Bosanski Petrovac - procvat, propast i obnova katoličke vjere

Bosanski Petrovac je grad u sjeverozapadnom dijelu BiH, na 55. kilometru prometnice Bihać – Sarajevo. Na području općine postojale su u 20. stoljeću tri katoličke crkve: u središtu grada, u Krnjeuši i na Oštrelju. Posljednje dvije uništene su 1941. i nikada nisu obnovljene, kao ni ona u samom gradu koja je srušena 1949. U Petrovcu se 75 godina nisu slavile sv. mise, a gradnja male crkve povodom je za posjet ovomu kraju...

 

 Općina Bos. Petrovac smještena je između planina Osječenice, Klekovače i Grmeča, na nadmorskoj visini od 664 metra. Gorje je bogato šumama, što predstavlja osnovu ekonomskog razvoja. Samu visoravan najviše karakterizira kraško tlo.

Zanimljivo, osim nekoliko neznatnih izvora po podnožju okolnih obronaka, na ovoj visoravni nema niti jedne rijeke, čak niti ovećeg potoka. Međutim, ovaj kraj posjeduje izvrsne uvjete za planinski i lovni turizam u što smo se uvjerili vozeći se iz Drvara ka Bosanskom Petrovcu.

Na razmeđu dviju, šumom bogatih, planina Osječenice i Klekovače nalazi se prijevoj Oštrelj. Od davnina poznat kao zračna banja i vrijedno klimatsko odmaralište, privlačio je pozornost znatiželjnika, ali i zaljubljenika odmora u prirodi. Ovdje čini se kao da vjetar uvijek puše, a šume i ruševine kao da zujanjem pričaju svoju priču.

Upravo je Oštrelj bio točka na kojoj smo se zaustavili i s duhovnim pastirom ovdašnjeg katoličkog puka vlč. Davorom Klečinom razgovarali o, sada već, dalekoj prošlosti ovoga kraja...

Premještanje sjedišta župe tri puta

Shvatiti stanje župe na području Petrovca, Oštrelja i Drvara komplicirano je za nepoznavatelje povijesti, a posebice one crkvene, pa bi se taj segment trebao najprije razjasniti.

Sve je započelo 1893. kada je zelinovački (Krnjeuša) župnik fra Anfonz Bralić poticao Petrovčane, kojih je tada bilo samo 42, da naprave kapelicu u gradu jer "nije pristojno po birtijama slaviti sv. misu".

Vjernici su zatražili lokaciju, dobiveno je mjesto u samom središtu varoši, a crkva je podignuta 1897. Izgradio ju je župnik iz Zelinovca fra Bono Kalamut i bila je duga 12, a široka devet metara te je imala toranj.

Međutim, od ideje za gradnju kapelice prošlo je 13 godina dok crkveno-administrativno Petrovac nije postao župom. Tako je tek 1906. osnovana nova vjernička zajednica koja je obuhvaćala, osim grada, i Oštrelj, Kolunić, Suhaju te 30 km udaljeni Drvar.

Tako je bilo do 1925. kada je sjedište župe preneseno na planinski prijevoj Oštrelj gdje je već postojala drvena kapelica Sv. Ane za tamošnje radnike katolike. Budući da se u međuvremenu u Drvar naselila veća skupina katolika do kojih se lakše dolazilo s Oštrelja nego iz Petrovca, to je bilo logičnije rješenje.

Iz crkvenih matica se vidi da je u ono doba prelazak razdaljine od samo 30 kilometara, Petrovac – Drvar, zahtijevao izbivanje župnika od čak dva dana iz sjedišta župe, a zimi je to ponekad bilo i neizvodivo.

I na kraju, 1930-ih godina iz pastoralnih razloga treće središte iste župe Bosanski Petrovac premješteno je u Drvar. Razlog je jasan: katolici u tom gradu su bili brojniji u odnosu na ostala mjesta petrovačke župe.

Daljnju povijest znamo: izbijanjem Drugog svjetskog rata i nakon proglašenja NDH-a srpski je narod pokrenuo 27. srpnja 1941. „ustanak“ koji je zapravo bio potpuno fizičko uništenje triju velikih katoličkih župa, ubijanje svećenika i stotina vjernika.

Tako je ogromni prostor između Bihaća i Mrkonjić Grada te od Sanskog Mosta do Knina ostao bez katolika i hrvatskoga puka.

Tri središta i oživljenje župe

Tek je 1995., kada je u Drvaru uspostavljena hrvatska vlast i tu naseljeni prognanici iz ostalih dijelova BiH, obnovljena petrovačko-drvarska župa. Ovdje je potrebno dodatno objašnjenje.

Naime, prema crkvenim zakonima, pravne osobe (persona iuridica) župe se ne gase 100 godina. To znači da ako se na području jedne župe, koja je npr. uništena u ratu, ponovno nasele katolici, župu ne treba opet osnivati jer se ona automatski „oživljava“ dekretom biskupa.

Tako je župa koja je tri puta mijenjala sjedište te bila brutalno uništena u Drugom svjetskom ratu ponovno počela postojati pod nazivom Drvar, a nekoć središte župe Petrovac postalo je njezinom, riječima pape Franje, periferijom.

Pset i Kolunić obitelj

Razjasnivši nedoumice, s Oštrelja smo krenuli ka arheološkom području s ostatcima srednjovjekovne crkve i nekropolom sa stećcima na lokaciji Crkvina u Koluniću, naseljenom mjestu udaljenom od Bosanskog Petrovca oko 3,5 km.

Nalazi se na južnom obodu Petrovačkog Polja i njegova dodira sa strmim padinama Osječenice. Prometnica Drvar – Bosanski Petrovac dijeli selo na dva dijela.

Petrovačko Polje je i u ilirsko doba bilo naseljeno, što potvrđuje velik broj gradinskih naselja. Neka od njih nastavila su život i u rimsko doba, što je utvrđeno po ostatcima temelja.

Najveći dio pisanih izvora vezanih za srednjovjekovnu župu Pset, koja se prostirala na području današnje teritorije općine Bos. Petrovac, vezan je upravo za Kolunić.

Prema spisu Crkvenog sabora u Splitu iz 1185., župa Pset pripadala je u crkvenom pogledu Kninskoj biskupiji. Prvi poznati župan koji je upravljao župom Pset u kraljevo ime bio je Dionizije koji se spominje 1266.

Obitelji iz plemena Kolunića počele su se preseljavati sa svojih posjeda u Psetu dalje na zapad i sjever po padu Bosne pod osmanlijsku vlast 1463., a sve češća preseljenja uslijedila su poslije Krbavske bitke 1495. Poznat je tako Martin Rota Kolunić, bakrorezac iz 16. stoljeća, rođen u Šibeniku.

O životu iz tih vremena svjedoče ostatci srednjovjekovne crkve Sv. Jurja koju nam je pokazao vlč. Klečina. Povjesničari je datiraju u 14. stoljeće, a neki možda i u 12. Naravno svojata je i Srpska Pravoslavna Crkva

Sa svih strana crkve nalazi se nekropola sa stećcima u obliku uglavnom većih ploča. Vanjske mjere crkve su: brod (11 m x 7,79 m); apsida (5,1 m x 3,5 m). Arheološko područje s ostatcima srednjovjekovne crkve i nekropolom sa stećcima na lokaciji Crkvina u Koluniću proglašeno je 2007. nacionalnim spomenikom BiH.

Od crkve nije ostalo mnogo

Nakon Kolunića zaputili smo se u Bosanski Petrovac, u samo središte grada gdje je nekoć bila katolička crkva Sv. Petra od koje nije ostalo ništa. Zbog imovinsko-pravnih odnosa na tom je mjestu sada velika rupa. Neslužbeno su od Crkve novi vlasnici tražili ogromne sume novca, točnije i deset puta više od tržišne vrijednosti, tako da se tu ništa ne gradi.

Od nekadašnje bogomolje ostala su samo dva zvona koja su završila u Banjoj Luci u Biskupiji i u župi Ivanjska.

Važno je napomenuti da je Petrovac postojao i u rimsko doba kao raskrižje putova tada najmoćnijeg carstva. Konstantin Porfirogenet ga spominje 1334. pod nazivom Pset. Razdoblje rimske dominacije ovdje je potvrđeno nalazima na 15 lokacija. Na lokaciji Bukovača nalaze se tragovi rimske nekropole, gdje su otkriveni kasnoantička grobnica i rimski novac.

U pisanim dokumentima naselje koje je bilo na mjestu današnjeg Petrovca spominje se 1334. pod imenom St. Petri de eodem. Osmanlije ovo područje osvajaju između 1520. i 1530. Grad je u Petrovcu podignut za vrijeme sultana Ahmeda III. (1673. – 1736.)

Poslije Karlovačkog mira (1699.) Lika i Dalmacija potpadaju pod vlast Austrije, odnosno Mletačke Republike, a muslimansko pučanstvo se povlači iz tih prostora i naseljava područja sadašnjeg Bos. Petrovca.

Petrovački grad je dočekao u dobrom stanju Austro-Ugarsku 1878., ali je porušen 1905. prilikom provođenja regulacijskog plana kojeg je izradila nova vlast.

Prema procjenama, danas u općini živi oko 7 000 stanovnika, većinom Bošnjaka i Srba kojih ima skoro isti broj, dok je Hrvata tek 26. Sami grad danas ima oko 3 500 žitelja, a Bošnjaka je 75%, dok Hrvata ima samo (brojem) devet.

Izgradnja nove crkve

Posljednja lokacija koju smo obišli je katoličko groblje u Petrovcu gdje je sada gradilište nove crkvice Sv. Petra. Nalazi se izvan grada i, zanimljivo, nekoliko metara od spomenika i lokacije na kojoj je partizanski poglavica Josip Broz Tito 7. studenoga 1942. predao zastavu Prvoj proleterskoj brigadi. Preko puta crkvice u izgradnji je i zapušteno partizansko groblje.

„Do prije četiri godine na ovome mjestu je bila prava pustoš. Katoličko groblje se nije vidjelo jer je bilo zaraslo. Mi smo tada pristupili akciji čišćenja i ograđivanja zahvaljujući tadašnjem načelniku Zlatku Hujiću koji nas je podržavao u svemu. Prvu svetu misu nakon 75 godina ovdje smo slavili 2016., a prošle godine biskup Komarica je blagoslovio kamen temeljac“, rekao nam je vlč. Klečina ističući želju da se ona dovrši do blagdana Sv. Petra i Pavla, to jest 29. lipnja kako bi mogla biti posvećena, i to na 70. obljetnicu rušenja prijašnje crkve u središtu grada.

S prvim danima proljeća 2019. građevinsko poduzeće Marušić iz Jajca nastavilo je s radovima na izgradnji crkvice koja polako poprima svoje konture... Idejni projekt djelo je arhitekta Isaka Medića iz Sarajeva.

Izgradnjom kapele malobrojni katolici u Bosanskom Petrovcu dobit će nakon točno sedam desetljeća svoj sakralni objekt u kojem će nesmetano moći obavljati svoje bogoslužne čine.

Poznajući situaciju iz ostalih gradova i mjesta u BiH, koja su dugo vremena bila bez bogoslužnog zdanja i svećenika, čim se podigne crkva i redovito počnu slaviti mise, počnu se pojavljivati ljudi koji su se do tada skrivali. Broj od nekoliko Hrvata i katolika se polako pretvori u nekoliko desetaka, pa i stotina onih koji su gladni Radosne vijesti i mise na kojoj nisu mogli biti nazočni dugi niz godina. Nadamo se da će tako biti i u Bosanskom Petrovcu.

Stari grad Bjelaj

Stari grad Bjelaj (Bilaj), ili Bjelajska tvrđava, nastao je u srednjem vijeku na području općine Bosanski Petrovac. Nalazi se na rubu Petrovačkog Polja (ili njegova dijela Bjelajskog Polja), na sjevernom pobrđu planine Osječenice. Područje oko samog grada je nenaseljeno i pusto. Dobio je ime po bjelini (bijeloj ili biloj boji) kojom se isticao iznad Bjelajskog Polja.

Između 1530. i 1537. Bjelaj (Bilaj) je potpao pod osmansku vlast. Već 1540. godine spominje se prvi put nahija Bjelaj, a nešto kasnije i kao nahija Bjelaj-Blagaj, ali ubrzo potpada pod kadiluk Kamengrad.

Stari grad Bjelaj (Bilaj) ima dva dijela: južni srednjovjekovni i sjeverni osmanski dio. Srednjovjekovni grad ima tlocrt nepravilna pravokutnika dužine više od 40 (sjever-jug), a širine oko 35 metara (istok-zapad). Ulaz u grad nalazi se u sjevernom bedemu.

Uvidom 2007. ustanovljeno je da je srednjovjekovni grad još uvijek dosta dobro sačuvan, dok su od osmanskog obora ostali samo dijelovi zapadnog zida. Iste godine proglašen je nacionalnim spomenikom.

Titov voz na Oštrelju

Iako nemamo običaj propagirati detalje iz povijesti propalih ideologija, zaista je zanimljiv podatak kako su za vrijeme Drugog svjetskog rata tračnicu na području Oštrelja koristili partizani. U upravi željeznica NDH-a u Zagrebu svo vrijeme je bila označena crvenom bojom – ne radi. Vrhovni štab NOV POJ, s Josipom Brozom Titom, 8. listopada 1942. iz pravca Mliništa došao je na Oštrelj i smjestio se u manju kompoziciju. Oštrelj je tada bio u sastavu slobodne teritorije Bihaćke Republike koja je zauzimala duljinu od 250 km i širinu oko 80 do 100 km. U tom trenutku ova lokomotiva s kompozicijom bila je jedini vlak koji je prometovao na teritoriji Europe koja nije bila okupirana njemačkom čizmom. Taj je vlak proglašen nacionalnim spomenikom kulture BiH 2013.

Parna lokomotiva oznake znov n. 12 Maffei 2438/1904 je, ironično, proizvedena u njemačkom poduzeću Krauss-Maffei 1904. Lokomotiva je imala maksimalnu brzinu 25 km/h. Prilikom restauracijskih poslova vraćen mu je izgled iz ratnog vremena (ćirilični natpis, zvijezda petokraka na lokomotivi). Nalazi se u blizini nekadašnjeg šumskog kolosijeka koji je vodi prema Javorovoj Kosi – Osječnici.

Postati ili ostati nepušač, pitanje je sad!

Većina ljudi želi živjeti dugo, kvalitetno i nadasve zdravo. Za rođendan, bitan nadnevak, krštenje, krizmu ili sklapanje braka svima poželimo dobro zdravlje i dug život. Postavlja se pitanje kako je to moguće ako konzumirate cigarete, ili se stalno nalazite u društvu pušača... U povodu Svjetskog dana nepušenja 31. svibnja, odlučili smo se dotaknuti ove uvijek aktualne teme. 

Prema znanstvenim istraživanjima, nikotin je najmoćniji sastojak duhanskog dima odgovoran upravo za ovisnost o cigaretama. Zato je put od mladenačkog eksperimentiranja s dimom, preko stvaranja povremene navike paljenja cigarete samo „u društvu“ ili „u samoći“ do klasične ovisnosti o nikotinu veoma kratak.

Što se traži od duhana?

Prema teoriji, psihološki ovisan pušač pali cigaretu kad je pod stresom, kad mu je dosadno i čak kad nešto kreativno radi. Zato nije rijetkost da vidimo ljude koji čekaju autobus, koji su zabrinuti, ili umjetnike i majstore koji rade nešto, s cigaretom u ustima...

Ako ih zapitate kad su zapalili, neće vam ni znati odgovoriti. Mnogi znaju paliti novu dok prethodnu još nisu ispušili. Često je u pepeljari više upaljenih cigareta nego pušača u prostoriji. Postavlja se pitanje je li riječ o potrebi ili navici? Pušači ni sami ne znaju objasniti?

Iz toga slijedi pitanje što to pušač očekuje od cigarete? Je li to rješavanje problema, odgađanje ljutnje, olakšavanje boli, brže obavljanje posla ili pak razbijanje dosade, bolja komunikacija, relaksiranje ili uspostavljanje društvenih kontakata?

Ovdje se nameće pitanje može li cigareta ispuniti očekivanja? Odgovore vidimo iz situacije na tržištu. Nažalost, cigarete i pušači su svuda oko nas jer duhan pruža iluziju i daje pozitivan odgovor na sva postavljena pitanja.

Od promocije do otvorene zabrane reklamiranja

Ako ste ljubitelj starih filmova ili čitate novinsku arhivsku građu, često se može vidjeti glavni glumac, profesor ili kakav znanstvenik s cigaretom ili lulom u ustima. Veliki dio 20. st. bio je nekorektno usmjeren na reklamiranje i promoviranje pušenja kao da je to neka „fora“ ili „mačo“ postupak za muške, dok su žene ženstvenije i ljepše s cigaretom.

Na svu sreću, odnosi prema pušenju promijenili su se u mnogim (razvijenim) zemljama. Od stava da je pušenje atraktivno, da djeluje smirujuće, daje osjećaj zadovoljstva, danas se ipak evoluiralo do spoznaje kako je riječ o negativnoj pojavi, slabosti, nepotrebnim troškom, pa i prikrivanju nervoze i nestrpljivosti...

Pušači više nisu svuda dobrodošli kao prije, a i smanjuje im se manevarski prostor, dok otvoreno reklamiranje duhana više nije dopušteno.

Donose se antipušački zakoni sa zabranom pušenja na radnom mjestu, u sredstvima javnog prijevoza, na putničkim brodovima, u zrakoplovima i zračnim lukama, hotelima. Tu su i novčane kazne, upozorenja pa i fizičko odstranjivanje s pojedinih lokacija....

Širenjem istine o pušenju i njegovim, prvenstveno zdravstvenim, posljedicama raste svijest o nepušenju kao stilu življenja.

Pušiti danas znači imati teškoće s disanjem, srčane tegobe, žute zube i prste, suhu i naboranu kožu, pušački kašalj, lošu cirkulaciju, manje energije, smanjenu kondiciju, stariji izgled. Pušači su glavni „osumnjičeni“ kada se u kući, stanu ili javnom mjestu dogodi požar. Svi smo svjedoci katastrofalnih požara na Mediteranu od kojih su mnogi započeli upravo s običnom cigaretom.

Zato zdravstvene institucije u svijetu, kao i sportska društva te vladine i nevladine organizacije imaju za cilj stvaranje pravilna stava prema pušenju i odabiranje nepušenja kao ultimativni cilj svojega djelovanja. Osim prevencije samog početka pušenja, u svijetu se vodi kampanja sustavnog suzbijanja pušenja na većini javnih mjesta.

Svjetska zdravstvena organizacija postavila je za cilj da se što je prije moguće „živi u društvu u kojem je barem 80% nepušača“, a njezina Povelja protiv pušenja u Europi iz 1988. jedan je od temelja za djelovanje protiv tog poroka.

Odluka, motivacija i realizacija

Od ideje o prestanku do konačnog izbacivanja duhana iz svojega života dug je put. Međutim, sve počinje s najobičnijom odlukom. Prestanak pušenja danas predstavlja izazov za zdraviji i ljepši život. Odluka da se uživa u prednostima nepušenja za mnoge je pušače, priznaju sami, bila jedna od najboljih u životu.

Koji su razlozi za prestanak pušenja? Želja za osobnim zdravljem ili zdravljem obitelji, ušteda novca, strah od bolesti, prerane smrti, estetski izgled, više energije, bolja „forma“, pozitivni društveni pritisci... Potrebno je odabrati samo jedan razlog!

Mnogi će posvjedočiti kako je za njihovu odluku bio dovoljan jedan trenutak, jedan „klik“, jedna primjedba – pa čak i opaska slučajnoga prolaznika.

Nakon odluke dolazi motivacija koja podrazumijeva poriv i želju za prestankom pušenja. Ovisno o snazi volje pušača, odluka o prestanku pušenja će se provesti do kraja.

Najčešći način pokušaja prestanka pušenja je postupno smanjivanje broja ispušenih cigareta na dan. Mada, najučinkovitija metoda prestanka pušenja je potpuni prekid pušenja odjednom. Pušači obično odrede nadnevak kada će to učiniti.

Informacije o štetnosti pušenja sve se češće čuju na radiju, vide na televiziji, čitaju u tisku. Djeci se o tome priča već u vrtiću. Međutim, nisu dovoljne samo poruke, priče, pedagoško moraliziranje i medicinsko zastrašivanje.

Kao i u vjeri potrebni su primjeri i ponašanje odraslih s kojima će se mladi identificirati te ih slijediti i oponašati. Kako su najbolji roditelji vjeroučitelji, tako su i nepušači najbolji uzori djeci. Pravo svakog čovjeka je udisati zrak bez duhanskoga dima.

Nargile

Sve popularnije među mladima je konzumiranje duhana, aromatizirane celuloze ili čak kanabisa iz nargila, odnosno „vodenih lula“. Pri ovom procesu u „glavu“ nargile stavi se navlaženi aromatizirani duhan te se prekrije folijom. Na nju se stavlja užareni ugljen kako bi se zagrijavao duhan čiji će dim – kroz zatvoreni sustav cijevi – odlaziti u donju posudu s vodom. Na nju je spojeno crijevo koje onda pušač stavlja u usta i uvlači mirisni dim, pri čemu se čuje stvaranje mjehurića. Premda sve ne izgleda „strašno“, medicinari upozoravaju kako je jedna doza nargile zapravo proporcionalna pušenju cijele kutije od 20 cigareta. Osim što sve ovo može vrlo lako dovesti do ovisnosti, štetno utječe ponajviše na pluća i mozak.

I da stvar bude gora, dok je zakonom regulirano da se duhan i duhanski proizvodi ne smiju prodavati, recimo, maloljetnicima, u Bosni i Hercegovini ne postoji zakon koji govori o starosnoj dobi onih kojima je dopušteno konzumiranje nargila, te što je njezin dopušteni sadržaj. U takvu ozračju broj „nargila-barova“ sve se više povećava...

 

Gospe Kondžilska, nauči nas kako vršiti volju Božju - 48. dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije

U župi Uznesenja BDM-a Komušina i na brdu Kondžilo 24. i 25. svibnja 2019.  48. put, pod geslom Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj (Lk 1,38), obilježen je Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije.Kao i prethodnih godina organizatori susreta bili su Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. (NCM) i župa Komušina. 

 

Od ranih jutarnjih sati 25. svibnja hodočasnike, kako mlade, tako i one starije dočekivali su volonteri NCM-a.

U 9:00 sati upriličeno je pokorničko bogoslužje nakon čega je bila prigoda za sakrament pomirenja kojega je dijelilo desetak svećenika, a neko vrijeme ispovijedao je i vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić.

Potom su župnik i čuvar svetišta preč. Boris Salapić te vlč. Predrag Stojičević, župnik u Žepču, zajedno s vjernicima molili pred slikom Gospe Komušanske, te poveli svečanu procesiju u kojoj je ove godine sudjelovalo više od 1 500 vjernika. Cijelim putem do brda Kondžilo, koji je dug nekoliko kilometara, nošena je Gospina slika, moljena krunica i pjevane su marijanske pjesme.

Dolaskom na uzvišenje započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio kard. Puljić u koncelebraciji 30-ak svećenika. Okupljenima se na početku obratio i poželio dobrodošlicu preč.  Salapić.

Kardinal je u svojem pozdravu Kondžilo nazvao „brdom preobraženja“ i potaknuo nazočne da budu poput Marije raspoloživi za Boga. Misu je prikazao za mlade, domovinu BiH i mir u svijetu.

Imati srca za čovjeka

U svojoj homiliji vrhbosanski nadbiskup je rekao kako je Bog u svojoj ljubavi stvorio čovjeka za suradnika, kao muško i žensko, kako bi bili prenositelji života. Naglasio je da Bog nije odbacio čovjeka ni kada je on zgriješio, nego je obećao svojega sina. Potom je progovorio o pripravljanju Marije kako bi bila dostojna nositi Sina Božjega, te naglasio ljepotu njezine uloge čiji je odgovor uzet za geslo 48. susreta mladih.

Nakon toga je progovorio o tome da današnje vrijeme želi urušiti obitelj bez koje nema života.

„Naše prve riječi bile su 'mama' i(li) 'tata. Sjećam se da sam kao mladi svećenik 1972. u bolnici ispovijedao jednog bolesnika po noći, jer tada je bilo najmanje špijuna. On je bio svezan i vrišti, a meni se kosa naježila (...) Kad se onesvijestio, ja sam ga opet pomilovao, a on mi se obratio s 'mama'“, rekao je vrhbosanski nadbiskup napominjući kako svi mi u času muke zovemo majku.

„To je tako sveto ime da je Bog htio imati majku. Bog nas je htio u trenutku kada smo začeti, darovao nam je dar života po našim roditeljima. Nismo došli slučajno, on nas je htio i ljubio. Zato je prevažno otkriti što Bog želi sa mnom“, naglasio je nadbiskup tvrdeći da dar vjere nismo zaslužili, „to nam je darovano“. Potom je progovorio o javnom mnijenju i vremenu urušavanju brakova i opće nesreće u zvanju, bilo svećeničkom, redovničkom ili laičkom.

Na kraju je kao pastir mjesne Crkve potaknuo mlade da izaberu svoje zvanje i da svim srcem žive to što su odabrali.

Svetu misu animirao je zbor mladih Frama bend iz Kiseljaka, a misu su izravno prenosili Radio Marija BiH i Radio Posavina.

Olimpijske igre mladih

Nakon euharistije vjernici su se ponovno uputili prema crkvi gdje je za sve bila organizirana okrjepa.

I ove godine, kao i prethodne, u subotnjem programu za mlade organizirane su Olimpijske igre. Svi su imali prigodu sudjelovati i pokazati timski rad te natjecateljski duh i okušati svoju sportsku sreću u raznim disciplinama.

Podijeljeni su i grantovi za natječaje koje je raspisao NCM.

Obilježavanje Dana mladih Vrhbosanske nadbiskupije u ovom marijanskom svetištu započelo je u petak, 24. svibnja slavljenjem svete mise i prigodnim programom nakon kojeg je uslijedilo klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Festival duhovne glazbe Marijafest BiH

Pod sloganom Na krilima pjesme, 18. svibnja 2019. u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih (NCM) Ivan Pavao II. u Sarajevu održan je 5. festival duhovne glazbe Marijafest BiH koji već tradicionalno organizira NCM, u suradnji s Radijem Marija BiH.

 

Peti festival duhovne glazbe Marijafest BiH, koji je okupio sedam glazbenih skupina iz Vrhbosanske nadbiskupije, to jest Sarajeva, Žepča, Vareša i Balegovca, započeo je misom u kapelici Centra koju je predslavio ravnatelj NCM-a dr. Šimo Maršić.

Tko pjeva, dvostruko moli

U svojoj je propovijedi vlč. Maršić govorio o jednom američkom glazbenom projektu u kojemu su autori uzeli poznate kršćanske melodije, ali riječi su totalno promijenili i profanizirali. „Njihova je namjera bila pokazati kako treba razmišljati o riječima koje se izgovaraju dok se pjevaju“, ustvrdio je ravnatelj NCM-a naglašavajući da „tko pjeva, zaista dvostruko moli“. Potaknuo je nazočne da mehanički ne ponavljaju riječi koje pjevaju, nego zaista promišljaju i razmišljaju o njima.

Euharistiju je svojim pjevanjem animirao zbor mladih Dominiks iz Žepča.

Nakon bogoslužja uslijedila je okrjepa te glazbena radionica za sudionike festivala.

Nastupi sudionika

Potom je započeo festival koji je i ove godine bio revijalnog karaktera, a voditelj je bio djelatnik NCM-a Josip Milanović.

Himnu susreta Marijo Majko na početku su zajedno otpjevali članovi sedam glazbenih sastava, to jest oko 100 pjevača.

Izvođače i publiku potom su pozdravili dr. Maršić i Mara Mandić, predsjednica Radija Marija BiH.

Festival u sportskoj dvorani Renovabis otvorili su gosti koji su od samog početka nastupali na ovom glazbenom susretu: riječ je o Mladim vareškim tamburašima, a svoje glasovne sposobnosti predstavili su skladbom Mesija, na oblaku će doći.

Potom je dječji zbor Ljiljani iz Žepča, njih 30-ak, skladbom Moli za nas počastio nazočne. Inače, Žepče je „preplavilo“ ovaj festival jer od sedam glazbenih sastava njih tri bila su upravo iz ovog malog, ali, po svemu sudeći, glazbeno nadarenoga mjesta.

Potom se zbor Anđeli iz župe Novo Selo Balegovac predstavio s pjesmom Zdravo Marijo, sjajna zornice. Zbor postoji već 11 godina i u svojoj župi djeluje na razne načine, a neizostavno je i animiranje sv. misa.

Poslije njih ponovno su nastupili izvođači iz Žepča: zbor mladih Spes koji je otpjevao skladbu Jedina. Slušatelji koji su pratili uživo festival preko valova Radija Marija BiH, baš kao i nazočna publika u Centru, sigurno nisu ostali ravnodušni na tu izvedbu.

Bend Emaus je na binu izišao sa skladbom Otvori oči mog srca. Inače, Udruga katoličkih studenata Emaus skoro 20 godina okuplja mlade studente kroz razne aktivnosti, a jedna od njih je i glazbena skupina. Ona iza sebe ima mnogo nastupa, ali i ostvarenih priznanja: prvo mjesto na Hosanafestu, Uskrsfestu, nastup pred papom Franjom.

Pretposljednji je nastupio muški kamerni zbor Dominiks, nastao iz istoimene muške vokalne skupine. Djeluju tek nekoliko mjeseci, a specifični su po tome što njeguju stare gregorijanske napjeve te po tome što obrađuju duhovne i svjetovne kompozicije. Došli su kao predstavnici Katoličkog školskog Centra Don Bosco iz Žepča i izveli pjesmu Misao svijeta.

Revijalni dio festivala završio je skladbom Puna milosti koju su izveli Marija i Davor Stipić.

Na samome kraju uručene su zahvalnice predstavnicima glazbenih sastava koji su sudjelovali na ovom festivalu te su nazočni zaželjeli da idući Marijafest BiH bude masovniji.

Djeca masakrirana u granatiranju sirijskog kršćanskog grada

Sirijski, pretežno kršćanski, grad Al-Suqaylabiyah bio je žrtvom teškog granatiranja 12. svibnja 2019. Rezultat toga je petero mrtve djece koja su se igrala u blizini samostana i jedna ubijena žena u obližnjoj ulici. Napadi na grad se nastavljaju.

"Djeca su izišla igrati se nakon nekoliko dana bez granata", rekao je za Associated Press otac Maher Haddad, lokalni svećenik, te dodao: "Raketa je pogodila skupinu djece, odmah ubivši petero i ranivši druge, a žena je ubijena u obližnjoj ulici zasebnom raketom."

Nitko nije preuzeo odgovornost za ovaj napad, iako je uočeno da su rakete ispaljene iz obližnjeg Idliba kojeg drže različite terorističke frakcije.

"Podružnica" terorističke skupine Al-Qaide - Tahrir al-Sham aktivna je u Idlibu i ima povijest pokušaja osvajanja pretežno kršćanskih gradova. Međutim, neki vjeruju da rakete dolaze od militanata koje je Turska podržavala kroz Nacionalnu oslobodilačku frontu.

Osim poginulih grad je pretrpio veliku materijalnu štetu kao posljedicu napada. Sirijski državni mediji kažu da režim trenutno radi odmazdu protiv napadača na Al-Suqaylabiju, iako nije obznanjeno koga bombardiraju. Ta odmazda dolazi u kontekstu želje Vlade Sirije da pojača napade na Idlib.

"Područja koja drže pobunjenici u pokrajini Idlib i pokrajini Homs su pod stalnim napadom sirijske vojske od 30. travnja. Napad je ubio desetke i prisilio 150 000 ljudi da pobjegnu iz svojih domova u područjima koja drže teroristi", izvijestio je al-Araby, a Sirijski opservatorij za ljudska prava izvješćuje da se nasilje u širem području povećalo "alarmantnim tempom". Tako je u razdoblju od 20. travnja do 12. svibnja broj poginulih 450.

Inače, Al-Suqaylabiyah ima oko 17 500 žitelja koji su pripadnici Grčke Pravoslavne Crkve Antiohijske patrijaršije.  Patrijaršija, sa sjedištem u Damasku (Antiohija je danas grad u Turskoj odakle je premješteno sjedište 1366. u sirijski glavni grad), obuhvaća eparhije u Siriji, Libanonu, Iraku, Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, Novom Zelandu, Brazilu i Argentini.

Župa Drvar - u političkom limbu između "našeg Tite" i "čika Draže"

Drvar i istoimena župa Sv. Josipa nalaze se u zapadnoj Bosni, smještene oko rijeke Unce u Drvarskoj kotlini u području između planina Osječenica, Klekovača i Lunjevača. Grad se razvio uz prometnicu Petrovac - Grahovo - Knin. Riječ je o mjestu iz kojeg desetljećima već stižu loše vijesti o nemogućnosti izgradnje katoličke crkve. Posljednja "odbijenica" je bila povodom da konačno pobliže upoznamo tamošnju katoličku zajednicu i njezinu životnu borbu... 

Vjerojatno nema osobe u Crkvi u Hrvata koja nije čula za Drvar. Nažalost, mnogi taj bosanski gradić znaju samo po Titu (Titov Drvar kako se jedno vrijeme zvao), njegovoj špilji u kojoj se skrivao, sjedištu Vrhovnoga štaba te njemačkom desantu 20 000 vojnika...

 

Uopćeno, o Drvaru će se pričati u mnogim kontekstima, ali uvijek će biti zaobiđeni katolici te istina o tamošnjoj župi i crkvi koja je "misteriozno" nestala s razglednica 1949. u "jeku socijalističkog mira".

Zapravo, da odmah ispravimo: o katolicima i Crkvi će se ipak pričati, ali u kontekstu navodnoga prozelitizma te namjernog naseljavanja katolika iz ostalih dijelova BiH kako bi se promijenila nacionalna struktura grada i općine, na štetu Srba. Ovu misao dobrano podgrijavaju srpski i bošnjački mediji i međunarodni predstavnici.

Kako bi se doznala istina, potrebno je krenuti redom.

Austro-Ugari upalili svjetlo...

Drvar se intenzivno počeo razvijati od 1900. - uostalom kao i većina krajeva u BiH - kada je austrijski industrijalac Otto Steinbeis ondje osnovao poduzeće za iskorišćivanje šume, izgradio uskotračnu željezničku tračnicu do Knina i podignuo pilanu te tvornicu celuloze.

U kontekstu priče o katolicima važno je napomenuti da je prvo sjedište drvarske župe bilo u 30-ak kilometara udaljenom Bosanskom Petrovcu, a utemeljena je 1906. odvajanjem od Krnjeuše (Zelinovca).

Zbog doseljavanja katoličkih radnika u grad, sjedište župe je 1925. preneseno na 15-ak kilometara udaljen planinski prijevoj Oštrelj koji je i zemljopisno središte župe. Razlog je tomu jednostavan, pastoral je lakše obavljati s Oštrelja nego iz Petrovca, a tu je već postojala kapelica Sv. Ane.

...a komunisti ugasili

Tridesetih godina prošloga stoljeća podignut je župni stan u Drvaru pa je tamo s Oštrelja preneseno i sjedište župe, izgrađena je i crkva, a katolički je život bujao.

Nažalost, vjernička zajednica je posve uništena u Drugom svjetskom ratu. Štoviše, na njezinu je području on počeo pokoljem upravo 27. srpnja 1941. kada su ubijeni tamošnji župnik Waldemar Maximilian Nestor i veći broj vjernika. Obje crkve, i ona u Bosanskom Petrovcu i ona u Drvaru, porušene su tek nakon rata, 1949., dok je kapelica na Oštrelju spaljena još za vrijeme borbi.

Pastir je ubijen, stado Drvara zbrisano u prvim danima rata, a pola stoljeća tu nije bilo ni svećenika, ni crkve, ni mise.

Upravo smo na lokaciji nekadašnje crkve o tome razgovarali sa sadašnjim župnikom vlč. Davorom Klečinom koji pastoralno opslužuje i župe Ključ, Bosansko Grahovo i ugaslu župu Krnjeuša.

"Na mjestu gdje je nekoć bila župna crkva kupljeno je 3 400 metara četvornih zemljišta. Župna kuća sa stanom za svećenika oštećena je u Drugom svjetskom ratu, ali je 'preživjela' i onda su komunističke vlasti 1949., dakle četiri godine nakon kraja rata, porušile crkvu i župni stan, a zemljište nacionalizirale i podijelile lokalnom pučanstvu", rekao nam je vlč. Klečina na početku i naglasio da je naziv ulice sada 27. jula. Tako važan nadnevak za jugoslavensku i drvarsku komunističku kliku dobio je jednu malu sporednu prometnicu gdje je nekoć bila katolička crkva.

"To je za nas simbolično. Tako bitan nadnevak je dobio tako nevažnu ulicu u kojoj je živio župnik Waldemar Maximilian Nestor, ubijen upravo na taj nadnevak, i prva svećenička žrtva na prostoru bivše Jugoslavije", ustvrdio je drvarski župnik koji nam je potom pokazao pravoslavnu crkvu koja nije bila uništena, nego je služila kao skladište.

Ateizacija društva

Nestankom katoličke crkve gubi se i hrvatska nit u gradu. Od važnijih hrvatskih kulturnih udruga i ustanova u župi Drvar djelovalo je povjerenstvo, a kasnije podružnica Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Tu su rođeni i poznati Hrvati kao što su npr.: Mile Budak (liječnik i nećak pjesnika i političara Mile Budaka); Karlo Muradori, zagrebački nogometaš i trener; Anica Nazor, hrvatska filologinja, paleokroatistica i akademkinja, Jure Sarić, hrvatski političar, hrvatski proljećar...

 

Nestankom crkvice preostalo katoličko pučanstvo se ili raselilo ili ateiziralo te kroz vrijeme izgubilo hrvatsko korijenje tako da je njihov broj 1991. iznosio samo 24, a na nivou općine 30. Navedimo podatak da je prije Drugog svjetskog rata u Drvaru bilo oko 450 katolika, a na cijelom teritoriju župe i više - samo podatak za Drvar, Oštrelj i Sretnicu govori o 700 duša.

Kakva je bila ateizacija društva u općini koja se dičila svojom borbom u Drugom svjetskom ratu, govori i činjenica da je pravoslavna crkva služila kao "mokri čvor" slučajnim prolaznicima, ali ipak nije bila porušena.

Iako za katoličkog svećenika i mise tu nije bilo mjesta skoro 50 godina, pravoslavni pop je potiho došao sa svojom obitelji nekih 20-30 godina poslije završetka Drugog svjetskog rata. Kako nam je rekao župnik Klečina, liturgiju je i za najveće kršćanske blagdane slavio samo sa svojom suprugom i djecom, i to u općini sa 17 000 Srba.

Vrijeme drugog ustanka protiv Hrvata

Godina 1941. može se nazvati prvim ustankom četnika i partizana protiv tek osnovane NDH, a sve se svelo na ubijanje župnika i katolika koji su se vraćali vlakom s hodočašća Sv. Ani i totalnim uništenjem nekoliko župa koje su fizički prestale postojati, a povratak Hrvata poslije 1945. nikad nije proveden te je čak opstruiran.

Svojevrsna mini repriza dogodila se početkom raspada SFRJ 1991. kada je Drvar postao uporište za srpsku agresiju na Hrvatsku.

Ta je pobuna skrštena, a u rujnu 1995. Drvar su zauzele hrvatske snage. Iako se ne može govoriti o oslobađanju jer je tu živjelo samo 20-ak Hrvata u odnosu na ogroman broj Srba, može se reći da je omogućeno duhovno oslobođenje jer su se počele služiti mise.

Tek po završetku posljednjega rata 1995. tu se naselilo nekoliko tisuća katolika prognanih iz mnogih župa BiH, a posebno iz Srednje Bosne. Neki govore o čak 50 različitih župa, i to skoro 8 000 vjernika. Brojke su sezale i do 12 000 katolika, ali, nažalost, loša hrvatska politika te perfidno djelovanje predstavnika međunarodne zajednice koji su deložirali Hrvate na ulicu, ne omogućivši im alternativni smještaj u Drvaru, doveli su do "curenja" katolika iz ovoga kraja.

Naseljavanjem katolika administrativno je oživljena nekoć postojeća župa, ali sada s novim imenom: Drvar (koja sada obuhvaća i Bos. Petrovac, kao što je nekoć župa tog imena obuhvaćala Drvar).

Privremeno skoro četvrt stoljeća

Godine 2003. kupljena je obiteljska kuća koja sada služi kao župni stan. Župa ni nakon 25 godina nema svoje crkve, nego u bogoslužne svrhe služi adaptirana dvorana u središtu grada.

"U zgradi nekadašnjeg Sokolskog doma izgrađenog 1930-ih, a koji se za vrijeme bivše Jugoslavije zvao Društveni dom Partizan, danas slavimo mise. Doseljavanjem Hrvata od jeseni 1995. mi ovu zgradu koristimo kao privremenu crkvu. I evo to privremeno traje već 24 godine. Tadašnja uprava Hrvatske Republike Herceg-Bosne dala je na korištenje ove dvorane i prateće prostorije dok se ne izgradi crkva. Do dandanas ovdje vršimo sve naše bogoštovne čine, slavimo mise, sakramente, imamo čak i naša društvena okupljanja i druženja u donjem dijelu zdanja. Međutim, zgrada je vremenom postala neuvjetna, derutna, počela je propadati i nagrizla ju je vlaga. Zimi je jako hladno jer nemamo grijanja. Sve je neuvjetnije u njoj boraviti", rekao nam je župnik s nadom da će uskoro na novoj lokaciji izgraditi pravu crkvu.

Inače, odbijanjem davanja urbanističke dozvole za rekonstrukciju objekta u vlasništvu župe Drvar nastavlja se višegodišnja politika vjerske nesnošljivosti i samovolje koju provode općinske vlasti u Drvaru prema Katoličkoj Crkvi. Takvoj politici zasigurno su doprinijele i dosadašnja pasivnost i nezainteresiranost svih razina vlasti hrvatskoga naroda u BiH da se ovaj problem riješi. Katolici u Drvaru su pijuni u raskusurivanju hrvatske i srpske politike na višim razinama.

Politikantstvo oko izgradnje crkve

Nakon što je početkom travnja 2019. stigao negativan odgovor Općine Drvar na zahtjev župe za izdavanjem urbanističke dozvole za rekonstrukciju i dogradnju višenamjenskog objekta na crkvenoj zemlji, župa je uložila žalbu Ministarstvu graditeljstva, obnove, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegbosanske županije u Livnu. Župa Drvar smatra da su nadležne općinske službe u ovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrdile činjenično stanje, povrijedile odredbe upravnog postupka i pogrešno primijenile materijalno pravo, te da u izdavanju negativnog rješenja nije odlučivala pravna struka, nego viša politika.

U Drvaru i Banjolučkoj biskupiji se nadaju da će viša instanca, to jest resorno ministarstvo Vlade HBŽ-a, poništiti rješenje Općine Drvar i izdati lokacijsku informaciju (urbanističku dozvolu) za rekonstrukciju i dogradnju višenamjenskog objekta u vlasništvu župe za karitativne i druge djelatnosti, te da će tako pobijediti pravo, pravednost i vladavina zakona, a ne politikantstvo, politička trgovina i bezakonje.

 

Parcela postoji, nema političke volje

 

Nakon dva desetljeća traženja lokacije, odbijanja davanja dozvole za gradnju zbog nepostojanja parcele, župa u Drvaru je kupila zemlju koju smo zajedno s vlč. Klečinom obišli, međutim sada su se pojavili novi problemi.

"Mi smo Općini do sada uputili na desetke dopisa sa zahtjevom da se ponudi prikladna lokacija za izgradnju nove katoličke crkve. Međutim, nismo nailazili na razumijevanje. Uvijek su nas odbijali s obrazloženjem da crkva nije predviđena u regulacijskom planu iz 1980-ih godina. Čekajući da nam Općina dodijeli lokaciju, mi smo prošle godine uz pomoć brojnih dobročinitelja kupili komad zemlje od 3 000 metara četvornih, zajedno s objektom s namjerom da ga dogradimo i rekonstruiramo za pastoralne i karitativne potrebe naše župe. Krajem prošle godine uputili smo dopis Općini za izdavanjem urbanističke dozvole, međutim stigao nam je odgovor da se ne držimo gabarita zdanja i namjene. Ne slažući se s tim, smatrajući da je to politika, uputili smo zahtjev na višu županijsku instancu. Sada je županija na potezu", rekao nam je vlč. Klečina napominjući kako se ipak urbanistička suglasnost dala za veliki pravoslavni križ u gradskom parku koji također ne postoji u "regulacijskom planu iz 1980-ih", a koji je alibi za odbijanje davanja dozvole.

 

Patologija drvarskog uma

 

Kada se malo bolje razmisli, dolazimo do zaista šizofrene situacije u Drvaru. Srpske općinske vlasti ne obnavljaju srušen spomenik partizanima (ideologiji koja im je sve dala), koji stoji u urbanističkom planu, nego prave novi pravoslavni križ poginulim srpskim vojnicima koji nisu zaustavili prodor hrvatske vojske. S druge strane, prema urbanističkom planu brane izgradnju crkve.

Drvarčani su bili mali bogovi u bivšoj zemlji. Petokraka im je sve omogućila: stanove, državne poslove, braniteljske mirovine, školu, bolnicu, tada suvremeni tržni centar, sportsku dvoranu koju nisu imali ni mnogo veći gradovi, turizam zbog Titova skloništa i svu ostalu infrastrukturu koje je jedan gradić pretvorio u zaista ugodno mjesto za život.

Naravno, sve je to prestalo s raspadom SFRJ i nekoć grad postao je gradić u kojemu se tavori. Nakon ulaska hrvatske vojske Srbi su se vratili u možda rekordnom broju, više od polovice. Jedno vrijeme ih je bilo skoro 7 500. Međutim, ljudi navikli da im država sve omogući, nisu se mogli otrgnuti dojmu da su "izdani". Drvar je sada samo jedan gradić u Hercegbosanskoj županiji. Umjesto službeno Beograd i duhovno Knin, sada su tu ulogu preuzeli Livno i Banja Luka. Livno ne mari za Drvar jer ima svojih problema, a Banja Luka se brine samo o RS-u. O Kninu više i ne razmišljaju, a Sarajevo nikad nikakvu ulogu nije igralo u Drvaru.

Vrativši se na takvu vjetrometinu, Srbi su polako počeli odlaziti. Države više nema da se brine o njima, poduzetnički duh se izgubio tijekom pola stoljeća komunističke vladavine, zato danas nije ni čudo što je dosta registracija u općini iz Beograda i Novog Sada te Zapadne Europe... Dođu ljudi za blagdane, obiđu svoje, ali žive i rade drugdje...

Neslužbeno najbolji kafić u Drvaru drži Hrvat, najpoželjniji su poslovi u županijskim institucijama, kladionicama i šumarstvu... Ostalo sve tavori na granicama opstanka...

 

Katolici nemaju groblja

 

No, za katolike je još gore, i to u najosjetljivijem trenutku - smrti članova obitelji.

"U Drvaru su početkom 20. st. postojala dva katolička groblja. Katolici su se ukapali na Šobića groblju zajedno s pravoslavcima i bilo je drugo groblje na lokaciji Golubić u blizini tvornice celuloze. Međutim, 1960-ih, proširenjem pogona celuloze, groblje je preorano i od njega je ostalo samo nekoliko spomenika te preneseno na drugu lokaciju", rekao nam je vlč. Klečina napominjući kako se katolici više ne pokapaju u Drvaru, iako je 1996. tadašnja hrvatska vlast darovala zemlju za katoličko groblje. Povratkom srpskog pučanstva otkriveno je da je darovana parcela u privatnom vlasništvu.

"Sve naše vjernike nakon smrti rodbina prenosi u župe podrijetla. Nedavno smo imali tragičan slučaj gdje je na nesretan način poginula djevojčica od 11 godina i rodbina je željela napraviti ispraćaj. U našoj crkvi i oko nje bilo je skoro 1 000 ljudi. Bilo je tužno i dostojanstveno, a još tužnije je što njezini roditelji nisu mogli pokopati svoju curicu u Drvaru. Pitao sam se zašto ta majka nema pravo pokopati dijete u gradu gdje joj je curica rođena, živjela i išla u školu", rekao je župnik i naglasio kako će poslati dopis Općini da se omogući jedna parcela na gradskom groblju za katoličke sprovode, što je i normalno u svim drugim sredinama.

 

Zaista posebna sredina

 

Očito je kako je mala katolička zajednica od 500-tinjak vjernika potpuno bez prava u pretežno hrvatskoj županiji simbolična imena Hercegbosanska, u Federaciji BiH u kojoj bi trebalo da su Hrvati ravnopravni... Trebalo, ali u stvarnosti nije. Mislili smo kako je za Hrvate omogućen život dostojan čovjeka tamo gdje je bio hrvatski vojnik... Ni to nije istina. Zanimalo nas je zašto srpski Drvar u Daytonu nije trampljen za neke nekoć hrvatske općine u Posavini. Dobili smo odgovor da je za Srbe važniji koridor, a da je Drvar bitan za Hrvatsku kako se povijest ne bi ponavljala... Saznali smo i da je preko leđa Drvara i hrvatska Usora postala općinom kada je desetak sela pripojeno Unsko-sanskoj županiji...

Župnik nam je rekao da u Drvaru postoji šala kako BiH nema tri nacije, nego četiri: Hrvate, Bošnjake, Srbe i Drvarčane. Situacija u župi nas je u to uvjerila - zaista poseban kraj.

 

Što nam kazuje tama stoljeća?

 

U popisu goričkog arhiđakona Ivana iz 1334., u Sanskom distriktu Dubičkog arhiđakonata Zagrebačke biskupije spominje se i crkva Sv. Petra ("sancti Petri de eodem"). Neki povjesničari (Bilogrivić, Draganović) tu crkvu smještaju u današnji Bosanski Petrovac. No, čini se da je tu bila crkva Sv. Petra od koje je i samo mjesto dobilo ime, ali je taj kraj pripadao Kninskoj, a ne Zagrebačkoj biskupiji.