Poštovana eurozastupnice Tomašić, u ovom povijesnom trenutku Europa se,
opterećena prošlošću, „bori“ sama sa sobom i sa svojom budućnošću... Možemo li
uputiti pogled u 2016. i razmisliti kakva nas godina čeka?
Čeka nas teška godina u kojoj će
Europa konačno morati pronaći rješenja za probleme koji ju muče desetljećima.
Ipak, očekujem da će u nekim segmentima 2016. biti uspješnija od 2015.,
pogotovo kad je riječ o gospodarskim pokazateljima.
Koji su danas, osim terorizma i milijunske migracije, najveći problemi
s kojima se susreće Europska unija? Može li EU ostati imuna na ratna događanja
i nemire na njezinim granicama?
Najveći problem Europske unije je što
je ona u ovim zadanim okvirima došla do svog maksimuma, a promjena tih okvira
mijenja samu prirodu Unije i mnogi na to nisu spremni pristati. Ja prva. Naime,
da bi eurozona kao monetarna unija dodatno prosperirala, treba joj i fiskalna
unija, tj. ujednačena fiskalna politika u svim članicama. To bi značilo da
uvođenjem eura kao valute Bruxelles počinje određivati i prihode i rashode
našeg proračuna. Ako nemamo vlastitu valutu, ne upravljamo sami svojim
financijama, ne odlučujemo samostalno o svojim granicama i migracijskoj
politici, ne možemo samostalno potpisivati trgovinske sporazume s drugim
državama, što točno ostaje od naše države i njezine samostalnosti?
Različite ideologije danas pokušavaju ukloniti iz Europe njezine
vrijednosti koje su prisutne stoljećima te ne žele graditi budućnost na
tradiciji, nego na sumnjivim teorijama novijeg nadnevka. Čini se kako ekonomske
i kulturne skupine te nevladin sektor mobiliziraju same Europljane protiv Europe?
Kako to komentirate?
Pitanje je što su to europske
vrijednosti jer je Europa sama po sebi jako heterogena. Skandinavija,
Sredozemlje, tzv. Stara Europa, europski istok nemaju kulturno-civilizacijski
puno toga zajedničkog. Ono što nas povezuje su određeni civilizacijski dosezi
koji su karakteristični za cijelu zapadnu civilizaciju. Tu, prije svega, mislim
na demokratsko kapitalističko društvo i kršćanske vrijednosti. Na njih doista
mnogi jurišaju pokušavajući Europu odvojiti od njezinih kršćanskih korijena i
povući je u tminu bezbožničkog socijalizma.
Vidljivo je kako europske institucije imaju problema jer pate od
odvojenosti od svoje, uvjetno rečeno, baze u narodima. Osim što se ignorira
identitet onih naroda zbog kojih su političari u svojim uredima, dužnosnici
koji vode EU su često daleko od stvarnog života prosječnog Europljanina...
Europske institucije, onakve kakve
danas jesu, ni ne služe tome da uvaže posebnosti europskih naroda i suverenitet
njihovih nacionalnih država, već upravo suprotno. Njihov je cilj izgradnja
europskog identiteta koji bi trebao biti temelj buduće federalne EU u kojoj će
današnje nacionalne države biti nešto poput regija. Sve više je nas koji smo
opozicija takvoj viziji, ali ljudi nažalost ne vide što se zbiva i još uvijek nasjedaju
na propagandu federalista, a to su vam i Europski pučani, i socijalisti, i liberali,
i zeleni.
Može li se reći kako je, zbog aktualnih događanja proteklih mjeseci, u
tijeku proces laganog slabljenja europske kohezije na razini susreta među
državama. Pojavile su se žice na granicama, a neki govore i o suspenziji Šengena
dok SAD uvodi vize za određene članice EU-a?
Europska unija vodila je neku svoju
politiku prema migrantima koju nije uskladila s državama članicama. Sad vidimo
posljedice toga. Umjesto zajedničke strategije koja bi uvažila zabrinutosti i
strahove svih i ponudila rješenja za njih, dobili smo nepremostive razlike u
pristupu krizi na dvjema različitim razinama: onoj nacionalnoj i
nadnacionalnoj. Svatko se zatvorio u svoje dvorište, štiti isključivo samog
sebe, a šira slika više nikoga ne zanima. Pa vidite da se mi, Slovenci i Mađari
nismo uspjeli dogovoriti, a ni u jednoj od tih država migranti ne žele ostati,
već samo traže prolaz!
U današnje vrijeme ratovi na Bliskom istoku i migracija koja je i
ratna, ali i čisto ekonomska, predstavljaju najveće izazove za Europu. Može li
se ustvrditi kako je europski kontinent postao pasivni promatrač zbivanja? Tako
je migracija postala trpljenje dok je izostalo mudro i odgovorno upravljanje
migrantskim gibanjima koje se očekivalo.
Europa trenutno proživljava jednu
identitetsku krizu, a usto ima jako puno unutarnjih problema – od čisto
političkih do ekonomskih. Nažalost, pokazalo se da nismo spremni učinkovito
riješiti ni probleme u svome dvorištu da bismo bili globalni igrač. Ne treba
tome ni težiti u ovome trenutku jer ovakva Europa za to nema kapaciteta pa bi
svako naše veće uplitanje u svjetske krize moglo završiti katastrofalno po nas
same. Snaga za nositi se s globalnom ulogom crpi se iznutra, iz vlastite
društvene kohezije i ekonomske moći. Toga na većem dijelu europskog kontinenta
nema.
Čini se kako Europa ne mari za kršćane na Bliskom istoku, a rijetki su
političari koji progovore o tome. Kako komentirate tu licemjernost Zapada?
Osobno sam nekoliko puta govorila o
tome problemu, a nedavno sam na televiziji jasno rekla kako bismo i u ovoj
krizi trebali prednost davati kršćanima, ali ne samo zbog vjere, nego zbog
činjenice da su njihovi životi na Bliskom istoku najugroženiji. Unija nažalost
kao da pokušava zaboraviti svoje kršćanske korijene i ovdje u Europi pa ne čudi
da im kršćani na Bliskom istoku nisu od prevelikog značaja. Da kontroliraju
važne energente, vjerojatno bi bili. To samo pokazuje koliko je izgradnja tog
novog europskog identiteta umjetna i štetna za europske nacije jer se u toj
cijeloj priči gledaju isključivo parcijalni interesi.
Danas su mladi ljudi i obitelji često na marginama društva, pogotovo u
Hrvatskoj. Tako sve više njih napušta Hrvatsku, ali i BiH kako bi pronašli
posao i egzistenciju. Što mislite je li moguće i kako pokušati zaustaviti taj
proces?
U Europskom sam parlamentu jedna od
onih zastupnika koji iz sjednice u sjednicu naglašavaju kako se problem
nezaposlenosti u Europi ne može riješiti na razini Unije, nego mu moramo
pristupati na razini svake države zasebno. Odlazak mladih iz slabije razvijenih
u bolje razvijene države članice ne rješava problem, nego ga samo produbljuje.
Da, statističke podatke ćete uljepšati jer ćete njemačku potrebu za radnom
snagom zadovoljiti preko nezaposlenih mladih iz zemalja poput Hrvatske ili BiH,
ali i dalje imate problem jer se socijalni sustavi tih država urušavaju bez
novih generacija zaposlenih. Slabije razvijene članice postaju parkovi prirode,
a gospodarska moć Europe spada na jednoznamenkasti broj država. Porazno i
kratkovidno!
Možete li ocijeniti kakav je odnos Republike Hrvatske kao članice EU-a
u odnosu na susjedu BiH u kojoj je hrvatski narod konstitutivan i talac
nepravedna Daytonskog sporazuma?
Hrvatska je premalo napravila za
bosanskohercegovačke Hrvate koji su, kako sam nedavno rekla na jednoj tribini u
povodu 20. obljetnice Daytona, konstitutivni samo na papiru. Naročito je
porazna naša diplomatska aktivnost, u vezi s tim pitanjem, koja se više-manje
svela na rad mene i hrvatskih kolega zastupnika u Europskom parlamentu.
Hrvatska premalo lobira za Hrvate u BiH u međunarodnim krugovima, a nije ni
sama unutar sebe donijela stav kakav bi to budući ustroj BiH bio u interesu
Hrvata. Sve se više spominje federalni ustroj, a ja sam osobno pobornik upravo
takva uređenja. No, bez nacionalnog konsenzusa o tom pitanju teško ćemo postići
značajan napredak u željenom pravcu.
U kakvom je stanju danas
hrvatski nacionalni korpus, bez obzira je li riječ o Hrvatima u BiH, Hrvatskoj
i šire?
Hrvati su živi i postojani. Suočavamo se s krizom, prije svega socijalnom
i ekonomskom, a onda i moralnom i duhovnom, ali smo još uvijek tu. Ne treba
očajavati, treba se uhvatiti posla. I Hrvatska i BiH imaju sve preduvjete za
postati srednje razvijene države u kojima je svima ugodno živjeti. Zasučimo
rukave i ostvarimo to!
Koji su to najveći izazovi za Europu u budućnosti, ali i za hrvatski
narod u cjelini?
Budući ustroj Europske unije glavni
je izazov. Daljnja politička integracija vodi u stvaranje europske superdržave
u kojoj će nacionalni suvereniteti nestati, a nacionalni identiteti biti bačeni
u drugi plan. Ne vidim kako će to proći bez velikih otpora i političkih
turbulencija, što će nas svakako vratiti unatrag. Hrvatski narod mora zadržati
svoju samostalnu Republiku Hrvatsku i izboriti se za jednakopravnost Hrvata u
njihovoj drugoj državi – Bosni i Hercegovini. Tko će nam u tome biti saveznik i
hoćemo li moći računati na one koji su nam pomogli početkom 90-ih, tek ostaje
za vidjeti. Nikome ne treba naivno vjerovati, već se uzdati samo ''u se i u
svoje kljuse''!
Nema komentara:
Objavi komentar