
radnih mjesta, ekonomije općenito... Danas i u Zapadnoj Europi mladi imaju
problem sa zaposlenjem. Govorimo o međunarodnoj ekonomskoj krizi i problemi su
manje-više svugdje isti. Taj problem može riješiti samo djelovanje cijele
međunarodne zajednice. Ako se prije govorilo da jedna zemlja ne može biti
izolirana, danas je to još više izraženo. Zadaća je svake zemlje zalagati se,
otvoriti i ući u međunarodnu zajednicu. Kada se govori o siromašnijim zemljama,
zadaća je još veća, i same zemlje, i međunarodne zajednice. Kako govorimo o
zajedničkom dobru na razini jedne države, tako trebamo govoriti i o zajedničkom
dobru na razini cijeloga svijeta.
Kako biste ocijenili sadašnje odnose BiH i Svete
Stolice?
Odlični su! Moj prethodnik je napravio odličan posao. To ovdje znaju svi.
Posao je jednak životu, on je spontan: neke stvari dolaze, neke odlaze. Život i
posao ne možemo staviti u kutiju da miruju, oni su spontani. Držimo se
sporazuma koji su nastali za vrijeme moga prethodnika nadbiskupa mons. Alessansra D'Errica, a to je
Temeljni ugovor i nastavit će se raditi na njegovoj primjeni.
Može li doticaj katolika s inovjernicima u BiH
doprinijeti boljem stjecanju iskustva Katoličke crkve na ekumenskom planu?
Znamo da je na Drugom vatikanskom saboru potaknut međureligijski dijalog i
ekumenski dijalog. Nakon što su postavljene te vrijednosti, naravno da mi kao
kršćani moramo to živjeti jer razlike obogaćuju. Moramo poći od te perspektive
da je različitost bogatstvo, a ne podloga sukoba. Naravno, kada je riječ o
ekumenskom i međureligijskom dijalogu, najvažnije je štovanje različitosti i
identiteta drugoga, bez traženja da se drugi odrekne svojega identiteta.
Štovanje mora biti recipročno. To bi bio temelj međureligijskoga dijaloga gdje
nam iskustvo BiH može doprinijeti.
Trenutno neizostavno pitanje je abdikacija Benedikta XVI. Što s diplomatskog aspekta znači povlačenje sadašnjeg Pape?
Želim razdvojiti pojmove. Ovdje se ne radi o abdikaciji, nego o odreknuću.
Kada je riječ o abdikaciji, ona uvijek povlači sa sobom nešto negativno ili
nasilno. Odreknuće je čin slobodne volje. To je svjestan čin kojeg jedna osoba
svojom voljom napravi. Kada je riječ o Benediktu XVI., govorimo o
slobodnom i svjesnom izboru. Ovo odreknuće ulazi u područje prava svake
osobe. Bez obzira govorimo li o jednom papi, kralju, novinaru ili profesoru,
svatko ima pravo reći: „Ja više ne mogu.“ S obzirom da je riječ o pravu osobe,
to nikoga ne bi trebalo čuditi. S druge strane, postoji jedan vidik ljudskosti
koji nam kaže kako je Benedikt XVI. osam godina bio predstavnik Krista na
zemlji. To je za nas katolike iznimno važno i mi smo emocionalno vezani za
njega. Zamislite, Ivan Pavao II. je bio tri puta dulje papa od Benedikta
XVI. Nakon tih godina koje su nas emocionalno vezale za jednu osobu, meni je
nakon Ivana Pavla II. bilo teško bilo koga zamisliti kao papu. Ova druga
dimenzija papinstva koja je vezana za jednu osobu, u nama će lagano nestajati.
Dakle, osjećaji i pravo svake osobe dimenzije su koje postoje kada je papinstvo
u pitanju. Mi sve ovo trebamo gledati u svjetlu vjere. Papa i kardinali koji ga
biraju samo su sredstva u Božjim rukama.
Nikakvih posljedica u diplomaciji Svete Stolice neće biti. Papa je 11.
veljače rekao da se povlači, a ja sam 12. veljače predao svoje vjerodajnice u
Predsjedništvo BiH. Kad dođe novi papa, ništa se neće promijeniti. Temeljne
vrijednosti Crkve uvijek vrijede, bez obzira tko je trenutni papa. Vrijednosti
u Crkvi ostaju iste, bez obzira tko je papa jer temeljne vrijednosti Crkve su
evanđelje i crkveno učiteljstvo. U Crkvi uvijek postoji rast i kontinuitet. Ne
može se dogoditi da jedan papa dođe i kaže: „Ono što je moj prethodnik radio,
ne valja. Idemo nanovo.“
Nadamo se da ćemo imati još prilika razgovarati s
Vama. Koju biste poruku željeli uputiti našim čitateljima?
Prije svega, želio bih poslati jednu duhovnu poruku jer se nalazimo u Godini
vjere. Autentična kršćanska vjera nije apstraktna filozofija. Ne možemo je
skučiti samo na dogmu. Vjera je sve ono što čini jednu osobu koja je
susrela Isusa, i sve ono što proizlazi iz nje. Isus je Bog i čovjek. U njemu mi
susrećemo, ne samo Boga, nego i čovjeka. U jednom trenutku to je susret Boga i
čovjeka u Isusu. Znači, moje služenje bližnjemu jest moj hod prema Bogu. Vjera
treba biti sastavljena od ljubavi koja ide prema čovjeku. Koliko se sjećam, to
je rekao Ivan Pavao II. Najkraći put do Boga jest služenje čovjeku. Korizma u
kojoj se nalazimo ne treba se samo sastojati od odricanja, nego i konkretne
djelotvorne ljubavi - pomaganja drugima. Kad se govori o postu, neki ne jedu
zbog sporta, drugi da bi dobro izgledali, a kršćani se trebaju ne samo odricati
hrane i činiti žrtvu, nego trebaju činiti dobra djela ljubavi. Konačna poruka
bi bila da našu vjeru pretvorimo u konkretno dobro djelo. Naša vjera treba biti
ispunjena djelotvornom ljubavlju.
Koje su
predispozicije potrebne da bi jedan svećenik mogao postati diplomatom?
Nema predispozicija. Nitko ne kalkulira. Svi oni koji sjede u diplomatskim
stolicama nisu mislili da će biti tu. Ne znam kako u BiH funkcionira da netko
postane diplomat, ali mi diplomati Svete Stolice studirali smo da postanemo
svećenici. Nema natječaja, nego te u jednom trenutku pozovu, uglavnom kao vrlo
mlada svećenika: godinu-dvije nakon ređenja. Npr., jedan mladić bude zaređen za
svećenika da bi slavio Svetu misu, dijelio sakramente, i u trenutku kada ga
pozovu, on mora promijeniti razmišljanje jer će biti diplomat, a ne župnik.
Mladić koji se želi zarediti, ne razmišlja o karijeri diplomata, nego o
služenju Bogu u župi. Crkva pozove, a osoba kaže - idem služiti Bogu na taj
način, ili to odbije.
Nema komentara:
Objavi komentar