U Vijaci još zadugo neće vijati samo vuci!

Smještena na brežuljcima planine Zvijezde, u dolini rječica Ravančice i Kruškovice, svoje mjesto pod suncem našla je župa Bezgrješnog začeća BDM-a – Vijaka. Riječ je o vjerničkoj zajednici koju čini skupina tipičnih bosanskih sela, udaljenoj 18 km od središta Vareša, 20-ak od Olova te 50-ak km od Zavidovića...

 Kada se prođe kroz "tunel", zapravo prirodnu spilju nastalu djelovanjem vode, od Vareša prema Vijaci, odmah se primijeti kako je klima drugačija, oštrija što je i "ohrabrilo" snijeg da prkosi zubatom proljetnom suncu koje ga ne može okopniti. 

 

Nije se samo snijeg "osokolio", ovdje su "suvereni vladari" i šišmiši kojih ima zaista mnogo te je prometnica dobila zasigurno jedinstven cestovni znak: „Opasnost, šišmiši u letu.“

Oku ugodno, duši drago

U Vijaku je teško doći i u proljeće, stoga se jednostavno ne možemo ne pitati kako se ljudi do Vareša probijaju zimi i je li to uopće moguće. Razmišljamo o jakim strojevima koji stalno moraju raditi kako bi prometnica bila u funkciji za ljudsku uporabu.

Ovaj kraj veoma je ugodan za oko promatrača, čak i u ožujku kada priroda kao da čeka iskru koja će upaliti njezin rast. Smjestio se na nešto nižoj nadmorskoj visini od grada Vareša koji se nalazi na približno 800 metara iznad razine mora.

Brda, obrasla vazdazelenim i bjelogoričnim šumama, u sebi kriju skoro netaknutu prirodu. Čista voda koja se spušta niz obronke neasfaltiranog puta kojim smo od Vareša išli prema Vijaci, svjedoči nam kako u ovaj kraj civilizacija još nije došla u onom svom negativnom obliku. Nažalost, prometnice bez asfalta svjedoče i drugim političkim inatima koji se počesto događaju kada je riječ o hrvatskim selima, osveta vlasti za "grijehe" počinjene u prošlosti.

Ostavivši kontempliranje o propalim ideologijama koje su svjesno gospodarski uništavale i kažnjavale, pretežno, hrvatske krajeve, nastavili smo promatrati prirodu. Pokoje je deblo oboreno za potrebe drvne industrije i valjda birokratskom pogreškom ostavljeno da trune uz makadam te svjedoči o iskorišćivanju prirodnih bogatstava ovog kraja. Hranilice za životinje koje se mogu vidjeti na ravnicama govore nam kako šume obiluju raznom divljači, ali i činjenici da se ljudi brinu o njima.

Nakon više od pola sata vožnje makadamom i samo djelomično asfaltiranim putem, došli smo u Gornju Vijaku, pred župnu crkvu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije.

Lako je s prijateljima medija

U župnom uredu zatekli smo fra Vjeku Eduarda Tomića, bosanskog franjevca i velikog prijatelja medija. Nije ni čudo jer je prije nego je došao ovdje, fra Vjeko bio pet godina pastoralni djelatnik među Hrvatima Australije, gvardijan i župnik u Kraljevoj Sutjesci, zatim zamjenik urednika Svjetla riječi gdje je stekao novinarsko iskustvo, ali i naviku stalnog praćenja rada različitih medija. Doktorirao je na temu Pokoncilska ekleziologija franjevaca Bosne Srebrene. Nakon dolaska u Vijaku dobro je upoznao ovaj kraj i potrebe njegovih stanovnika, i kaže da su ga vjernici dobro prihvatili.

Živa Crkva

Prije nego smo započeli priču o župi, njezinoj povijesti i statističkim podatcima, fra Vjeko nas je "provozao" po selima kako bismo stekli dojam o prostoru te najprije razgovarali sa župljanima.

Vjernička zajednica pokriva teritorij na kojemu se nalazi više sela: Vijaka (Gornja i Donja), Ivančevo, Krčevine, Magulica, Oćevija i Tribija... Najviše žitelja ima Gornja Vijaka te Krčevine, a ostala sela su manja. Župi gravitira samo jedna filijala s crkvom Sv. Ante – u Magulici koja je udaljena 20 kilometara od župne kuće. Filijalnu crkvu Uzvišenja Sv. Križa u Oćeviji, iako teritorijalno pripada ovoj župi, prema dogovoru opslužuju svećenici iz olovskog svetišta. Čitav kraj je hrvatski, to jest u njemu većinski žive katolici.

Iz Dalmacije u Bosnu ponosnu

Jedni od onih povratnika koje smo sa župnikom posjetili su obitelj Miletović: Slavko i Jagoda koji u Vijaci borave od Uskrsa 2017.

Slavko je živio u Hrvatskoj točno 43 godine, a radio je kao metalski radnik elektrozavarivač u brodogradilištu u Splitu gdje je zaradio mirovinu.

Sa suprugom Jagodom, rođenom Dalmatinkom, ima dva oženjena sina te četvero unučadi.

Kaže da iako je toliko godina živio "vani", nikada nije zaboravio svoj kraj u koji je dolazio kad god bi mogao, prije svega zbog svojih roditelja, a zasigurno i zbog prirodne ljepote i mira koje nudi Vijaka.

"Moj povratak ovdje je uvijek bio godišnji odmor. Tako me nosio život, a svatko sanja da se vrati nekada u rodni kraj. Ipak, najviše je moj povratak potencirala moja supruga. Imala je težak život – u radnom vijeku je radila teške poslove i zajedno je sa mnom sanjala o nekom odmoru. Ispunili smo uvjete, dobili smo mirovine i kada smo riješili statuse, nije prošlo ni mjesec dana supruga je rekla 'Idemo u Vijaku, pakujmo se'“, ustvrdio je Slavko, a u razgovor se uključila njegova žena koja je rekla da je ljubav prema Vijaci rođena na prvi pogled.

„Razlog je jednostavan. Bosna i njezini ljudi su me se toliko dojmili još od 1975. kad sam prvi put došla u Gornju Vijaku. Ja sam se toliko zaljubila u ovo mjesto, u kulturu, gostoprimstvo.... Nisam bila u Bosni do svoje 17. godine kad sam se udala i rekla sam da bih željela ovdje živjeti. Međutim, kao i ostali, išli smo trbuhom za kruhom. Radila sam teške poslove, radila sam i u privatnoj pekarnici 17 godina treću smjenu. Za mene nikad nije bilo 'neću' i 'ne mogu', već 'hoću' i 'ja to moram'“, ustvrdila nam je Jagoda i naglasila da je uvijek govorila svojim kolegama, prijateljima i rodbini da mašta o povratku u Bosnu.

Budući da je rodom iz Kruševa, kod Masleničkog mosta i Obrovca nitko joj nije vjerovao, čak ni najbliži, da će taj naum i ostvariti. Rekla nam je da joj je najviše smetalo od radnih kolega što su stalno omalovažavali Bosnu i njezine ljude, a nikad tu nisu bili.

„Sretan sam čovjek jer sam krenuo s ovog izvora, spustio sam se niz rijeku do mora, do ušća i uspio sam ponovno vratiti se na izvor“, rekao je Slavko i zapitao ima li većeg uspjeha od toga, a Jagoda je dodala kako je Bosna raj na zemlji u kojoj je pronašla smiraj zajedno s predivnim ljudima i prirodom.

Ima života ovdje...

Potom smo na drugom kraju župe razgovarali s Mijom Franjkićem, poznatijim kao Mišo, koji je boravio u Vijaci sve do rata 1992. Sa suprugom Borkom ima troje djece, oženjenog sina koji živi u Rijeci te dvije kćerke koje su udane i žive u Njemačkoj.

Poslije rata radio je u Italiji zajedno sa ženom te kada su se stekli uvjeti, odlučio je vratiti se u Vijaku. Obnovio je kuću u kojoj mu je otac ubijen u ratu.

„Nakon deset godina u Italiji odlučili smo vratiti se u Vijaku i provesti posljednje godine života ovdje. Djeca nam vole doći ovdje jer su tu odrasli. Komu je Bog dao zdravlje i 'ko želi raditi, ovdje se može živjeti. Mi kad smo odlučili vratiti se, kupili smo odmah jednu kravu. Dok nismo riješili statuse, nismo imali redovita primanja, ali nismo ni u čemu oskudijevali. Samim našim primjerom dokazali smo i pokazali da se na ovim prostorima može solidno živjeti“, ustvrdio je Mišo i naglasio da su se mnogi pitali kako živi i od čega, međutim dokazali su zajedno da ima mogućnosti za biznis i u Vijaci.

Župa utemeljena 1838.

Vrativši se u župni ured, razgovarali smo s fra Vjekom o osnivanju župe te statistikama, kako kroz povijest, tako i danas.

Smatra se kako je mjesto Vijaka postojalo još u 14. st., no prvi pisani dokument koji spominje Vijaku je iz 1637., a djelo je biskupa fra Jeronima Lučića i tiče se određenog Izvješća Rimu.

Župa Vijaka nastala je odvajanjem od Vareša, najprije kao mjesna kapelanija 1833., a potom (1838.) i kao župa u punom smislu riječi. Crkva je podignuta sredinom 50-ih godina 19. st. (1855.). Bila je to skromna drvena bogomolja koja je služila svojoj svrsi do 1920-ih kada je morala biti ponovno građena.

Vijačka crkva, kako danas izgleda, dovršena je 1929. nakon tri godine gradnje, a urađena je prema projektu Karla Paražika za vrijeme fra Joze Filipovića. Gradio ju je Josip Kolumate, a u crkvi se nalaze vrijedne umjetnine koje su, na svu sreću, spašene u posljednjem ratu. Put križa, u tehnici ulje ne platnu, izradio je Josip Bifel 1981., a iste je godine postavljen i jedan vitraj na temu Rođenja koji je izveden prema nacrtu Slavka Šohaja. Slikar Đuro Seder načinio je zidnu sliku (400 x 250 cm) na kojoj su prikazani Gospa i njezini sveti roditelji Joakim i Ana, a postavljena je sredinom 1980-ih.

Crkva Bezgrješnog začeća BDM-a uz zimski patron već 20-ak godina ima i svoj drugotni, ljetni, Sv. Anu, kada se u crkvi okupi mnoštvo vjernika, pa mnogi pomisle da je riječ o župi posvećenoj toj svetici.

U razgovoru je na red došao i onaj segment koji je možda najzanimljiviji, brojčano stanje vjernika. „Od 1947. do danas imamo skoro 3 000 krštenih, a danas u župi živi 218 vjernika u 120-ak obitelji. Može se reći da je Vijačane život razasuo po cijelome svijetu. U posljednjih šest-sedam godina broj župljana opada. U odnosu na vrijeme prije 10 godina imamo 100 ljudi manje. Priroda čini svoje. Stari umiru, mladi kako stasavaju, odlaze, a povratnici ne mogu popuniti prazninu koja nastaje zbog nepovoljnih populacijskih gibanja“, rekao nam je fra Vjeko koji sam djeluje u Vijaci. Prema njegovim riječima, župa je takva da ne treba dodatnog pastoralnog osoblja, a u većini poslova pomažu mu vjernici kako mogu, bilo u održavanju crkve, čišćenja, održavanja kuće ili aktivnosti proslava i patrona.

„Vjernici rado priskaču u pomoć iako je prosječna životna dob župljana 60 godina. Tu se ne mogu očekivati čuda, ali onoliko koliko mogu, ljudi pomažu“, ustvrdio je fra Vjeko.

Tako mali broj vjernika i njihova prosječna starost od 60 godina posljedica je, uz ostalo, ratnih strahota pri kojima su Hrvati-katolici ovoga kraja doživjeli egzodus za vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH. Nažalost, povratak se nije ostvario u značajnom opsegu. Stoga od prijeratnih 1 100 vjernika danas je u župi samo četvrtina tog broja.

Križni put popularan i ljeti

Vjerski život u župi je redovit, uobičajen i tradicionalan. „Mislim da oko 40% ljudi dolazi na mise. Budući da znam sve vjernike 'u glavu', što se kaže, mogu reći da oni koji mogu doći na misu – oni dođu. Poglavito je to u ljeto slučaj, kada su u pokretu i kada im dođe rodbina. U zimu je za stariju populaciju malo teže, idu na liječenje, uzimaju terapije... Objektivno gledano, optimalna je posjećenost misa“, naglasio je vijački župnik i napomenuo da vjernici osobito vole pobožnosti, a posebice put križa, ne samo u korizmi.

Vijaka je jedna od rijetkih župa u kojoj se put križa moli tijekom cijele godine, posebice u ljetnim mjesecima, jednom mjesečno, i to na lokaciji koja se, simbolično, zove Kalvarija.

To je pobožnost koja je rado posjećena, kako kaže župnik.

Ne smije se ni zaboraviti činjenica kako je Vijaka u prošlosti dala više od 30 svećenika, a među njima je i fra Filip Lastrić, otac bosanske historiografije. Među živućim svećenicima je fra Damir Pavić, tajnik Provincije Bosne Srebrene, te još nekoliko časnih sestara koje djeluju izvan BiH.

Zimi je ovdje teško

Nakon posljednjeg rata, osim problema povratka i smanjenja broja vjernika, nezaobilazni kamen spoticanja predstavlja loša infrastruktura. Budući da zimi napada i po metar snijega, prohodnost se smanjuje na minimum. Uz neizostavnu jaku hladnoću, nevolje u župi stvaraju i udaljenosti između sela. Veliki problem je cestovna komunikacija između sela jer su službe za čišćenje cesta veoma spore.

Broj vjernika u ovom kraju, kako smo vidjeli, malen je i u opadanju, međutim javlja se i tendencija povratka. Iako nije riječ o obiteljima s djecom, ipak su to ljudi koji još uvijek selu i hrvatskom narodu mogu ponuditi štošta. Što nosi budućnost, samo Bog zna.

Međutim, kada smo prije desetak godina bili u Vijaci, situacija, također, nije bila nimalo ružičasta. Tada smo naslov reportaži dali Hoće li u Vijaci uskoro vijati samo vuci? Toliko godina poslije zaključili smo kako se župa Vijaka još zadugo ne smije otpisati. Ljubav njezinih župljana, iako raseljenih po svijetu, ipak je jača od svih crnih slutnji i defetizama, tako da s pravom smijemo reći da u Vijaci još zadugo neće vijati samo vuci!

Tri inačice objašnjenja imena sela

Postoji nekoliko objašnjenja za podrijetlo imena ovog mjesta. Prva varijanta pojašnjava da ime dolazi od staroslavenskog glagola „vijati“, stoga bi Vijaka bila mjesto gdje vukovi vijaju i zavijaju. Druga varijanta kaže kako ime potječe od latinske riječi „via“ (put) kojoj je dodan sufiks -ak (rudnik). Ovoj pretpostavci u prilog ide usmena predaja koja tvrdi da je Vijaka staro rudarsko naselje. Neki opet smatraju kako ime Vijaka vuče korijene iz lokacije  Ivija odakle su, prema pričama, došli naseljenici u današnju Vijaku.

Sigurno nikada nećemo saznati pravu istinu o podrijetlu imena, ali to i nije toliko važno danas.

Proganjanja za vrijeme komunizma

U Drugom svjetskom rata crkva je bila oštećena u bombardiranju, a tijekom posljednjega rata i egzodusa Hrvata bila je opljačkana, kao i župna kuća. Inače, za vrijeme bivše Jugoslavije ovaj kraj je bio označen kao „ustaški“, ili barem kao „antidržavni“, pa je bio u nemilosti tadašnjih vlasti i tajnih policija. Brojni mještani su proganjani i ubijani, a njihova rodbina i prijatelji šikanirani.

Međutim, često se za vrijeme bivše Jugoslavije i ondašnjih proslava naglašavao nadnevak prolaska Vrhovnog stožera na čelu s Titom kroz ovaj kraj (srpanj 1943.). I zbog toga se ne možemo ne zapitati: kako to da je Vrhovni stožer mogao imati siguran prolazak kroz „ustaški kraj“?

Žuta žaba i bista živomu čovjeku

Mnogi ljudi za Vijaku znaju po Žutoj žabi. Riječ je o pokladnom običaju kojemu se ne može ispitati starost. Običaj je da na Pokladni utorak vjernici obuku narodne nošnje i od Društvenoga doma prođu kroz selo, uz pjesmu i smijeh, do crkve. Onda se oko naložene vatre odigra nekoliko kola pa svrate do Društvenoga doma te tamo ponovno odigraju kolo i dovrše ga. 

 

 Vijaka je poznata i po bisti živoga čovjeka. Nije Tito, nije idolopoklonstvo, nije kult ličnosti, već priznanje izrađeno u čast najomiljenijeg čovjeka u župi Ilije Lukića (77), zvanoga Ićko, koji se nalazi u svim anegdotama i pričama ovoga kraja. Rezultat toga je dizanje biste u blizini njegove kuće, a niže crkve.