Obljetnica egzodusa Hrvata iz kakanjskoga kraja

 Početak ljeta 1993. bio je koban za Hrvate kakanjsko-sutješkoga kraja. Napetosti s muslimanskom stranom započele su tri mjeseca ranije, u ožujku, a kulminirale 13. lipnja na blagdan Sv. Ante Padovanskog. Gotovo u jednom danu s prostora općine protjerano je skoro 14 000 ljudi koji su se, većinom, zaputili ka Varešu...

Udaljen od Sarajeva 50-ak te od Zenice 30-ak kilometara, Kakanj je rudarski industrijski gradić koji se s okolnim selima smjestio na rijeci Bosni. Općina je, prema popisu pučanstva iz 1991., imala 55 950 stanovnika, a od toga je bilo Muslimana (danas Bošnjaka) 54,56%, Hrvata 21,59% te Srba 8,80%.

Na početku rata 1992. srpsko pučanstvo je politički umrtvljeno, a pojedinci i skupine su razoružane tako da je osvit sukoba u ovoj općini prošao gotovo bez većih problema. Može se reći da Srbi, kao manjinski u ovome kraju, nisu imali niti želje ni volje za ratovanjem.

Sve počinje kad zasmetaju simboli

Neutraliziranjem opasnosti okupljene oko Srpske demokratske stranke vladao je tijekom 1992. relativan sklad između dvaju naroda koji su imali svoje vojske te političke predstavnike. Iako je HVO formiran prvi te je na početku rata bio respektabilno organiziran i logistički potpomognut, Muslimani su „hvatali priključak“ u kasnijim mjesecima te se može reći da su pretekli Hrvate koji su bili uljuljani u svojoj sigurnosti.

Ipak, na tragu mainstream politike Stranke demokratske akcije "Bosna pripada Bošnjacima" u kojoj su Hrvati (i Srbi) "stranci", dok je bošnjački temeljni narod nositelj suvereniteta i budućnosti BiH, većina u Kaknju polako "pritišće" Hrvate. Pomutnju najprije prave Bošnjaci koji su "uvezeni" u taj grad i općinu. 

Tako je u intervjuu za Katolički tjednik 2019. rekao mons. Petar Jukić, dugogodišnji župnik u Kaknju: „Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo 'našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru'.“

Kidaju se i pale hrvatski nacionalni simboli, počinju verbalni pritisci i ponižavanje najprije pojedinaca, a potom čitavih obitelji, postavljaju se barikade, razoružavaju bojovnici HVO-a te uhićuju dužnosnici. A na kraju su došla i ubojstva.

Od napetosti do prvih ubojstava

Napetosti između dvaju naroda sve su više rasle, a do prvog incidenta došlo je 17. ožujka 1993. kada je ranjena hrvatska djevojčica Gordana Radoš na koju su pucali muslimanski vojnici tzv. Armije BiH. Istoga dana pripadnici muslimanskih oružanih snaga ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a. 

Kako piše Ivica Milivončić u svojoj knjizi Zločin s pečatom, zatim počinju istjerivanja pojedinih Hrvata iz njihovih kuća i stanova. Izvjesni Sejo Kezić, pripadnik paravojne postrojbe koju je formirao imam Ševal Omerspahić, nožem je ubio jednu stariju ženu Hrvaticu. Muslimanski ekstremisti su također demolirali zgradu zapovjedništva kakanjskog HVO-a i ubili jednog vojnika.

Važno je napomenuti kako su u razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993., dok još nije bilo otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne muslimanske formacije ubile osam Hrvata. 

Pripadnici Armije BiH 18. svibnja 1993. pokušali su izazvati oružani sukob pa su bez razloga i povoda uhitili 16 civila Hrvata i Srba. Njih su zatočili u motelu Sretno, i tu ih zlostavljali.

U ranim jutarnjim satima, 8. lipnja 1993. uslijedila je otvorena agresija Armije BiH na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini. U tim napadima sudjelovale su postrojbe iz Kaknja, ali i Zenice, Visokog i Breze. Napadnuto je i hrvatsko selo Lučići s očitom nakanom da se presiječe komunikacija između Kraljeve Sutjeske i Vareša. Tada je ubijeno dvoje Hrvata, a nekoliko ih je ranjeno. 

Postrojbe Armije BiH „čiste“ od Hrvata hrvatska sela Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač. Protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu Sretno i na drugim mjestima gdje su bili ponižavani i maltretirani. Žestoko su napadnuta hrvatska sela Slapnica i Gora u kojima je ubijeno devet civila i ratnih zarobljenika, pripadnika HVO-a. 

Vojnici Armije BiH koristili su se jednim dijelom hrvatskog pučanstva kao živim štitom.

Politika spaljene zemlje

Iz spomenutih sela hrvatsko pučanstvo moralo je bježati. Zatim su napadnuta druga sela i mjesta s hrvatskim stanovništvom: Teševo, Seoce, Veliki Trnovci, Dujmovići, Bjelavići, Lipnica, Nažbilj i Kraljeva Sutjeska. 

Zbjeg oko 14 000 Hrvata (među kojima je bilo i 3 000 izbjeglica iz Čemernog i Ilijaša) krenuo je prema Varešu. 

Sva napuštena sela najprije su temeljito opljačkana, odneseno je sve što se moglo odnijeti, a mnogo stambenih i gospodarskih objekata je potom spaljeno. Rijeka izbjeglih kakanjskih Hrvata slijegala se prema Varešu kao svome utočištu.

Svijet nije mario za Hrvate

Protjerivanje hrvatskog pučanstva i uništavanje hrvatskih sela u općini nastavljeno je 9. i 10. lipnja 1993. Nadalje, u selu Ričici 12. lipnja zarobljen je ranjeni vojnik HVO-a, a potom brutalno ubijen. U selu Drenoviku 13. lipnja ubijena je skupina Hrvata djece, žena, starijih i iznemoglih civila – ukupno osam osoba.

U selima Kovači i Bradarići uslijedio je drugi pokolj. Ubijeno je sedam Hrvata civila, starijih osoba. Strijeljana su tri ratna zarobljenika, vojnika HVO-a. To su bila skupna ubojstva, a pojedinačno je ubijeno još 10 civila, a nekoliko njih ranjeno.

Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Međutim, tome nije pridavana velika pozornost. Naime, medijsku bitku su Hrvati izgubili mnogo ranije tako da patnje hrvatskoga pučanstva nisu bile „zanimljiva“ vijest, a i nije se uklapala u medijski narativ o Bošnjacima žrtvama.

Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, bošnjačke vlasti pozvale su izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima. 

Za vrijeme svih događanja pod zaštitom francuskog UNPROFOR-a, u Termoelektrani Čatići boravilo je oko 1 000 Hrvata.

Do kraja rata protjerano je iz Kaknja oko 11 000 osoba, do temelja su srušena 34 hrvatska sela, dok je broj Hrvata smanjen za 82%.

Najveća tragedija dogodila se u obitelji Anice Jurić iz Grmača, župa Kraljeva Sutjeska. Na kućnom pragu, pred njezinim očima 13. lipnja 1993. ubili su joj supruga Juru i tri odrasla sina: Stjepana, Ljubomira i Dragana. Ranili su i njezinu nevjestu koja je morala sve gledati držeći novorođenče u naručju.

U vrijeme vojne akcije Armije BiH njezini pripadnici, a i muslimanski civili zapalili su oko 1 200 stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata, a potpuno devastirali oko 1 500 zdanja. U pljačku su dolazili i ljudi iz okolice Zenice. Svatko tko je želio mogao je kao u samoposlugu doći i s hrvatskih kuća skidati crijep, žlijebove te ono što je ostalo nakon prvobitne pljačke.

Jasno je kako je cilj bio onemogućavanje povratka. Tako su tamošnji politički moćnici dobili hrvatska radna mjesta, spretniji lopovi automobile, tehniku i strojeve, a oni koji su posljednji dolazili skidali su nezapaljene utičnice, prozore, čitav crijep te žlijebove, samo da ništa ne ostane, te da povratak bude skuplji. 

Otpora nije bilo

Također je bitno napomenuti kako HVO nažalost (ili na svu sreću što je možda omogućilo zbjeg i preživljavanje ljudi) nije organizirano pružao otpor na određenoj crti bojišta, nego je, tu i tamo, štitio kolone civila u zbjegu. Razloga za ubijanja stoga nije bilo. Ipak, prema procjenama, u općini Kakanj u ratu su ubijena 153 Hrvata, 31 civil i 122 bojovnika.

Istina je kako nema pravog mira bez pomirenja naroda. Međutim, pravedna mira nema i bez pravomoćnih presuda - koje su izostale, uostalom kao i u drugim slučajevima gdje su Hrvati žrtve.

Ubojstva u miru 

Za vrijeme rata 1993. ekstremisti su oštetili katoličke kapelice i groblja u Banjevcu Donjem i Gornjem, Bjelicama, Brnju, Bukovlju, Crnču, Jukama, Mandovinama, Popima, Vardi, Žitelju i Zgošći. Ograda u župnom dvorištu minirana je 1994., a župna crkva oštećena 1998. – u diverziji tri godine nakon rata.

Časna sestra Danka Jurčević ubijena je 30. rujna 1996. iza župne crkve. Ubojica je bio profesionalac koji je znao gdje zadati ubod.

Nastavnik Ivo Knežević je ubijen 13. prosinca 1996. vjerojatno zbog kuće koju su kasnije napustile njegova žena i djeca. Počinitelji nikad nisu otkriveni.

Srušen stogodišnji križ u blizini Montpelliera

Neidentificirani vandali za vrijeme restrikcija zbog koronavirusa izrezali su dio postolja velikog raspela u blizini francuskog Montpelliera što je rezultiralo njegovim urušavanjem.

Željezni križ, s pogledom na Montpellier, težak 900 kg i visok gotovo deset metara, navodno je srušen korištenjem bušilica na baterije te ostavljen da visi s postolja na brdu od 658 metara.

Na pijedestalu su napisane poruke, dvije na francuskom i jedna na engleskom, na kojima stoji „Larcins des sorcières hérétiques“ (Zločini heretičkih vještica); „Le Pic Laïque“ (Svjetovni vrh“ – neprevodiva igra riječi na ime vrha Sveti Loup - ime iz drevne legende) i na engleskom „Snaga vještica“.

Policija još uvijek istražuje ovaj oblik kršćanofobije, kako su ga nazvali neki francuski mediji.

Gradski i regionalni dužnosnici brzo su radili na osiguranju spomenika kako bi spriječili pad u dolinu ispod. Gradonačelnik Jean Vallon je rekao: „Te duhom siromašne ljude treba naučiti što je sekularizam: poštovanje svih religija. Oni brkaju antiklerikalizam i sekularizam.“

Mons. Carré, nadbiskup iz Montpelliera, ustvrdio je: „Križ je stajao na vrhu Saint-Loupa više od jednog stoljeća i sada je srušen. Taj čin vandalizma nas sve boli, a pogotovo katolike, jer u križu prepoznajemo znak svoje vjere. Bilo koji čin protiv vjerskih simbola je nedopustiv. Pozivam na bratstvo, pozivam katolike Biskupije Montpellier da se mole.“

Inače, ovo nije prvi put da je križ meta vandala; oštećen je i u veljači 1989.

Vrh Saint-Loup danas je najpoznatiji po mjestu za planinarenje, penjanje, te općenito uživanje u prirodi. Međutim, zbog križa i bogate povijesti planina zadržava svojevrsni „sveti karakter“ za okolna mjesta, koji očito ne odgovara sekularističkim ekstremistima.

Ime samog vrha dio je lokalne legende koja kaže da je izvjesni Loup bio vitez obitelji Roquefeuille-Anduze. On i njegova dva brata, Guiral i Clair, bili su zaljubljeni u istu djevojku kad su otišli u križarski pohod. Nakon povratka iz Svete zemlje saznali su da je siromašna djevojka umrla od tuge. Tri su viteza odlučila posvetiti svoj život Bogu postajući pustinjaci na toj planini, tako danas tri vrha imaju tri imena: Mont Saint-Clair u Sèteu, stijena Saint-Guiral u Cévenneu i vrh Saint-Loup s kojeg je i srušen križ.

Inače, od srednjeg vijeka do 19. stoljeća vrh Saint-Loup bio je domom mnogih religioznih ljudi i pustinjaka. Njihova je prisutnost ovu planinu učinila „svetim“ mjestom za stanovnike okolnih sela. Na njoj se nalazi i križni put koji su u prošlosti koristili hodočasnici.

Sve ove činjenice daju dodatnu težinu da je srušen križ s jednog takvog mjesta.

Zanimljivo, rušenje križa 1989. izazvalo je toliku ogorčenost okolnog pučanstva da je vlastima trebalo samo 10 dana da ga vrate, a u tom je pothvatu korišten i helikopter.

Nigerijska studentica silovana u crkvi i ubijena

Uwaila Vera Omozuwa (22) silovana je i teško ranjena 30. svibnja 2020. u brutalnom napadu u jednoj crkvi u nigerijskom Benin Cityju. Preminula je tri dana kasnije u bolnici.

Studentica je ubijena u crkvi za vrijeme policijskog sata zbog koronavirusa. Župljani koji su je poznavali rekli su za medije kako je ona crkvu koristila, nakon mise, kao prostor za učenje jer su sve čitaonice u gradu zatvorene zbog pandemije.

„Odlučila je raditi istraživanja za fakultet jer je crkva bila mirna i u njoj se moglo učiti. Ključ je uzimala od župnika i vraćala ga noćnom čuvaru kad bi završila s učenjem. Kobne večeri nije vratila ključ u uobičajeno vrijeme te je noćni čuvar otišao provjeriti i zatekao je u lokvi krvi i napola golu“, kazao je jedan od vjernika imenom Olaitan Olubiyi.

Studentica je odmah odvezena u bolnicu gdje su se liječnici borili da ju spase, ali je preminula tri dana kasnije.

Glasnogovornik nigerijske policije u svojoj izjavi opisao je Omozuwinu smrt „brutalnim napadom“ i rekao da će policijske snage „uhititi počinitelje ovog čina u najkraćem mogućem roku“.

Nažalost, u policijskom izvješću odmah je izostavljena činjenica da je studentica najprije silovana. Ovaj brutalni zločin dodatno je uznemirio ljude u Nigeriji. U prosvjede su se uključile i brojne udruge koje tvrde da „počinitelji silovanja u Nigeriji uvijek izbjegnu kaznu“. Zato je u sve involviran i guverner države Edo, gdje se zločin dogodio, te je obećao temeljitu istragu.

Inače, u medijsku kampanju prokazivanja ovoga zločina uključio se i CNN, te bi to mogao biti zalog za njegovo rješavanje.

Ponovno uskraćena pomoć kršćanima

Zaklada papinskoga prava Pomoć Crkvi u nevolji apelirala je krajem svibnja na Vladu u Pakistanu da u jednakoj mjeri pomaže svim svojim građanima bez obzira na vjersku pripadnost.

Usred restriktivnih mjera u Pakistanu u kojemu postoji više od 45 000 zaraženih te oko 1 000 preminulih od koronavirusa, religijske manjine, posebice kršćanska, još jednom su izložene diskriminaciji koja se ovaj put očituje u ograničavanju pristupa humanitarnoj pomoći.

Generalni ravnatelj zaklade Pomoć Crkvi u nevolji Alessandro Monteduro istaknuo je da je izvršni ravnatelj Nacionalnog povjerenstva za pravdu i mir pri Pakistanskoj biskupskoj konferenciji dr. Cecil Chaudhry upozorio na brojne slučajeve diskriminacije na vjerskoj osnovi tijekom upravljanja izvanrednom situacijom zbog pandemije. Primjerice, kršćanskim i hinduističkim zajednicama uskraćuju se hrana i najnužnija sredstva za zaštitu zdravlja.

Zekatom se niječu prava kršćana

Takva raspodjela humanitarne pomoći na štetu vjerskih manjina opravdava se time što su prikupljena dobra plod „zekata“, klasične milostinje predviđene šerijatskim zakonom. Zbog toga je bilo slučajeva imama koji su čak i u velikim gradovima poput Lahorea upozoravali kršćane da ne dolaze na podjelu pomoći.

Tamošnji su kršćani prije svega državljani Pakistana, ali ih se nažalost prečesto smatra građanima drugog reda i zbog toga trpe jer, zbog brojnih razloga o kojima pišemo u rubrici Križnim putem kršćana danas, nije riječ o najbogatijem ili najkvalificiranijem dijelu društva. Kršćani u Pakistanu zapravo su žrtve niza diskriminacija. Primjerice, ne mogu otvoriti restoran, ne mogu biti nastavnici i često se ne smiju javiti na natječaj za posao, osim za „najskromnija zanimanja“.

Kršćani su u Pakistanu dio društva koji najviše trpi i nedovoljno su plaćeni za poslove koji su zaista na granici ropstva, upozorio je generalni ravnatelj zaklade Pomoć Crkvi u nevolji te je kazao da je prilikom posjeta toj zemlji osobno obišao ciglane u Lahoreu gdje je svjedočio stvarnom i istinskom ropstvu. Osim toga, istaknuo je da bi Vlada, koja je posljednjih godina pokazala malo više pozornosti prema manjinama i poštovanju vjerske slobode, također trebala preuzeti odgovornost za patnje kršćana, njihovih sugrađana.

Udaje maloljetnih kršćanki

Osvrnuvši se na slučaj Asije Bibi, Monteduro je istaknuo kako njezino oslobađanje nažalost nije dovoljno da bi se moglo reći kako u Pakistanu vlada demokracija koja vrijedi jednako za sve građane. Podsjetio je pritom na zlostavljanje koje trpe pripadnice manjinskih vjerskih zajednica, ne samo kršćanke, već i hinduistkinje, te naveo primjer 14-godišnje kršćanke koju su oteli i prisilili na udaju za jednog od njezinih otmičara.

Zaklada Pomoć Crkvi u nevolji već mjesecima radi na njezinu slučaju, ali pakistansko pravosuđe i dalje štiti počinitelje takvih zločina. Stanje dodatno pogoršavaju restriktivne mjere zbog pandemije, zbog čega su sva sudska saslušanja odgođena za dva i pol mjeseca.

Sloboda savjesti, sloboda mišljenja i vjerska sloboda, tri su slobode određene 18. člankom Opće deklaracije o ljudskim pravima i od tih triju vjerska se sloboda već predugo svrstava u slobode drugog reda, upozorio je Monteduro i zaključio da bi slobodi vjeroispovijesti prije svega trebalo posvetiti jednaku pozornost kao ostalima. Prema njegovu mišljenju, tek će tada postojati veća svijest o stvarnoj težini progona osoba koje se, primjerice u Pakistanu, ne odriču svoje pripadnosti Kristu.

Od početka godine ubijeno više od 650 kršćana

U izvješću Međunarodnog udruženja za građanske slobode i vladavinu zakona objavljeno je kako kršćani u Nigeriji trpe strahoviti progon koji je posebice intenziviran od početka 2020.

Neprofitno međunarodno udruženje navodi kako je u prva četiri mjeseca ove godine ubijeno više od 620 nigerijskih kršćana. Ističe se kako su „glavni nigerijski džihadisti militantni Fulani i Boko Haram pojačali svoje protukršćansko nasilje“.

„Zvjerstva nad kršćanima prolaze neistražena dok državne snage sigurnosti i političari kojih se to tiče okreću glavu ili su u dosluhu s teroristima“, stoji u izvješću u kojemu se navodi i procjena o 32 000 ubijenih kršćana od 2009.

Podsjećamo, kršćani nisu manjina u toj afričkoj zemlji već čine polovicu nigerijskog pučanstva. Od početka godine oni su žrtve rastućeg nasilja, napada i otmica radi otkupnine. U moru terorističkih napada i loših vijesti koje dolaze iz Nigerije podsjetit ćemo samo na tri događaja koji „prezentiraju“ u kakvom se stanju nalaze kršćani u toj zemlji.

Otmica bogoslova i ubojstvo

Za razliku od većine napada, koji ostanu manje poznati široj javnosti diljem svijeta, u siječnju je skupina naoružanih muškaraca otela četvoricu bogoslova iz bogoslovije Dobrog Pastira u gradu Kaduna, udaljenom oko 200 km od glavnoga grada Abuje.

Oteti su Pius Kanwai (19), Peter Umenukor (23), Stephen Amos (23) i Michael Nnadi (18). Trojica su puštena na slobodu, a Michael je pronađen mrtav.

Ta je otmica bila samo dio eskalacije nasilja koje je započelo 26. prosinca objavljivanjem videa o pogubljenju 10 kršćana za koje je odgovornost preuzeo zapadnoafrički ogranak Islamske države.

Predsjednik Nigerijske biskupske konferencije nadbiskup Augustine Akubeze još je u izjavi 31. siječnja ponovno upozorio na alarmantnu sigurnosnu situaciju u zemlji. Istaknuto je kako policijsko osiguranje za vrijeme misa vjernici moraju sami plaćati.

Fulanski teroristi ubili 30 kršćana

International Christian Concern (ICC) je objavio kako su militanti Fulani 11. svibnja izveli veliki napad na kršćansku zajednicu Gonan Rogo u državi Kaduna u Nigeriji, kao i još četiri sela idućih dana.

Unatoč vladinoj blokadi, kako bi se umanjilo širenje koronavirusa, teroristi su se slobodno kretali u regiji te su sve ukupno napali pet sela tijekom triju uzastopnih dana ostavivši iza sebe 30 mrtvih (brojke koje nisu ušle u izvješće Međunarodnog udruženja za građanske slobode i vladavinu zakona).

U selu Gonan Rogo ubijeno je ukupno 17 osoba, uključujući jednu peteročlanu obitelj. Ljudi su ubijani puščanim metcima, mačetama ili su zatučeni do smrti. Jedna 25-godišnja majka pronađena je mrtva – ubijena iz vatrenog oružja, pri čemu je zagrlila tromjesečno dijete koje je još uvijek bilo živo, iako ranjeno.

Dok je Gonan Rogo tugovao, u večernjim satima 12. svibnja militanti Fulani napali su još tri  kršćanska sela - Ungwan Mudi, Ungan Rana i Idanu, i spalili nekoliko kuća. Dvije osobe su ubijene.

U jutro, 13. svibnja napali su selo Makyali ubivši 11 osoba.

„Nigdje na svijetu odgovorna vlada neće ignorirati situaciju i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo kada bude ubijen neki njezin građanin. Postavljamo pitanje je li saveznoj Vladi rečena istina ili je odlučila ignorirati činjenicu da bespomoćni ljudi trpe“, rekli su svjedoci ICC-u, koji dodaju kako vlada treba ubojstva doživljavati kao „rat protiv svojih građana“.

Leah 17. rođendan dočekala u zatočeništvu

Za kraj ovog pregleda križnog puta kršćana u Nigeriji danas donosimo i podsjetnik kako je 14. svibnja bio 17. rođendan Leah Sharibu, jedine preostale učenice u zatočeništvu od 105 djevojaka koje su iz škole u gradu Dapchi prije tri godine oteli teroristi Boko Harama.

Teroristi su tijekom mjeseci neke pustili, ili su otkupljene, dok su druge oslobođene u pregovorima s vlastima. Ostala je samo Leah jer je jedina bila kršćanka.

Godine su prolazile, a od tada se pojavilo nekoliko glasina da je ubijena ili udana za militanta ​​Boko Harama te mu rodila dijete. Nijedna od ovih glasina još nije potvrđena, a postoje jake indicije da je još uvijek živa.

Prema iskustvu svjedokinja koje su to sve prošle, bila je prisiljena učiti islamska pravila i arapski jezik dok su je teroristi pokušavali natjerati da se odrekne svoje vjere. Ovakve taktike uključuju lakše i teže premlaćivanje, „ispiranje mozga“, drogiranje i seksualno zlostavljanje.

Unatoč obećanjima nigerijske Vlade da će raditi sve što je u njihovoj moći, nema informacija o tome hoće li Leah ikad biti puštena na slobodu. 

Mladi, mijenjajte svijet snagom vjere i pouzdanjem u Boga

Dostojanstveno i skromno, u duhu mjera borbe protiv koronavirusa, 30. svibnja 2020. u župi Komušina i na brdu Kondžilu 49. put po redu proslavljen je Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije. Geslo ovogodišnjeg susreta bilo je Mladeži, kažem ti, ustani.

Kao i prethodnih godina organizatori susreta bili su Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. i župa Uznesenja BDM-a u Komušini.

Od ranih jutarnjih sati, skromnije nego prethodnih godina, pristizali su hodočasnici te pristupali sakramentu ispovijedi.

Točno u 9:30 sati zajedno s vjernicima kod vanjske kapelice molio je pred slikom Gospe Kondžilske vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski administrator Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić.

Potom je krenula procesija na brdo Kondžilo, udaljeno nekoliko kilometara. Cijelim putem Gospinu sliku naizmjenično su nosili djelatnici NCM-a Ivan Pavao II. te je moljena krunica i pjevane su marijanske pjesme.

Molitva za mlade i prestanak pandemije

Dolaskom na uzvišenje započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić. Koncelebrirali su, između ostalih, mons. Vukšić, ravnatelj NCM-a Ivan Pavao II. dr. vlč. Šimo Maršić, generalni vikar dr. mons. Slađan Ćosić te župnik u Komušini, čuvar svetišta i dekan Usorskog dekanata preč. Boris Salapić.

Okupljenima se na početku obratio i poželio dobrodošlicu čuvar svetišta koji je ponovio "kako ove godine slavimo 49. dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije" i poželio da će idući, jubilarni 50. dan mladih biti proslavljen svečanije i s više mladih.

Kard. Puljić je u svome pozdravnom obraćanju istaknuo kako "smo danas s mnogim nakanama došli Gospi, međutim dva se posebice ističu: a to su molitva za mlade da ih Isus upravi na pravi put, te molitva za prestanak pandemije koronavirusa".

Strah od smrti

U homiliji je kardinal, podsjećajući na Isusovo čudo iz misnih čitanja, u kojemu je Krist podigao mladića iz smrti i vratio ga njegovoj majci, izrekao nekoliko poticajnih misli.

"Zaustavimo se na riječi smrt. Vidimo da je taj strah od smrti koju donosi koronavirus veoma jak. Brojne se odluke i mjere donose. Ne ulazim u razmišljanja stručnjaka, ali moram reći da nisam teže odluke donio kao nadbiskup nego da se slave mise bez naroda", rekao je kardinal ističući da kad dođe smrt, ništa ne može pomoći, ni banka, ni politika.

"Bog je dao život i ima ga pravo uzeti. Ipak, o smrti zadnju riječ ima Krist. On je pobijedio smrt. Kao što tjelesna smrt dovodi da tijelo trune u zemlji, tako i duhovna smrt dovodi do toga da čovjek duhovno trune", istaknuo je nadbiskup napominjući kako je danas "duševna smrt jako raširena, još gore od pandemije".

"Ovdje bih u svetištu poželio da doživimo kao i mladić kojeg je Isus uskrsnuo i dao majci: neka to isto učini svima nama ovdje, kao i onima za koje molimo. Ustani na život vjere ljubavi i nade! I neka nas daruje majci Gospi kojoj smo došli moliti", potaknuo je kardinal te potom progovorio o mnogima koji su izgubili duhovnu snagu i klonuli. Ustvrdio je da recepta za uspjeh nema, te da ga svaki čovjek mora tražiti, a kao jedan od koraka napomenuo je znak križa i molitvu.

Na kraju mise u ime organizatora zahvalu je uputio Josip Milanović, djelatnik NCM-a.

Spomenimo još da je liturgijsko pjevanje predvodio zbor mladih Spes iz župe Sv. Ante Padovanskog - Žepče.

Do iduće godine...

Inače, obilježavanje Dana mladih u ovom marijanskom svetištu započelo je u petak, 29. svibnja misom uočnicom koju je predslavio također kardinal, te prigodnim klanjanjem Presvetom oltarskom sakramentu u večernjim satima koje je predvodio vlč. Damjan Soldo, pastoralni suradnik u NCM-u. Obje mise i klanjanje izravno je prenosio portal nedjelja.ba, te ih možete pogledati na istoimenom Youtube kanalu.

Bilo je čudno i pomalo tužno u Komušini i na Kondžilu gledati proslavu Dana mladih Vrhbosanske nadbiskupije, skoro pa sablasno tiho, bez graje i mnoštva mladih. Nadamo se kako će iduće godine, na veliki jubilej, stanje biti normalizirano te da će biti omogućen organizirani dolazak tisuća mladih koji su na svoj dan imali brojne sadržaje, sportska natjecanja, ples, druženja te pregršt novih poznanstava.

Papa Franjo je svojim govorima i porukama dao doprinos miru i suživotu u BiH

Prošlo je pet godina od pastirskoga pohoda pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini. U tom smo povodu razgovarali s gosp. Irfanom Nefićem, iz Odsjeka za odnose s javnošću MUP-a Kantona Sarajevo, koji je aktivno sudjelovao u organiziranju pohoda Svetoga Oca...

Lice i glas gospodina Nefića iznimno su poznati stanovnicima grada Sarajeva i čitavog kantona. Riječ je o uposleniku policije koji omogućava javnosti pravodobne informacije o svim događanjima u gradu, bile one dobre ili loše.

S njim smo imali prigodu razgovarati o ljepšoj strani rada u policiji, to jest Odjelu za informiranje javnosti za vrijeme organizacije pohoda Pape Sarajevu. Prisjetili smo se pohoda pape Franje Bosni i Hercegovini, usporedili dolazak Sv. Ivana Pavla II. 1997. i onaj Franjin 2015., te progovorili o sigurnosnim pitanjima.

Poštovani, prošlo je pet godina od pohoda pape Franje Sarajevu... Kakva su Vaša sjećanja na ovaj Papin posjet glavnom gradu BiH?

Govoreći nakon pet godina od Papina pohoda glavnom gradu BiH – Sarajevu, mogu istaknuti kako su sjećanja iznimno živa i da su veoma pozitivna.

Naime, posjet Sarajevu i BiH je mnogo značio. I sada se sjećam bilo je, hvala Bogu, lijepo vrijeme, bilo je puno građana. Raspoloženje je vladalo koje se samo poželjeti moglo. Svi građani Sarajeva su s oduševljenjem dočekali papu Franju, a on je svojim govorima i porukama svakako dao doprinos miru i suživotu u Bosni i Hercegovini.

Kada vam netko spomene papu Franju, što vam prvo pada na pamet?

Prvo mi na pamet padne čovjek. Kad pogledamo Papu, vidimo da je to čovjek. Potom pomislim na njegovu brigu za ljude. Sve njegove poruke su o čovjeku i ljudima. Njegova bliskost s njima zaista doima mnoge građane BiH da ga mi smatramo svojim.

To je ono što na prvi mah osvoji čovjeka.

Možete li nam istaknuti sjećanje na neku od poruka Rimskog biskupa koja vas se posebice dojmila?

Papa je prije pohoda BiH slao poruke koje su bile u pravcu boljeg života, bogobojaznosti, boljih odnosa među ljudima i narodima. Bilo bi teško izdvojiti nešto posebno, ali ona prisnost i jednostavnost Svetoga Oca i poruke koje su upućene običnom čovjeku su iznimno dojmljive i čine sretnim svakog čovjeka što je bio u mogućnosti ugostiti Svetoga Oca i državnika.

Poznato je da katolici čine manjinu u Sarajevu, međutim Sarajevo je dočekalo papu Franju kao "svoga rođenoga". Možete li nam to komentirati? 

Brojnost nije bitna. Mi u Sarajevu živimo lijepo sa svojim prijateljima koji su drugih vjera, drugih narodnosti i ne pravimo razliku u tome. Papa je ponašanjem, porukama i djelima postigao da ga u BiH i u Sarajevu smatramo svojim prijateljem, te smo ga dočekali kao najrođenijeg.

Ima jedan detalj koji sam doživio nakon dolaska pape Franje pred Predsjedništvo. Okupio se veliki broj građana, a ja sam potom sreo dvije gospođe Sarajke koje su mi rekle da nisu vidjele onoliko ljudi koliko su očekivale. Ja sam im odgovorio da je za sada rano te da će vidjeti popodne kada Papa bude dolazio u grad pred katedralu.

Zaista, Sarajevo je bilo prepuno toga podneva. 

Sigurno ste, kao medijski djelatnik u policiji, sudjelovali u organizacijama posjeta Sarajevu i BiH različitih poznatih osoba. Po čemu se posjet pape Franje razlikuje od tih? 

Pa svakako sam još od agresije na BiH kao načelnik za odnose s javnošću pratio dolaske mnogih državnika Sarajevu. Ja sam već u nekoliko navrata komentirao pohod pape Franje BiH kada sam rekao kao da je dragi Bog postavio neku auru, aureolu dobra iznad nas.

Nije bilo nikakvih problema, svi su bili zadovoljni, zajedno smo ga očekivali, pratili ga po gradu te ga ispratili na put za Rim.

 

Poslije Sv. Ivana Pavla II. i njegova posjeta 1997. Franjo je drugi Papa koji je posjetio Sarajevo. Možete li usporediti ta dva pastirska pohoda?

Prvo bih govorio o sličnostima. Prvo posjet Ivana Pavla II., a potom i pape Franje je podrška BiH i njezinim narodima da izgradimo društvo na demokratskim načelima, živimo zajedno u odnosima kako Bog zapovijeda.

Prvi posjet 1997. Ivana Pavla II. je nama zaista značilo mnogo jer se odvijao netom nakon agresije na BiH. To nam je bio poticaj da obnavljamo i razvijamo odnose u društvu

Drugi pohod je pape Franje, i potvrda da smo dobro radili, dobar put izabrali i da nastavimo tim putom tako da je i Papa u svojim izjavama i govorima to naglašavao.

Mi ćemo se svakako truditi da tim putem nastavimo.

Na misi na Koševu je bilo oko 65 000 vjernika, a u gradu na različitim lokacijama upriličeni su mnogi susreti, a nije registriran nijedan incident... Odmah po odlasku pape Franje vi ste izjavili kako "smo prezadovoljni posjetom i kompletnim urađenim poslom, hvala građanima Sarajeva na razumijevanju". Iskreno, jeste li se plašili da nešto ne krene po zlu?

Znate što, mi smo radili naše poslove zaista vrlo ozbiljno. I Središnji odbor za doček Pape i svi pododbori, kao i MUP Kantona Sarajevo – Uprava policije su radili kako bi pohod prošao što je moguće bolje. Nikada se ne mogu isključiti incidenti, ali smo poduzeli sve da ih ne bude i, hvala Bogu, nije ih bilo.

U svakom poslu čovjek ima sumnje i strahove. Mislili smo "ne daj, Bože, da se nešto dogodi", ali eto nije ništa bilo.

Dokazali smo kako smo tolerantno društvo te da gradimo dobre međuljudske odnose i da ćemo tako nastaviti.

Možda imate informaciju o tome kako je svoj posjet Sarajevu doživio sam Sveti Otac te njegova pratnja?

Ja sam uvijek tijekom pohoda bio u protokolu: ili prije Pape, npr. da obiđem trasu, utvrdim kako sve ide; ili poslije Svetoga Oca, kako bih dao određene informacije i izjave.

Međutim, imao sam sreću da me poslije pohoda Svetoga Oca vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić pozove u svoj ured kako bismo porazgovarali o svemu.

On je nama uposlenicima u policiji prenio čestitke pape Franje o organizaciji, a posebice za segment sigurnosti. Papa se osjećao sigurnim, ali je zamijetio kako naše osiguranje nije previše napadno, što bi možda građanima davalo neke poruke.

Prema riječima uzoritog kardinala, Papa je bio iznimno zadovoljan, a to je nama jedan veliki plus.

Sarajevo pet godina poslije... Sličnosti i razlike?

Sarajevo nastavlja svojim putem i mislim prati poruke koje je Papa izrekao. Mi želimo izgrađivati naše društvo, međuljudske odnose na demokratskim načelima uvažavajući sve po sustavu ako nešto ne želiš sebi, nemoj i drugome. Ja se nadam kako će grad i čitava država napredovati u tom smjeru.

Jeste li se susreli, rukovali i progovorili s Papom za vrijeme njegova pohoda Sarajevu?

Nažalost nisam bio u prilici. Već sam rekao kako sam uvijek bio ispred ili iza povorke s papom Franjom. Moji poslovi i obveze kao i protokol mi nisu dali vremena da mu budem bliže. Meni je prvenstveno bilo najbitnije da izvršim zadaću za koju sam bio zadužen u Pododboru za sigurnost, a to su odnosi s javnošću u vezi sa sigurnošću za vrijeme Papina posjeta. Prema onomu što sam čuo od kardinala, dobro sam obavio posao, kao i cijeli MUP Kantona Sarajevo – Uprava policije.