Don Tomislav Bašić, prefekt u Nadbiskupijskom sjemeništu u Splitu: Došašće je vrijeme kada se svatko od nas osobno može pripraviti na Božji dolazak

Došašće, vrijeme pred najradosniji kršćanski blagdan – Božić, poseban je dio crkvene liturgijske godine. U došašću Crkva pred očima ima trostruki dolazak Spasiteljev – onaj koji se već zbio, dolazak koji se očekuje „na kraju vremena“, i dolazak u srca ljudi na poseban način tijekom Božića. Kroz cijelo došašće provlači se tiha radost nadanja. No, došašće je osim nadanja i pokorničko vrijeme. Stoga tada mnogi okajavaju svoje grijehe i čine djela pokore...

Između ostaloga, o značenju došašća, ulozi BDM-a i sveopćoj materijalizaciji ovoga razdoblja razgovarali smo s don Tomislavom Bašićem, prefektom u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Don Tomislav je rođen 1981. u Splitu gdje je završio osnovnu školu.  Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju Don Frane Bulić također je završio u Splitu gdje upisuje i završava Katolički bogoslovni fakultet. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 2008. Prve tri godine svećeništva provodi u župi sv. Nikole biskupa u Metkoviću  kao župni vikar, a od 2011. vrši službu prefekta (odgojitelja) u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, te radi kao vjeroučitelj u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji.

Don Tomislave, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o samom značaju obilježavanja ovoga vremena? Što to liturgijsko vrijeme znači Vama osobno?

Vrijeme došašća je vrijeme kada se vjernik na poseban način priprema za Božji dolazak, odnosno utjelovljenje Božjeg Sina. To nije samo lijepa priča koju možemo reći svojim najmanjima. Nego je riječ o istinskom i pravome dolasku Boga u srce svakog čovjeka. Na poseban način se kroz došašće pripremamo na taj događaj. U došašću sve govori o Onomu koji ima doći. I mise zornice, i adventske pjesme, i razni običaji. Sve je upućeno na Onoga koji će se kao malo dijete roditi u ovome svijetu.

U došašću Crkva ima pred očima dvostruki Kristov dolazak – onaj koji se već zbio u vremenu u kojem mi živimo, te onaj koji tek ima doći, kada se Gospodin pojavi u slavi. Mi, putujuća Crkva, nalazimo se između ova dva dolaska. Očekujemo Spasitelja koji ima doći kao sudac živih i mrtvih, a ujedno se podsjećamo trenutka kada je Bog postao čovjekom, sišao k nama. I bio s nama u svemu jednak, osim u grijehu.

Na poseban način kroz ovo vrijeme možemo osjetiti čežnju starozavjetnih proroka koji su iščekivali dolazak obećanog Mesije. Na to nas upućuju i liturgijski tekstovi koje čitamo kroz vrijeme došašća. Ponajviše proroka Izaije koji vapije za Onim koji ima doći, te koji upozorava narod na potrebu pripreme njegova dolaska.

Došašće je vrijeme kada se svatko od nas osobno može pripraviti na Božji dolazak. Možemo to usporediti kao kada dočekujemo nekog važnog gosta u svojoj kući. Svakako da ćemo kuću pripremiti za dolazak, lijepo ćemo ju očistiti i urediti, pripremiti najbolje haljine i jelo koje imamo. Tako i čovjek priprema svoju ''duhovnu kuću'' kroz ove četiri nedjelje došašća. Pritom nam pomažu teme i likovi iz Biblije, na poseban način Ivan Krstitelj (koji je tematika druge i treće nedjelje došašća), a i Blažena Djevica Marija (tema četvrte nedjelje došašća). Oni nas upozoravaju na veličinu onoga što će se dogoditi i važnost tog trenutka u našem svagdašnjem životu. Marija, kao vjerna službenica Gospodnja, prihvaća ulogu majke Boga i svoj život usmjerava prema tomu. Ivan Krstitelj cijeli život očekuje ''onoga kojemu nije dostojan odriješiti remenja na obući'', te priprema teren za Isusa Krista.

Nama preostaje da, videći primjer njihova života, pokušamo u sadašnjem svijetu stvoriti prostor gdje će Bog pronaći svoje mjesto. Odnosno, pripremiti svoje srce i dušu da se Gospodin može smjestiti kod nas, blagoslivljajući naš život i rad.

Osobno, vrijeme došašća je vrijeme intenzivne priprave. Priprava duše i srca za dolazak Gospodina. Izgleda i nekad jest naporno, ali u vremenu došašća osjećamo i radost, ushit. To je ona istinska radost koja može „začiniti“ naš put do Božića. To je ono što došašće čini tako ispunjenim. Ta radost se pretvara u neopisivu sreću kada doživimo rođenje Boga. I to je ono što možemo podijeliti s drugima.

Došašće je vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Koliko je današnji čovjek toga svjestan?

            Došašće je vrijeme radosti, iščekivanja nečega što se ima dogoditi. Današnji čovjek je poprilično užurban, stalno u nekoj trci i nemiru. Kao da nema dovoljno vremena zastati i pogledati svijet oko sebe. Uvijek nove obveze mu ne dopuštaju zastati i osjetiti veličinu došašća. Uz to, moderne obitelji teško da uhvate vremena kako bi zajednički bile za istim stolom kako bi komentirali protekli dan, a kamoli nešto više. S obzirom na to sve, mnogo stvari zna proći ispred čovjekovih očiju, a da uopće ne primijeti. Kao kad radimo nekakav posao koji volimo ili za koji imamo nekakav vremenski rok, pa dok trepnemo – ode vrijeme. Tako je i s došašćem. Svi govorimo kako ima vremena za pripravu, ali najčešće se uhvatimo bliže priprave – onih nekoliko dana prije samoga Božića. I onda nastaju gužve, problemi, živci. Nažalost, danas nas na neki način i prisiljavaju da sve ubrzamo, da ne zastajkujemo i da vrijeme proleti. Čovjek nije svjestan da došašće može biti plodonosno vrijeme za njegov duhovni život. Da ovo iščekivanje, koje na poseban način vidimo kod djece, može uroditi plodom i u vlastitoj obitelji. Ali da je potrebno stati i osluhnuti.

S druge strane, postoji mnoštvo priča kako se ljudi znaju pripremati za dolazak Božji, ali ih u tomu sprječavaju razni gosti (od rodbine pa do beskućnika). I u svojoj pripremi odbijamo takve goste koji nas ometaju. A možda ne primjećujemo da je Bog preko njih posjetio nas, svoje učenike. Uvijek čekamo na nešto izvanredno i niti ne primjećujemo kako Bog svakodnevno dolazi k nama u ljudima koji nas za nešto mole, u ljudima koji nas obdaruju smiješkom. Svaki susret s nekim čovjekom pustolovina je, Božji dolazak k nama, koji postaje poseban događaj ako smo za njega otvoreni.

Današnji čovjek se može pronaći u objema skupinama. I u onima koji u žurbi zaboravljaju stati i osluhnuti, i u onima koji u pripremama ne prepoznaju onoga kojega čekaju. Važno je naći sredinu, naći put koji će nas dovesti do djeteta Isusa, koji se i ove godine rađa u našim srcima. A ne samo u štalici u Betlehemu.

Što je zapravo najvažnije za vjernika u vremenu došašća?

            Za vjernika u došašću je najvažnije zaustaviti se. Stati u životnoj trci i osjetiti tišinu. U tišini Bog dolazi, u tišini ga primjećujemo. Ne u buci ovozemaljskog svijeta, ne u blještavilu ukrasa u našim gradovima. Prepoznajemo ga u tišini svojega srca. Tek kada utihnemo, možemo osjetiti kako nam Bog progovara, kako nas posjećuje, kako nam se približava. Istina, na prvi tren će naše srce vrištati i tražiti buku i trku jer je naviklo na to. Ali vježbanjem u tišini, doći ćemo do pravog razloga došašća.

            Trebali bismo se zaustaviti i početi primjećivati stvari oko sebe. Primjećivati Boga u drugima, primjećivati kako se u drugima Bog nama približava. Pa bilo to kroz naše obitelji, prijatelje, susjede ili kolege na poslu. Kroz sve njih, u ovom došašću, može djelovati Gospodin. Ne bismo trebali podleći napastima modernog svijeta, gdje se Božić već čestita i slavi. Gdje se malo dijete Isus koristi za promidžbene svrhe, gdje se ono sveto profanizira s ciljem da netko na tomu zaradi. Moderni svijet je takav, njega ne zanima tišina, zaustavljanje, upijanje života oko sebe. Moderan svijet želi da se što više zatvorimo u sebe i da ne primjećujemo druge. A došašće je baš vrijeme koje nam daje nadu, koje nam daje potpuno drukčiji pogled na svijet.

Mise zornice, prije izlaska sunca, ostale su mi najljepši događaj iz djetinjstva. Dok se svijet još budi, vjernici slave i iščekuju novi dan, sunce na obzoru – kao što iščekuju mlado sunce s visina, Isusa Krista. Dok svi drugi spavaju, vjernik je radostan što može dan započeti s Gospodinom. U razgovoru s ljudima pitaju se zašto zornice nisu cijelu godinu. Nisu jer bi se onda izgubila ona radost iščekivanja, ono traženje, onaj osjećaj koji nam titra u grudima. Nerijetko sam susretao mnoštvo djece koja su radosno dolazila na zornice, dok su mnogi njihovi vršnjaci spavali. Pitamo se zbog čega? Dijete najbolje pokazuje što znači iščekivati. Što znači radosno čekati dolazak Boga. Ono možda ne razumije o čemu to mi stariji pričamo, ali svojim ponašanjem očituju to što mi molimo i vjerujemo. Nije ni čudno da nas je Gospodin upozorio da na neki način moramo biti kao djeca da bismo stigli do kraljevstva Božjega. Današnji čovjek bi se trebao opustiti i prepustiti osjećaju koji daje došašće. Trebao bi malo dublje zaviriti u sebe kako bi otkrio prostranstva koja tijekom godine mogu stajati prazna i neispunjena. Bog dolazi, a mi pripremamo stazu, prostor, vrijeme, obitelj, sve.

U događaju rođenja Sina Božjega nezaobilazna je uloga BDM-a. Možete li nam reći nešto više o tomu?

            Uloga majke u rođenju i životu djeteta je neizmjerna. To nam je svima jasno kao dan. Majka je nezamjenjiva osoba u životu bilo kojeg djeteta. Pa i kod Sina Božjega. Božji plan spasenja obuhvaća i Mariju kao vrlo važno i bitnu osobu. Prema evanđeljima, živjela je u Nazaretu u pokrajini Galileji. Na aramejskom, njezinu materinjem jeziku, zvala se Mirjam. Stupila je u brak s Josipom i rodila Isusa, Sina Božjega kojeg je začela na čudesan i jedinstven način po Duhom Svetome, te ga odgajala s Josipom. U svim evanđeoskim tekstovima Marija je u prvom redu Isusova majka. To je njezina uloga u povijesti spasenja.

            S obzirom na čovjekov odgovor na plan spasenja, Marija je u novozavjetnim spisima unutar ekonomije spasenja prepoznata u ulozi majke. Ona je majka Gospodinova te kao takva postaje primjer, kako vjerom, tako i životnim predanjem odgovoriti na Božji plan spasenja. Mariju promatramo kao onu koja je svojim ''da'' Bogu ostvarila najuzvišeniju suradnju s Bogom. Dakako, Marijino majčinstvo je Božje djelo. Ali to djelo Bog nije htio učiniti i izvesti bez njezina slobodnog pristanka. A da bi na to pristala, bila je potrebna velika vjera. Marija je postala početak boljeg svijeta jer je svojim tijelom i dušom primila utjelovljenog Božjeg Sina koji je došao među nas. Cilj dolaska je započeti obnovu svijeta nabolje, odnosno približiti svijet Bogu i obratno.

            Vidimo da se bolji svijet ne postiže jedino ljudskim elementom i trudom koji, naravno, mogu pospješiti da svijet bude bolji. Nego bolji svijet dolazi od Boga snagom milosti koja od nas čini bolje ljude koji su sposobni svoj život ugraditi u bolji svijet. Marija je svojim predanjem cijelu sebe dala Bogu te ju je on mogao uporabiti za početak tog novog svijeta. Tek kasnije Kristovo djelo je da je od svoje Majke učinio uzorni početak Crkve, i zato Crkva neprestano gleda u taj uzor da bi u Marijinoj školi naučila nasljedovati Krista.

            Stoga, ovo došašće možemo iskoristiti na primjeru Marije, pa i u našem životu sa svojim pozitivnim odgovorom primiti Boga koji će preko nas graditi bolji svijet. Upamtimo da će to dijete odrasti, a s njime će i same obveze porasti. To znači da naša vjera uvijek raste i nadopunjuje se. Potrebno je svakodnevno biti na izvoru, u blizini Boga, kako bismo napredovali i sazrijevali u vjeri. Slušajući, iz trena u tren, njegova nadahnuća, nutarnje pokrete i rasvjetljenja Duha Svetoga, koji čini da shvatimo što Bog u tom određenom trenutku od nas traži. Bog nas svakog dana zove; da svladamo neku protivštinu, da nekomu priskočimo u pomoć, da se saberemo na  molitvu. Trebamo se naviknuti čuti Boga koji izgovara naše ime, da mu odgovorimo, kao što mu je odgovorila Marija. Ona u velikoj stvari koja je promijenila tijek povijesti, a mi u našim svakodnevnim stvarčicama kojima pomalo i sigurno mijenjamo sebe i druge. Te ih vodimo zajedničkom cilju – Bogu.

Svetkovina Bezgrješnog Začeća BDM-a pada u vrijeme došašća. Koliko ona još dodatno naglašava Marijinu ulogu u povijesti spasenja?

            Bog je stvorio Mariju za spasenje čovječanstva jer ima spasenjski naum koji je uključivao Spasitelja koji je ''Sin čovječji''. Na taj način, prema Božjem naumu, Marija se pojavljuje uz Isusa Krista. Cijeli njezin život je usmjeren na Boga, od samoga začeća pa do kraja ovozemaljskog života. Ona je od Boga odabrana i obdarena milošću Božjom. Zato je ona bez grijeha začeta, bez grijeha rođena i bez grijeha živjela.

            Kod Marije možemo vidjeti dvije stvari: milost Božjeg odabranja i preodređenja, te  njezino prihvaćanje volje Božje i potpunog darivanja Bogu u svjem životu. Marija, rađajući Isusa, donosi na ovaj svijet neuništivo sjeme dobra, pravde, ljubavi, istine i nade. I to se usađuje u ljudske duše te se tako preobražava ovaj svijet. Tako majka Mesije postaje početak svih vjernika koji će se odupirati zlu i koji će prihvatiti Božji plan spasenja čitavog ljudskog roda. Sve nas Bog ljubi i svaki od nas ima svoje posebno mjesto i važnost u Crkvi i čovječanstvu. Svatko je pozvan živjeti pošteno, pravedno, ravnajući se prema zapovijedima ljubavi. Lik Bezgrješne Djevice Marije je znak potpune i savršene ljubavi i darivanja sebe Bogu i ljudima. Stoga nas ona poučava da se svatko od nas treba staviti u službu Bogu i ljudima. Uči nas da je potrebnije činiti, nego govoriti, služiti u poniznosti i ljubavi. Marija je primjer zrele i odgovorne vjere. Stoga i nas poziva da se na taj način ostvarimo. Svatko od nas je od Boga predodređen. Svatko od nas ima svoje posebno mjesto u Božjem planu spasenja. Valja uvijek rasti u vjeri, nadi i ljubavi. Marija nam, s ovom svetkovinom, itekako može pomoći na životnome putu.

Iako vrijeme radosti, došašće je ujedno i pokorničko vrijeme...

            Iako se uz došašće veže sladunjavost, osjećaj sreće, priprava, iščekivanje i ostale stvari, ono ima i ozbiljniji karakter. Prva nedjelja došašća nas upozorava na ponovni Kristov dolazak i na potrebu priprave za taj događaj. Najčešće odzvanjaju riječi ''bdijte i budite pripravni jer ne znate ni dana ni časa kada Gospodin dolazi''. „Bdjeti“ i „biti pripravan“ ne znači odreći se života jer mi kršćani nismo mazohisti koji propovijedaju bol, ne znači besposleno iščekivati budućnost zanemarujući sadašnjost. Naprotiv! Nadahnuti prvim Kristovim dolaskom, trebamo ispravno živjeti njegov sadašnji dolazak kroz slušanje i poslušnost Božjoj riječi, kroz sakramente, kroz trajno traženje onoga što je istinito, što je pravedno, što je dobro.

            Bdjeti ne znači stajati prekriženih ruku, sanjati otvorenim očima i bježati od osobne odgovornosti za svijet i život koji živimo. Ispravno bdijenje je bdijenje zagrnutih rukava i čineći sve što je iskreno, istinito, pravedno, lijepo i dobro kako bi svijetu posvjedočili, kako kažemo u misi, „blaženu nadu: dolazak Gospodina našega Isusa Krista“, i kako bi taj svijet po nama postao iskreniji, istinitiji, pravedniji, ljepši i bolji.

            Kroz vrijeme došašća je nužno uprijeti sve svoje snage kako bismo spremno dočekali Boga. Potrebno je uprijeti svoj pogled prema gore, prema onome što nam istinski ispunja dušu. I treba se dostojno pripraviti: pokorom (ispovijedi), molitvom, iskrenim međuljudskim susretima, izmirenjima, dobrim djelima i praštanjem. Na to nas pozivaju i svetci koje slavimo kroz advent: sveti Nikola i sveta Lucija. Djeca se raduju njihovim darovima, a nama starijima poručuju da pokora, patnja i križevi u našim životima imaju svoj smisao, te da na poseban način trebamo misliti na one koji su potrebni naše ljubavi i blizine.

Ovi zahtjevi su pred nama tijekom cijele godine, ali na poseban način u ovo vrijeme kada mnogi od nas nemaju obitelji ili su im obitelji razdvojene i pate na različite načine. Svi oni su potrebni naše pomoći, a mi se možemo malo žrtvovati kroz ovo vrijeme za njih. Ipak, gdje su dvojica, trojica okupljena – i ja sam s njima, veli Gospodin. Neka naša pokora, ovo došašće bude međuljudski susret u ljubavi, poštovanju, pravednosti. Da drugi, preko nas, može prepoznati rođenog Boga. Za to valja imati otvoreno srce i volju da promijenimo nešto u svojem životu. A na to nas potiče Božja riječ i život koji dolazi k nama.

           

Često se trgovi i čitavi gradovi uređuju za vrijeme adventa kao da je već stigao Božić. Kako komentirati tu društvenu pojavu?

           

Svjesni smo da živimo u potrošačkom društvu koje živi od kapitala i obrtanja određenih novčanih sredstava. Živimo u vrijeme snažnog konzumizma koji prožima sve dijelove ljudskoga života. Tako je i samo došašće postalo samo dio marketinga kako bi nam se prodalo nešto što nam uopće nije ni potrebno.

            U našim gradovima već možemo vidjeti okićene jelke i velike transparente koji nam već sada čestitaju Božić i sretnu Novu godinu. Prolazeći gradom prekjučer upitao sam se jesam li prespavao došašće, jesam li promašio vrijeme. I kad bismo, na račun onoga što vidimo, definirali koliko traje došašće, rekli bismo: došašće traje od trenutka kada ugledamo gradske redare kako postavljaju ukrase koji će kroz nekoliko dana, kada kroz njih proteče električna energija, zasjati svim svojim blještavilom. A čim zasvijetle, kao da je Božić. Paralelno s time izlozi naših trgovina poprimit će božićno ruho. Da ne spominjemo medije čiji će se propagandni program temeljiti uglavnom na blizini božićnih blagdana.

Nepotrebno se i besmisleno boriti protiv tih ''vjetrenjača'' modernoga društva. Ono što možemo je otvoriti srce govoru liturgije i tako otkrivati pravi smisao vremena koje započinje. Možemo osluškivati Božju riječ koja nas svake nedjelje poziva i približava glavnom događaju. Pozvani smo biti ljudi vjere. I to ne vjere koja samo prihvaća neke vjerske istine, nego vjere koja je sposobna uočiti otajstvenu Božju nazočnost u sakramentima i životu svakog pojedinog kršćanina. Bez te vjere je nemoguće slaviti sadašnji dolazak Boga u naš svijet. Jer bi sve što činimo u liturgiji i običajima došašća bilo samo izvanjsko i prazno, bez smisla.

Dakle, potrebna nam je vjera. Ukrasi dolaze i odlaze, svake godine sve ranije i ranije. Ali, vjera je neprolazna. Možda gledajući vidimo da je sve okićeno kao za Božić, ali svakako moramo doživjeti došašće, pripremu na Božić. A to ovisi prvenstveno o nama, a ne samo o ukrasima koji se stavljaju.

Radite u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu kao prefekt-odgojitelj i vjeroučitelj u Nadbiskupijskoj gimnaziji. Što se posebno priređuje s mladima u vrijeme došašća i kroz standardne pastoralne aktivnosti?

            Nadbiskupsko sjemenište u Splitu okuplja mladiće koji su odlučili slijediti Isusa iz blizine, iz neposrednog iskustva. Oni, uz svoj kućni red, pohađaju i Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju zajedno sa svojim vanjskim kolegama i kolegicama. Vrlo je važno u ovom vremenu odgajati mlade jer na mladima svijet ostaje. Stoga, sve ono što se ulaže u njih nije beskorisno, a to najbolje zna svaki roditelj. Naši mladi u školi imaju mogućnost svakoga dana za duhovni razgovor ili ispovijed sa svećenikom koji ih uvijek rado očekuje. Naš školski dan započinje i završava s molitvom. Na početku svakog radnog dana svi đaci imaju mogućnost svete mise. Te se na taj način mogu pripraviti za dan koji je ispred njih. Također, redovito se organiziraju duhovne obnove, posebno za učenike, a posebno i za njihove roditelje. Duhovne obnove su uvijek u jaka vremena, kroz došašće i kroz korizmu. Na poseban način, kroz vrijeme došašća, imamo mise  zornice u našoj gimnaziji zajedno s molitvom časoslova. Te vidimo da to odgovara mladima i da sve više dolaze.

            Nadbiskupsko sjemenište u Splitu osnovao je nadbiskup Stjepan Cosmi na svetkovinu Blagovijesti 1700. godine. Kroz više od tri stoljeća svojeg postojanja sjemenište i gimnazija su doživljavali  svoje uspone i padove. S pravom možemo kazati da se u svojim odgojno-duhovnim programima uvijek nastojalo zadržati ono tako potrebno pravilo života i rada, uklesano na jedan zid zgrade, ali i u srce svih u sjemeništu: vjeri i dobrim umijećima (religioni et bonis artibus).

            Duhovna ponuda u samom sjemeništu i gimnaziji je uvijek prisutna tijekom cijele godine i aktualna (na poseban način kroz jaka vremena došašća i korizme), te svatko može pronaći nešto što ga nadopunjuje kroz ovo sveto vrijeme. Duhovne obnove, zornice, ispovijedi, krunice, molitve prije i poslije rada, duhovni razgovori – sve je dostupno kako bi katolička mladež hrabro zakoračila u život koji je ispred njih.

Samo jedno je Boće, prijatelju znaj, i najdraže je srcu mome to mi je zavičaj

Promatrajući kartu crkvene pokrajine Vrhbosanske, zaključili smo kako redakcija Katoličkog tjednika nikad nije bila u župi sv. Ante Padovanskog – Boće koja se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Bosanske Posavine, 20 km zračnom crtom jugozapadno od Brčkog. Bila je to izvrsna prigoda posjetiti to katoličko i hrvatsko selo ravničarskoga kraja, koje je Daytonskim sporazumom pripalo Distriktu Brčko. Budući da je tamošnji župnik vlč. Ivo Paradžik, naš stari znalac iz sarajevske župe Stup, vrlo brzo smo pronašli zajednički jezik te proveli kratke, ali ugodne trenutke razgledavajući Boće i tamošnje zanimljivosti.

 Ako se prvi put, kao i mi, nađete u tom kraju, zasigurno ćete se iznenaditi ljepotom prirode, uređenim kućama i okućnicama te jednostavnošću župne crkve koju dodatno ukrašavaju predivno crkveno dvorište i do perfekcije dovedeni prateći objekti. Kad bi se u budućnosti organiziralo natjecanje za najljepše uređeno selo i crkveno dvorište, zasigurno bi Boće bilo među najljepšim.

Predivno crkveno dvorište

Prema riječima vlč. Paradžika, za ljepotu crkvene okućnice zaslužan je njegov predšasnik vlč. Ivo Božić, sada umirovljenik u Svećeničkom domu u Sarajevu, na čiji se rad on samo „nadovezao“. U uređenom dvorištu nalazi se i kip prvog boćanskog župnika vlč. Izidora Poljaka, mala gospina špilja, stari župski ured od drveta te još jedna posebnost: paunovi i veliki broj kokošiju koje su ograđene u prostoru pored župnog stana.

Paunovi su slobodni „odletjeti“ gdje god žele jer nisu u zatvorenom prostoru, a vlč. Paradžik naglašava kako su često znali završiti na krovu crkve i župskog ureda, te otići daleko od sela, ali su se vratili nakon 2 - 3 dana. Naime, zamolio je župljane da ih ne hrane pa oni nađu put natrag kad ogladne. Ipak, za našeg boravka u Boćama paunovi nisu pravili „vratolomije“.

Zanimalo nas je kako je vlč. Paradžik uspio zadržati takvu ljepotu dvorišta ako to nije njegova originalna ideja. „U slučaju kad neka biljka dijelom uvene ili se jednostavno osuši, odmah nabavljamo i sadimo novu. Uposlio sam jednu obitelj kojoj je zadatak dvorište održavati čistim“, rekao nam je boćanski župnik.

Osim predivnog vrta s brojnim različitim biljkama, prizor uljepšava i malo umjetno jezero sa statuama labudova koji nisu kič, kako obično biva s takvim ukrasima. Kako nam je rekao, župnik se bavi i odgajanjem štenadi kojima redovito pronalazi udomitelje u Boćama, ali i u Austriji, tako da u dvorištu uvijek trčkaraju psići „nudeći se“ prolaznicima. Mi smo u tom trenutku vidjeli dva skoro identična mala šarplaninca koje, nažalost, nismo mogli povesti sa sobom.      

Neprocjenjiv i, za sada, bezimeni muzej

Nakon igre s psićima, u jednom od pratećih župskih objekata razgledali smo i „bezimeni“ muzej. Njega je iz svoje ljubavi prema starim predmetima otvorio također bivši župnik vlč. Božić. Taj vrlo vrijedan i, po nekima, neprocjenjiv muzej sada služi kao podsjetnik na vremena koja polako odlaze u prošlost sa smrću svakog starijeg župljanina.

Tako se u njemu mogu naći različita oruđa i oružja te ostala pomagala u svakodnevnom radu koje su koristili Hrvati-katolici u ovome kraju prije stotinu i više godina: stan za predenje, glačalo na žar, lutke s narodnom nošnjom, šivaći strojevi, nadgrobni spomenik, zvona za stoku, mlin za kavu... i brojne druge sprave kojima ne znamo ime, a namjenu samo možemo naslutiti. Vlč. Paradžik kaže kako mu dolaze ljudi i nude tisuće maraka za pojedine eksponate.

„Prostor nije adekvatan, pa tražimo donacije kako bi se eksponati pravilno konzervirali i smjestili, te ćemo vidjeti što će biti. Za sada su na sigurnom jer zagrijavamo prostore zimi. Može se reći kako mnogi eksponati imaju skoro neprocjenjivu vrijednost. Dolaze ljudi i pitaju koja je cijena da nosim npr. vreteno ili stan za tkanje“, kaže župnik i naglašava kako su ljudi osjetili potrebu i shvatili važnost muzeja te ovdje donose različite eksponate koje pronađu. Najvažnije je što muzej vide kao svoj, i znaju kako eksponati razbacani po kućama i nemaju neku vrijednost i svrhu.

Malena i jednostavna crkva

Nakon muzeja obišli smo i crkvu. Prema knjizi Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, župa Boće utemeljena je 1923. odvajanjem pojedinih naselja od Zovika i Brčkog. Crkva je izgrađena 1926. i do sada je nekoliko puta obnavljana. Nije to neka veličanstvena crkva ni s vana ni iznutra, ali za Boćane je zasigurno posebna. Jedne su Boće i samo jedna je boćanska crkva.

Oltar krasi devet kipova među kojima središnje mjesto zauzima sv. Ante Padovanski. Kao i dvorište, ukrašen je različitim biljkama, a rađen je od drveta koje je obojano kako bi imitiralo kamen. Župnik naglašava da se biljke unose u župni ured kada zahladi kako ne bi uvenule.

U crkvi nema nekih posebno vrijednih umjetnina, a zidove osim križnog puta krase slike sluga Božjih, blaženika i svetaca iz hrvatskoga naroda.

Crkva je prije bila hladna zimi, ali su ugrađene četiri „klime“ koje za veoma kratko vrijeme ugriju sakralni prostor. Osim župne crkve postoje još dva sela koja također imaju filijale: Boderište i Donje Dubravice. Tako se nedjeljom slave tri mise, a vlč. Paradžik ima dozvolu od Ordinarijata za trinacijama – slavljenjem triju misa u jednom danu. Inače, svako selo ima svoje groblje, a Boće imaju staro i novo mjesto pokapanja pokojnih.

Mjesto stradanja i ponosa

Nažalost, uvijek se mora progovoriti i o sukobima iz devedesetih. Ratna 1992. zatekla je Boćane nespremne. Mnogi su morali napustiti svoja ognjišta i izbjeći u inozemstvo gdje su već neki njihovi članovi obitelji bili na radu. Upravo oni izbjegli su bili materijalna podrška Boćanima koji su ostali braniti rodni kraj.

Župa je u ratu stradala, a na rubnim dijelovima u selu Boderišta bile su crte obrane prema Brčkom, te je tako filijalna crkva bila gotovo u cijelosti uništena te se morala iz temelja obnavljati.

Vojska RS-a, unatoč nadmoćnoj tehnici i žestokim napadima, nije uspjela pješadijom prodrijeti na teritorij župe, ali su brojne kuće oštećene granatiranjem. Cijenu obrane životom je platilo mnogo muškaraca iz župe, o čemu svjedoči i spomenik koji se nalazi u selu. Nekoliko stotina momaka iz šire regije je palo u Boderištu sprječavajući daljnji proboj Vojske RS-a u pravcu Tuzle i Gradačca. Inače, u ovom kraju nije bilo sukoba između Hrvata i Bošnjaka.

Aktivna dijaspora koja razvija selo

Još jedna od specifičnosti ove župe je jaka dijaspora koja živi i radi vani, uglavnom u Beču i njegovoj okolici. Oni dolaze u svoj rodni kraj za velike blagdane i ljeti, a mnogi se već pripremaju, nakon što dobiju mirovinu, trajno vratiti u svoj zavičaj.

„Trenutno imamo više kuća koje su prazne nego onih u kojima netko živi. Danas je nekih 750 ljudi koji stalno žive tu. Mnogi od onih koji sada žive u župi su 'austrijski umirovljenici'. Kad trebaju liječnički pregled, oni odu u Austriju pa se vrate ovamo. Ako uzmemo u obzir sve vjernike skupa, one koji su ovdje i oni koji su vani, a stalno dolaze, možemo reći kako imamo 1 700 župljana. Kraj je baš specifičan jer imamo vjernike koji su ovdje i one koji su u Beču“, rekao je vlč. Paradžik naglašavajući kako brojni dijasporci ne prodaju imovinu, nego dodatno grade i prave te plaćaju svojim suseljanima održavanje kuća i košenje travnjaka kako bi mogli doći u čisto i uredno.

„Pod kapom“ župe se organiziraju različite humanitarne akcije u suradnji s dijasporom. Deichman je donirao 17 000 eura potrepština i robe, a mjesna zajednica je u suradnji sa župom podijelila robu najpotrebitijim.

Poštovanje prema svećenicima

Zanimala nas je demografska slika župe. Prema riječima našeg sugovornika, za pričest i krizmu svake godine, odnosno svake druge, sprema po 15-ak mladih i to je otprilike isti broj svake godine. Mnogi koji žive u Austriji prođu vjeronaučne pripreme u toj zemlji i s potvrdama dođu u Boće kako bi se pričestili ili krizmali. Godišnje bude 10-ak krštenja, ali nažalost još uvijek je broj umrlih dvostruko veći. Mladi većinom idu u Osijek studirati.

Prema riječima vlč. Paradžika, župa je dosta živa. Nedjeljom su vjernici veoma aktivni i dolaze na sv. misu. Slično je i radnim danima jer je u župi relativno stariji narod pa se ima vremena. Ljudi zaista „nađu vrijeme“ za dolazak u crkvu i pomoliti se. Djeca koja su u župi pokazuju zavidnu aktivnost. Idu i na školski i župni vjeronauk, čitaju i ministriraju, a za vrijeme mise se pjeva, međutim župa nema aktivnog zbora.

„Mjesto je prožeto katoličkim duhom, a mladi slušaju svećenika. Kada zamolim, primjerice, da mi treba desetero djece za ministriranje, nema negodovanja nego se odmah saberu i dođu na oltar“, kaže vlč. Paradžik ističući kako su župljani vrlo dobri i tolerantni prema svećenicima.

Čini se kako čitavo podneblje, a posebice vjernička zajednica u Boćama imaju poštovanja prema svećenicima. Vrlo često darivaju Crkvu i svećenika, pa su župnici često u „problemu“ komu prvo doći i od koga primiti dar, posebice kada se organizira roštilj, svinjokolj ili pečenje rakije.

„Ako nekomu dođeš, a ne odeš kod njegova susjeda, možeš se naći u problemima. Stoga se izvlačim kako imam obveze jer ne smijem nekomu doći, a njegova susjeda zaobići. Ponekad sam na satu vjeronauka kada me zovu pa mi se lako opravdati da ne dođem“, naglašava vlč. Paradžik ističući kako vjeronauk služi samo u osnovnoj jer u Distriktu Brčko nema vjeronauka u srednjim školama.

Iako ima 11 sati školskog vjeronauka, što je pola nastavne norme, nedjeljom poslije sv. mise djeca opet dolaze i na župni vjeronauk. Još jedna u nizu od posebnosti ove župe je ta što djeca koja ne moraju ići na vjeronauk (npr. oni koji su krizmani) dolaze nedjeljom i slušaju župnika kako predaje ostalima.

Selo je čisto hrvatsko s iznimkom nekoliko muslimanki koje su se udale u tom mjestu, a neke od njih su se i krstile. „Jedna muslimanka je hodala s momkom katolikom, udala se, išla redovito u crkvu, krstila se, a krstio sam i njihovo dijete“, kaže nam župnik Paradžik.

Inače, najčešća prezimena su Blašković, Ikić, Brkić...

Župa je dala dva živuća svećenika: dr. Niku Ikića, profesora na KBF-u, i vlč. Mirka Ikića, dugogodišnjeg župnika u Pećniku, te devet časnih sestara. U posljednje vrijeme jedan mladić je pošao na bogosloviju, ali se kasnije prebacio na studij prava. Vlč. Paradžik u šali kaže ako se ne oženi, vratit će ga na bogosloviju.

Boćansko župno sijelo

Možda Boće mogu „izgurati“ nekoliko godina bez polovice svojih vjernika i prijašnjih stanovnika, ali neizostavni događaj godine je sijelo koje se organizira u kolovozu. I tako već 20-ak godina. Središnja proslava je na prvu subotu u tom mjesecu, i tada se u sedam dana odvijaju razna događanja. Župljani koji žive vani planiraju svoje godišnje odmore tako da obiđu svoj kraj, vide se sa zemljacima, odu do mora i završe svoje ljetne godišnje odmore.  Na središnju proslavu uvijek dođe netko od bh. biskupa ili sam kard. Puljić. Župa, osim za vrijeme sijela, posebno živne i za Uskrs, Svisvete i Dušni dan.

Pretprošli župnik vlč. Ilija Matanović je formirao KUD Izidor Poljak koji djeluje i danas. Oni njeguju narodne običaje i tradiciju kroz ples i nošnju, i bez njih ne može proći nijedna kulturna manifestacija u okolici, a i šire.

Posjetom spomeniku stradalim Hrvatima u posljednja dva rata i obilaskom jedne od 15-ak zavjetnih kapelica, koliko ima selo, završili smo naš boravak u Boćama. Kasnije smo u telefonskom razgovoru sa župnikom pitali čemu toliko zavjetnih kapelica. Vlč. Paradžik nam je objasnio kako se ljudi često zavjetuju, npr. ako im ozdravi član obitelji ili im se ispuni neki drugi zavjet, naprave kapelicu u svojem dvorištu koju svećenik blagoslovi.

Pozitivna boćanska priča

Iako broj vjernika u Boćama nije možda na prvi pogled ohrabrujući, ipak izgled čitavog sela, te potencijal koji ima dijaspora zaista bez pretjerivanja nudi lijepu budućnost. Infrastruktura, prelijepe i moderne kuće, radišni ljudi... zaista kao da poručuju: „Ovdje ima života za sve.“ Ambulante postoje u dvama selima, a priča se o izgradnji još jednog staračkog doma. Selo ima poštu, a skoro svi putovi su asfaltirani te postoji rasvjeta. Zahvaljujući vlasti Brčko Distrikta postoji i redoviti odvoz smeća te sve ono što je potrebno ljudima da njihovi životi funkcioniraju normalno. Prema onomu što smo mogli vidjeti, ulaže se dosta sredstava u kulturu, zdravstvo i školstvo, a međunacionalnih tenzija nema. Mnogi iz dijaspore planiraju se vratiti, a dokaz tomu su i nove obiteljske kuće. Čestim dolascima uče i navikavaju svoju djecu koja će zasigurno nastaviti dolaziti u rodni kraj svojih roditelja, tako da Boće nemaju straha za svoju budućnost.

Tko je Izidor Poljak?

Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, rođen je 1883. u Bednji u Zagorju. U Varaždinu je pohađao gimnaziju nakon koje je odlučio upisati studij bogoslovlja u Zagrebu. Zanesen prosvjetiteljskim idejama napušta bogosloviju i odlazi na Pravni fakultet. Nakon nekog vremena sazrijevanja vraća se u bogosloviju, međutim kako se u ono vrijeme nitko nije mogao vratiti na istu bogosloviju, izabire Sarajevo. U to vrijeme piše i objavljuje svoje pjesme u Vrhbosni i Prosvjeti. Za svećenika je zaređen 1907. Nakon službe vojnog kapelana 1919. preuzima dužnost katehete u Derventi, da bi 1921., zbog bolesti, preuzeo novoosnovanu župu u Bijelom Brdu nedaleko od Dervente. 

Tek što se smirio i privikao na svoju novu službu, opet je premješten 1923. na novoosnovanu župu u Boće. Gradeći crkvu, dobio je upalu pluća te nakon odlaska u bolnicu u Brčkom uskoro umire 21. kolovoza 1924. Pokopan je u Brčkom, a uskoro mu je tijelo preneseno u kapelicu na groblju.

NK Hrvatski Dragovoljac

U 2. ligi Posavske županije natječe se Nogometni klub Hrvatski dragovoljac iz Boća. Domaći dres mu je crvene boje, a osnovan je 1978. kao FK Polet Boće. Sadašnje ime dobio je 1996. Njegovi najveći uspjesi su prolazak u kupu 2000.u ŽNS Orašje i prva županijska liga 2004./'05. Klub ima i svoj stadion Utrna, kapaciteta 100 sjedećih mjesta. Navijači se zovu Smičuge.