srijeda, 26. rujna 2012.

Budućnost pripada onima koji budu znali mlađim naraštajima pružiti razloge ostanka i nade



„Pitka voda, rujno voće, šumovite niske gore, grnčarija, šljivovica, plodne njive kraj Usore. Violina i šargija i bogatstvo običaja, odlike su moga kraja“, stoji na početku pjesme Srpanjski susreti koja se može čuti u župi Žabljak, ali i čitavom usorskom podneblju. U samo jednom stihu opisan je taj pitomi plodni kraj, gdje je klima pogodna razvoju poljodjelstva, ali i njegovi ljudi koji vole svoja sela, narodne običaje, kulturu i pjesmu...



Žabljak se nalazi u sjevernoj Bosni na desnoj obali rijeke Usore, osamdesetak kilometara južno od granice s Republikom Hrvatskom. Presijeca ga magistralna prometnica koja povezuje dva grada: Doboj i Teslić.
Nakon što smo napustili magistralu vozili smo se nekoliko minuta asfaltiranim putem kroz gustu šumu koja je na trenutke bila isprekidana obiteljskim kućama i zasijanim oranicama kukuruza, suncokreta i ostalih agrikultura.
Poslije nekoliko minuta „izbili smo“ pred župsku crkvu. Sve je „mirisalo“ na predstojeću proslavu zaštitnice župe - sv. Ane. Trgovci su malo dalje od crkve postavili veliki šator kojeg su popunjavali stolovima i klupama, ali i ozvučenjem... Očito se spremalo narodno veselje. Užurbani župljani su konstantno dolazili svojim automobilima pred crkvu i nešto ostavljali u župnom uredu te isto tako užurbano odlazili. Čini se da svatko zna svoj dio posla i odgovornosti.
Tik pored crkve nalazi se vanjski oltar kojeg su uređivale časna sestra Anita Rajić i župljanka Nada Penava. Čišćenje oltara, pranje nogostupa i stepenica te uklanjanje opalih listova samo su neki od poslova koji se moraju završiti kako se ništa ne bi prepustilo slučaju. Najmlađi župljani su meli i sređivali vjeronaučnu dvoranu koja se nalazi pored župnog stana.

Ugodni razgovor u župnom dvoru

Nakon pozdrava i okrjepe u župnom uredu započeli smo razgovor sa župnikom i njegovim župljanima. U Žabljaku od 2004. pastoralno djeluje vlč. Bono Tomić, porijeklom iz Vukanovića kraj Kaknja. Dobar je on župnik kojeg cijeni većina vjerničkog puka. Ne govore to samo u njegovoj nazočnosti nego to zaista i misle. Kasnije smo se uvjerili da tako kažu svi s kojima smo pričali.
Prema riječima vlč. Bone, župa Žabljak danas ima 1.075 vjernika u 320 obitelji. Podaci su to s posljednjeg blagoslova kuća. Stotinjak osoba ne živi na teritoriju župe nego radi vani pa dođu za Uskrs, Božić i druge blagdane. 


U župi ima solidan broj mladih bračnih parova s djecom. Postoji dosta onih koji se još nisu udali i oženili, međutim od ukupnog broja obitelji skoro trećina su mlađi bračni parovi, što ovoj župi daje dobru osnovu za svijetlu budućnost. Tome u prilog ide i brojka od više desetaka krizmanika i prvopričesnika. Ove godine, nakon duljeg vremena „duhovnoga posta“ ovoga kraja, iz Žabljaka bi u sjemenište trebao poći jedan mladić.
Župa je „dobila“ nekoliko vjernika koji su se došli iz susjednih mjesta. Okolni krajevi su siromašni pa su se neke obitelji nastanile uz magistralni put. Zbog toga se može reći da se broj stanovnika u odnosu na razdoblje prije 1992. nije značajno promijenio.

Zavirimo u prošlost...

Župa Žabljak je nastala 1884. odvajanjem pojedinih naselja od Sivše. Danas se u okviru njezinih granica nalaze naseljena mjesta: Barići, Kraševo, Lepenica, Medakovo, Mravići, Rakovice i Žabljak. Samo ime Žabljaka je još starije od župe i prvi put se spominje 1639. Stotinjak godina kasnije imamo službenu potvrdu da tu žive katolici, i to u izvješću biskupa fra Pavla Dragičevića koji navodi da Žabljak nastanjuje 150 katolika.
Prije nego što je župa službeno osnovana, neko vrijeme je djelovala kao samostanska kapelanija. U razdoblju od 1863. do 1884. napravljena je prva crkva. Pretpostavlja se da je to bilo 1873. Gledajući arhivu, za današnjeg čovjeka prvobitna crkvica sliči na običnu kuću iz tog vremena, a ne mjesto bogoslužja. Zvonik nije imala, a prema predaji, narod se u crkvu pozivao tako što je svećenik lupao čekićem o dva željeza duljine pola metra koja su bila okačena o obližnje drvo. Tek nakon odlaska Osmanskog carstva i uspostave redovite crkvene hijerarhije župna crkva je dobila svoj drveni toranj i to 1889. – s pravim zvonom.
Današnja crkva, prema projektu Karla Paržika, počela se graditi 1926. na temeljima stare. Radovi su trajali godinu dana, a u isto vrijeme je napravljen i župni stan. Prva temeljita obnova crkve počela je 1967. Inače, obnavljana je nekoliko puta tijekom svoje povijesti.
Crkva u Žabljaku jednostavna je jednobrodna građevina i, prema riječima vlč. Bone, premala je za sve vjernike koji žele doći na sv. misu. Nedjeljom se u župnoj crkvi slave dvije sv. mise. Prema procjenama, više od 50% vjernika redovno dolazi na misu. Budući da je ovo veoma „razbacana“ župa te mnogi često nosu u mogućnosti doći u crkvu, ovaj podatak je sasvim solidan.

A što kažu župljani?

O vjerskom životu, zaposlenju, perspektivi za mlade, ali i one u srednjoj životnoj dobi razgovarali smo s vjernicima koji su došli u župni ured.
Pero Kelava iz Medakova smatra da je najveći problem iseljavanje mladih koje traje godinama. Za njima ostaju prazne kuće, ili kuće ispunjene starijim osobama.
„Stari ljudi ostaju, a za stara domaćinstva se samo čeka kada će se zatvoriti. U središnjem dijelu župe situacija je dobra, tu žive mlade obitelji, ali po rubovima župe situacija je loša. Veliki problem je zapošljavanje mladih. Nije da nema tvrtki, ali je zapošljavanje sporo. Mladi, općenito govoreći, čekaju 'kliznuti'. Kvalitetnih radnih mjesta za sada nema. Žalosno je da mladi u naponu snage žive od pomoći roditelja. Mnogi se zbog toga i ne usuđuju osnovati vlastitu obitelj“, rekao nam je gosp. Pero.
Prema župnikovim riječima, većina mladih nakon srednje škole, njih skoro 80 %, odlučuje se za studiranje. 
„Najpopularniji su studiji medicine, građevine, ekonomije i prava. Neki mladi idu u Tuzlu na studije, ostali u Zagreb, Mostar i Osijek. Zanimljivo je istaknuti da se svi žele vratiti nakon studija, ali obično biva da se oni koji studiraju u BiH vrate u usorski kraj dok oni koji studiraju u Hrvatskoj tamo i ostanu. Sve određuje tempo pronalazak posla“, kaže vlč. Bono.
Željka Vidić, naša sugovornica i povremena volonterka u župnom uredu, rekla nam je: „Život u poraću je obilježen odlaskom brojnih ljudi. Oni su se snašli u Hrvatskoj koja im je sve dala. Mi ovdje u Usori teško živimo, ali se može živjeti. U ratu sam rodila dijete, a moj muž je ostao invalid. Sama sam s djetetom ovdje živjela i radila te preživjela. Sijalo se i radilo te dobivalo pomoći pa se preživjelo. Danas svako ima računicu i mnogi odustaju od rada u polju, a živinu samo manji broj ljudi drži.“
Spomenuli smo podatak koji smo čuli u jednoj župi - kako se novcima dobivenima od gajenja jedne krave može odškolovati student. Zanimalo nas je je li to moguće u usorskom kraju, zapravo je li ikako moguće?
Odgovori su bili različiti, međutim, zaključak je da je to ipak nemoguće. Sav prihod jedne obitelji od krava u usorskom kraju nije dovoljan kako bi se odškolovao jedan student. Ipak ćemo morati provjeriti informacije koje smo dobili u južnijim krajevima BiH.
Priča o životu nas je odvela na ratne teme.
 „Župa je u ratu bila u okruženju, kao i čitav usorski kraj, ali narod je zbog dobrog organiziranja obrane spašen. Nije bilo veće katastrofe, protjerivanja i paleži kuća i imovine. Granate su padale na kuće, gađana je crkva, međutim nije izravno pogođena. Samo je nekoliko gelera oštetilo zidove crkve. Svi smo bili u svojim kućama i branili se. U ratu je zemljoradnja bila ponovno otkrivena. Sijao je i onaj koji nikad prije nije. Dosta je pomogao i Caritas koji je osnovan prije početka rata. Pomagao je i Bošnjacima s kojima ovdje nikad nije bilo sukoba. Čak su i Srbi iz pojedinih sela dobivali pomoć od Caritasa“, rekao nam je gosp. Kelava.
Mato Jozić, župljanin u kasnoj životnoj dobi, kaže kako samo stariji ljudi uzgajaju životinje dok se mlađi svijet ne želi u to petljati. Mladi žele svašta raditi, ali ne žele poljoprivredne poslove.
Zajednički odgovor naših sugovornika je da „nema računice za rad u polju“. Koliko god se jeftino proizvede, primjerice salata, uvijek će biti onih koji će je na pijaci prodavati jeftinije. To mnoge obeshrabri za daljnji rad.
Mato je naveo podatak da su svećenici, koji su u prošlosti bili na župi, sami uzgajali životinje. „Kada pomislite kako su prije svećenici držali živinu, možete misliti onda kako je bilo među pukom. Svi su nešto držali i gojili i od toga živjeli. Bez obzira koju profesiju imali i čime se bavili, uvijek se držala živina i bavilo se poljoprivredom. Vremena se mijenjaju. Narod se, mogu kazati, ulijenio. Sada se nude krave preko Općine ili drugih projekata, međutim mnoge to ne zanima. Ipak, gdje se dobro živi, te ljude uzgajanje stoke ne zanima.“
Mato Jozić je, kao i neki od prijašnjih župnika iz Žabljaka i vjernika, bio zatvaran i ispitivan za vrijeme bivše Jugoslavije. Tadašnja je vlast nakon Drugog svjetskog rata špijunirala brojne katolike-Hrvate usorskog kraja i šire, a nerijetko ih je zatvarala i koristila nehumane metode mučenja. Mato nam je ispričao kako je bio zatvoren u malu zatvorsku prostoriju s daskom umjesto kreveta u kojoj se nije mogao uspraviti dok mu je veći dio vremena kapala voda na tijelo, kao oblik mučenja. Pokrivali su se dekama koje su koristili konji u štalama.
Na svu sreću, to razdoblje u povijesti hrvatskog naroda je iza nas.

Jednostavna crkva iznutra i izvana

Nakon ugodnog razgovora sa župnikom i vjernicima, uz kavu, sok i čašicu domaće rakije krenuli smo u obilazak crkve dok su neki od naših sugovornika nastavili uređivati dvorište i spremati vanjski oltar za proslavu zaštitnice župe - sv. Ane.
Nakon ulaska u crkvu zaključili smo da je premala za ovakvu župu.
„Za sada nema ideja za gradnju veće crkve ili proširenje sadašnje. Radije ćemo uvesti večernju sv. misu nego ulaziti u druge projekte. Vidjet ćemo što će biti. Ova crkva je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća povećana za 5-6 metara, što opet nije bilo dovoljno. Crkva je jednostavna bez grandioznih umjetničkih djela“, rekao nam je vlč. Bono.
Oltar, izdignut s tri stepenice, krasi nekoliko kipova: središnji kip sv. Ane te kip Isusa i Blažene Djevice Marije. Desno od oltara je harmonij za privremeni zbor na misama koje su pjevane jer, kako smo već čuli, u župi nema stalnog zbora. Crkvu uljepšava nekoliko vitraja koji se ugrađuju kako se sakupe donacije, a dio prozora je bez vitraja.
Župnik nam je rekao da se na području župe nalaze i četiri groblja: Karaševo s kapelom Presvetog Trojstva, Mravićevo s kapelicom Duha Svetoga, Rakovice s dvije kapelice posvećene sv. Jurju, a u samom Žabljaku nalazi se groblje s kapelicom Srca Isusova. Osim nabrojanog, u blizini crkve je i kapelica bez groblja posvećena Gospi Šenštatskoj, te u Barićima kapelica sv. Ivana Glavosijeka i u Medakovu kapelica sv. Ćirila i Metoda.
Nakon obilaska crkve i razgovora o kapelicama dotaknuli smo se teme o prezimenima. Župom dominiraju: Penave, Vidići, Jurešići, Ivići, Markovići... Penave su u župi više stotina godina, a nova prezimena, koja su se kasnije pojavila, vuku porijeklo iz drugih župa.
Nakon završetka razgovora „nadgledali“ smo radove oko pripreme vanjskog oltara: i staro i mlado pomaže. Čak i naš sugovornik, 80-godišnji Mato Jozić, nosio je drveni ambon za čitače. Ubrzanim radovima se priključio i župnik pomažući župljanima prenijeti stol iz vjeronaučne dvorane na vanjski oltar.

Što su to Srpanjski susreti?

Jedna od posebnosti ovoga kraja su Srpanjski susreti. Uoči proslave sv. Ane svake godine je svečano u Žabljaku. Sportski, zabavni i kulturno-umjetnički programi započinju danima prije. Osim nogometnih turnira, polaganja vijenaca palim borcima, dječjih festivala, smotri folklora narodne nošnje, sudjeluju i brojna Kulturno-umjetnička društva. Zanimljivo je spomenuti da je nogometni turnir postao toliko velik da su ekipe dovodile i profesionalce iz drugih zemalja kako bi igrali za njihove timove jer je nagradni fond bio velik. Da bi se tomu stalo u kraj dogovoreno je da u turniru sudjeluju samo igrači s istim prezimenima iz Žabljaka. Tako jednu ekipu čine npr. Penave, drugu Kelave...
Korijeni kulturno-zabavnog života u Žabljaku datiraju još prije Drugog svjetskog rata. Prvo društvo za folklor je utemeljeno 1949. pod imenom Jedinstvo, a 1994. je promijenilo ime u Izvor. Društvo njeguje kulturno nasljeđe, tradiciju, običaje… Pjeva i svira tradicijsku glazbu i glazbala te pleše pučke plesove iz Usore. Raznoliko je po starosnoj dobi, što osigurava kontinuitet u prenošenju i njegovanju kulturnog nasljeđa. KUD Izvor je sudjelovao na mnogim domaćim i međunarodnim smotrama folklora, a organizator je Srpanjskih susreta, manifestacije koja godinama nadilazi granice usorskog kraja... Uz Kuprešku kosidbu i Baščaršijske noći, Srpanjski susreti uvršteni su u službeni kalendar Svjetske asocijacije folklornog stvaralaštva CIOF.
Zgodno je napomenuti da u Žabljaku djeluje i Mješovita srednja škola Stjepan Radić Usora, područna ispostava škole Fra Ivana Jukića iz Sivše. Mjesto ima i Dom kulture u kojem se odvijaju kulturna događanja.  
Pred kraj posjeta Žabljaku sa župnikom smo obišli nekoliko obitelji. Vlč. Bono je svugdje dobrodošao, kad bi god prošli pored kuće uvijek bi mu netko mahao i upitao se. On zna osobno sve vjernike na župi, a i oni njega, poštuju ga i cijene te su uvijek spremni poslušati i pomoći. Domovi vjernika, kao i župni ured, ispunjeni su šahovnicama i hrvatskim navijačkim rekvizitima, zastavama i šalovima. U šali smo pitali župnika voli li više šahovnicu koja predstavlja Republiku Hrvatsku ili šahovnicu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne? Rekao je kako ne pravi razlike između šahovnica.
Najdulje smo se zadržali u obitelji Ilije Jurišića. Otac četiri sina i jedne kćeri je uvijek u nekom poslu, iako u poznim godinama. Zatekli smo ih kako obavljaju manje radove oko kuće dok je jedan od sinova upravo odlazio na posao. Obitelj se drži one stare: „Moli i radi“, tako nije ni čudo što su imućni. Sam Ilija kaže da ne pamti kad je propustio nedjelju misu. U mirovini je, ali ne miruje, jer smatra da čim se čovjek opusti, odmah dolaze problemi, a kod starijih ljudi i bolesti.   
U posljednjem ratu usorski kraj je opsjedan, ali linije obrane postale su poznate kao Groblje tenkova za napadače. Čitav kraj je obranila 110. usorska brigada u sastavu HVO-a i tako omogućila da Hrvat-katolik ostane svoj na svome.
Župa Žabljak će sljedećeg ljeta proslaviti 150 godina svoga postojanja. Zasigurno će to biti prilika da ona i čitav usorski kraj zablistaju u još većem sjaju jer budućnost župe pripada samo onima koji budu znali mlađim naraštajima pružiti razloge ostanka i nade. 


Nema komentara:

Objavi komentar