četvrtak, 14. srpnja 2016.

Stepinac zrači svetošću i bez službenog papira jer je svoju dušu pozlatio za života


Zasigurno ne postoji osoba na prostoru Crkve u Hrvata koja nije čula za bl. Alojzija Stepinca. Rođen u selu Brezariću u župi Krašić 1898. kao peto od osmero djece u pobožnoj obitelji Josipa i Barbare rođ. Penić. S 36 godina najmlađi biskup na svijetu, a kardinalom je postao u zatočeništvu 1953. Umro je na glasu svetosti 10. veljače 1960. za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Njegov krepostan život i mučeničku smrt narod je prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio sv. Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998.
 

Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane molitve po njegovu zagovoru neprestano rese taj prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
Kako bismo saznali dokle je stigao proces kanonizacije, razliku između procesa proglašenja blaženim i svetim te određene manje poznate detalje iz života ovog hrvatskog blaženika razgovarali smo s prof. dr. Jurajom Bateljom, postulatorom kauze.
Dr. Batelja je rođen 1949. u Rastokima, općina Jastrebarsko. Na KBF-u u Zagreb diplomirao je 1975., a svećenički red mu je podijelio papa Pavao VI. iste godine u Rimu. Disertacijom Svjedočanstvo za vjeru: život i pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca 1984., postigao je doktorat teoloških znanosti sa specijalizacijom u moralnoj teologiji. Osim brojnih pastoralnih dužnosti koje je obavljao, kard. Franjo Kuharić imenovao ga je godine 1991. promicateljem postupka za proglašenje blaženim i svetim dr. Stepinca...

Poštovani dr. Batelja, na početku recite nam dokle je došao proces kanonizacije bl. Stepinca?
           
Zahvaljujući molitvama i dobroti brojnih vjernika i štovatelja bl. Alojzija Stepinca kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca priveden je završetku. Dana 30. siječnja 2014. medicinska komisija sastavljena od vrhunskih stručnjaka za bolest od koje je ozdravila jedna osoba donijela je pravorijek da je njeno ozdravljenje nastupilo iznenadno, potpuno i trajno i da spomenuto ozdravljenje izmiče spoznajama današnje medicinske znanosti i prakse. Nakon toga je cjelokupna dokumentacija proslijeđena Teološkoj komisiji koja je 3. lipnja 2014. jednoglasno donijela odluku da se spomenuto ozdravljenje dogodilo na zagovor bl. Alojzija Stepinca. Prosudba toga čuda sada je na proučavanju Kardinalske komisije nakon koje će, završni dokument, svečano pismo o čudu, biti proslijeđeno na potpis Svetome Ocu koji će, u dogovoru s najbližim suradnicima i pokretačem kanonskog postupka, nadbiskupom zagrebačkim, donijeti odluku o vremenu i mjestu proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca.

Proteklih godina smo mogli čitati bombastične naslove po svjetovnim medijima kako Vatikan proglašava bl. Stepinca svetim „do kraja godine“, „do idućeg Uskrsa“, „uskoro“ i tome slično... Recite nam ima li naznaka kada će naš blaženik biti proglašen svetim i je li to moguće „predvidjeti“? Je li uopće moguće govoriti o vremenskim rokovima?

Već godinama dopisnici Hrvatske radiotelevizije iz Rima neutemeljenim izvješćima podgrijavaju iščekivanje o proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca. Čini mi se da nakana vijesti koje su u tom vidu bile objavljivane nisu imale svrhu upoznati lik i djelo bl. Alojzija Stepinca nego senzacijama hraniti svoju publiku i učiniti je neosjetljivom za ovako važan povijesni događaj. Nitko razuman ne sumnja da će se dogoditi proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Ali taj događaj ne treba prosuđivati kao senzaciju, nego poticaj da se vjernici osvjedoče o svetost Katoličke Crkve koja poput majke rađa djecu osposobljenu za slavu neba. Pitanje datuma kanonizacije zapravo je hrana znatiželjnika. Mislim da je važnije od poznavanja toga datuma upoznati lik i djelo bl. Alojzija Stepinca kao nadahnuće za kršćanski život. Osim toga, čini mi se potrebnim da u javnom životu bude civilizacijski poštivana ljestvica vrjednota u kojoj Bog i čovjek imaju svoje mjesto. Živimo u sekulariziranom svijetu u kojem se čas prikriveno čas otvoreno, ali uvijek planski, želi iskorijeniti vjeru u pravoga Boga, u Krista Isusa začetnika kršćanske civilizacije i Katoličku Crkvu. A Stepinac je zračio i svjedočio stav: „Bolje časno umrijeti, nego sramotno živjeti radi izdaje vjere“. Stoga je Stepinčeva kanonizacija prinos boljem poznavanju Crkve kao majke školstva, dobrotvornosti, kulture, književnosti te poštivanju ljudskoga života od začeća do prirodne smrti. Kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca je u takvom stanju da on može biti dovršen za nekoliko mjeseci, a mogao bi potrajati i nekoliko godina. Sve ovisi o Svetome Ocu koji u određenom vremenu na čast oltara podigne onog Božjeg odabranika koji ima aktualnu evanđeosku poruku za Crkvu i svijet. Moje je uvjerenje da taj trenutak nije daleko.

Mnogi su od suđenja, preko odbijanja pomilovanja do smrti bl. Alojzija Stepinca bili uvjereni u njegovu svetost. Koliko je ta činjenica kasnije pomogla u procesu proglašenja blaženim te putu do svetosti?

U svojstvu promicatelja postupka za proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca želim reći da je taj kanonski postupak proveden temeljito, istinito i objektivno. Prikupljena dokumentacija sadrži 45 000 stranica. Među njima su i dokumenti koje je oblikovala Jugoslavenska tajna služba (UDBA), koji su omogućili dublji pogled u progon nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Treba znati da je postupak kardinala Stepinca započet kao postupak „o vrlinama“, a završen „o mučeništvu“. Ako je „Đavlov odvjetnik“, prelat teolog u Kongregaciji za kauze svetaca ustvrdio da „Stepinčeve vrline sjaju poput sunca i po autocesti može prispjeti do beatifikacije“ onda je bespredmetno govoriti o bilo kakvim propustima ili ustupcima. Svaki dobronamjerni čovjek može imati uvid u tu dokumentaciju i vidjeti neutemeljenost i tendencioznost prigovora Srpske Pravoslavne Crkve i Republike Srbije na proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Kad bi oni ozbiljno uzeli u ruke dokumente, činjenice i sve ono što je Stepinac učinio za Srbe, pravoslavne i nevjerujuće trebali bi mu podići spomenik i staviti ga ne samo u crkveni, nego i državni kalendar jer se u 20. stoljeću malo koji uglednik toliko zauzimao za biskupe, svećenike i vjernike Srpske Pravoslavne Crkve i srpskoga naroda kako je to učinio zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac.
Tko god prouči svjedočanstva iz redova Srba uvrštena u postupak proglašenja svetim kardinala Stepinca, među njima i dokumente dr. Marka Vidakovića, te svjedočanstva pakračkog vladike Emilijana, dr. Julija i dr. Dijane Budisavljević, dr. Branka Dragišića, dr. Milutina Radetića, primariusa sveučilišne klinike u Zagrebu, zagrebačkog prote Jovana Nikolića te prote Andreja Dimitrijeviča, koji je 10. veljače 1975. ustvrdio da je Stepinac „u dušama istinskih vernika Vaseljenske Hristove Crkve već sveštenomučenik“, doći će do istinitije spoznaje o Stepincu nego proučavajući ideološke i političke zablude te kleventičku propagandu.
A da se zbiljom mučeništva nije kratilo razdoblje za Stepinčevo proglašenje blaženim svjedoči 27 milosnih uslišanja, koja nose obilježja čuda, od kojih je i ozdravljenje Marijane Brkan rođ. Beno, Dubrovkinje, koja je rođena s dijagnozom cerebralne paralize, s prognozom da neće ni govoriti ni hodati, a ona je nakon ozdravljenja na zagovor kardinala Stepinca završila školu, udala se i majka je dvoje djece i svjedoči o milosti koju je primila.
Nitko s mene ne bi sprao ljagu da sam pokušao mijenjati povijesne činjenice s obzirom na početak bolesti koju je kardinal Stepinac zadobio u zatvoru u Lepoglavi i koja ga je dovela do prijevremene smrti. O trovanju nadbiskupa Stepinca posvjedočio je i dr. Franjo Tuđman, predsjednik RH. Osobno sam razgovarao s čovjekom koji je trovao nadbiskupa Stepinca. O tome postoje brojni svjedoci. A toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena pronađene u njegovim kostima te postupci komunističke partije počevši od suđenja do Blaženikova ukopa neoboriv su dokaz da je komunistička vlast išla za njegovom likvidacijom. Uostalom, Aleksandar Ranković je u dopisu što ga je 17. svibnja 1945. uputio Ivanu Krajačiću, ministru unutarnjih poslova Federalne Hrvatske zatražio uhićenje nadbiskupa Stepinca i naredio da se u istražnom postupku ishode dokazi za njegovu likvidaciju. I što se uspostavilo? Da je „spašavao Srbe, Židove, pa i neke iz naših redova“. Prema tome, ništa nije prikriveno nego, kad svi dokumenti budu objavljeni vidjet će se zloća bezbožnog progonitelja čije je djelovanje jugoslavenska, hrvatska i svjetska javnost već imala prilike upoznati kroz trinomom njihova djelovanja: laž, mržnja, smrt.

Objasnite nam razlikuje li se proces proglašenja blaženim od proglašenja svetim u smislu broja dokumenata, ozdravljenja, i nadnaravnih stvari koje su evidentirana, a koje treba uzeti u razmatranje? Zasigurno za proglašenje nekoga svetim postoje već temelji dok se za blaženike mora počinjati od nule?

U postupku za proglašenje blaženim jednog kandidata za čast oltara presudan je glas svetosti, to znači da je jedan velik broj ljudi dotičnoga ili dotičnu držao da još za života živi i djeluje po načelima Evanđelja u nadprosječnom stupnju. Taj glas svetosti najprije potvrđuju mjesni biskup, Sveta Stolica, povjesničari i teolozi koji proučavaju spise i dokumente vezane uz život pojedinog kandidata za čast oltara te svjedoci koji su pozvani na crkveno sudište. Želim istaknuti da su u postupku za proglašenje blaženim nadbiskupa Stepinca na crkvenom sudu svjedočili ne samo Hrvati, Slovenci, Talijani, Mađari, Nijemci nego i Židovi, Srbi, predstavnici komunističkih vlasti, stražari u Lepoglavi i Krašiću te liječnici koji su liječili nadbiskupa Stepinca. Dakle, ako se nakon svih postupaka u biskupijskom dijelu postupka te u rimskom utvrdi glas svetosti ili mučeništva jednog Sluge Božjega on biva uzdignut na čast oltara kao blaženik. To je ujedno i temelj za postupak proglašenja svetim. Za taj se traži jedno čudo, koje podrazumijeva ljudskom umu i medicinskoj znanosti nedohvatljivi proces ozdravljenja. Nakon što čudo prouči i proglasi medicinski kolegij sastavljen od sedam stručnjaka, proglasi ga i teološka komisija sastavljena također od sedam članova, očekuje se mišljenje Kardinalske komisije i potpis odluke Sv. Oca kao vrhovnog zakonodavca Katoličke Crkve o proglašenju dotičnog blaženika svecem.

U posljednje vrijeme nije rijetka pojava da su postulatori kauza osobno upoznali ljude čije su procese za proglašenje blaženim ili svetim kasnije vodili. Recite nam jeste li vi kao dječak imali prigodu vidjeti uživo bl. Stepinca...?

Svojim očima nisam vidio živoga Stepinca. Osjetio sam ga bilom vjere, jer kako on reče jednom naslovniku svojih pisma: „Ne poznam Vas osobno, ali Vas poznajem u vjeri, jer u Isusu Kristu nema stranaca“. Rodio sam se u kraju u kojem i bl. Alojzije Stepinac. Od župne crkve moje rodne župe u Slavetiću vidi se u nizini toranj župne crkve Presvetoga Trojstva u Krašiću. Nakon što je nadbiskup Stepinac 5. prosinca 1941. iz Lepoglave prebačen na izdržavanje kazne u Krašić, u narodu sam čuo govoriti o hrabrosti i veličini nadbiskupa Stepinca. Štoviše, u svojem selu čuo sam da je Krašić postao „mali Vatikan“ jer u „velikom Vatikanu“ živi papa, a u „malom Vatikanu“ kardinal Stepinac. Kao dječak sam promatrao i slušao propovijedi krašićkog župnika Josipa Vranekovića, divne i svetačke svećeničke duše, u čijim se očima, stavu i vladanju vidjelo da odsjeva zrake Stepinčeva sunca. Kao dječak sam čuo da su mnogi ljudi bili zatvarani jer su se htjeli probiti do Kardinala zasužnjenog u Krašiću. A tkogod je k njemu došao obeshrabren i shrvan, od njega se vraćao ohrabren i vedar. U tom vidu bio je oruđe ljubavi i jakosti Boga Duha Svetoga. Veliku bol zadavali su mu tzv. „narodni svećenici“ koje je narod osuđivao je su bili pripadnici Staleškog svećeničkog društva. To je društvo UDBA u BiH (Dobri pastir), u Sloveniji i Republici Hrvatskoj (Svećeničko staleško društvo Sv. Ćirila i Metoda, a nakon njega Teološko društvo Kršćanske sadašnjosti), osnovala i podržavala s ciljem podjele unutar same Crkve i rušenja temelja na kojima ona stoji. Nastojalo se rastjerivanjem pastira raspršiti Božje stado. Iz Krašića je odjekivao gromki Stepinčev stav: „Ta su udruženja Judin poljubac“, „kola Sotonina“ jer žele Crkvu u hrvatskom narodu odvojiti od Petrove pećine. Zato je često ponavljao: „Gdje je Petar, tamo je Crkva!“
Poznavao sam svećenike koji su trpjeli radi vjernosti zatočenom Nadbiskupu i Svetome Ocu. Neki od njih bili su oplijenjeni od svega, pozivani na saslušanje i zatvarani, a često sam slušao o ubijenim svećenicima. Sjećam se, kad sam rekao da idem u sjemenište, da mi je jedna susjeda rekla: „Juro, kaj si bedast? Kaj buš pop? Znaš da danas pope koljeju!“ To je bilo razdoblje u kojem sam se ja odlučio za sjemenište. Sjećam se sprovodne mise za kardinala Stepinca u mojoj župnoj crkvi u Slavetiću. Krcata crkva, svijet u crnini, u suzama, više u jecaju nego u molitvi. A to ne ostavlja ravnodušnim odrasloga, a kamoli dijete. Te prve spoznaje rascvale su se, podržavane duhovnom materijalnom i potporom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, tolikih dobrih svećenika, vjernika i štovatelja bl. Alojzija Stepinca, u cvijet Stepinčeve svetosti koja je na ponos Katoličkoj Crkvi iz koje on dolazi i hrvatskom narodu kojem prvotno pripada.

O Stepincu se mnogo zna i govori... možete li nam reći nešto iz njegova života što je manje poznato ili se skoro nikako ne zna? Kakav je bio njegov odnos s majkom? Rijetko se zna njegovo drugo kršteno ime?

Obično se rekne da iza svih velikana stoje velike žene. Ne u smislu supruge, ovdje mislim kao majke. Spomenimo se sv. Monike, majke sv. Augustina, sv. Silvije, majke sv. Grgura Velikog, pa sv. Antuse, majke sv. Ivana Krizostoma. U taj niz svetih majki valja ubrojiti i Barbaru Stepinac, rođ. Penić. Ona je, kad je vidjela novorođenog dječaka, učinila zavjet da će tri puta u tjednu postiti, a svaki dan moliti krunicu s nakanom da taj dječak postane svećenik. Poput Samuelove majke Ane! Koliko je Alojzijeva majka pretrpjela podižući osmero svoje i četvero muževljeve djece iz prvoga braka? Kako joj je bilo pri duši kad joj je Alojzije nakon povratka iz Prvoga svjetskog rata priopćio da neće nastaviti put prema svećeništvu. Svu radost koju je osjetila na njegovoj Mladoj misi i biskupskom posvećenju pokopale su suze zbog nepravde koju je komunistički režim učinio tisućama hrvatskih majki ubivši njihove muževe i sinove te nevino osudivši njezinoga Alojzija. Kako je to bio dirljiv susret između majke i u Lepoglavi zatočenog sina. Svjedoči on sam u propovijedima na litanije Sv. Josipa, kad tumačeći zaziv „Sv. Josipe, zaštito umirućih, moli za nas!“, pripovijeda: „Istinski kršćanske duše ne strepe pred smrću. Kad je 82-godišnja starica majka zagrebačkog nadbiskupa Stepinca došla prvi put u Lepoglavu, da posjeti svoga sina u tamnici, nadbiskup ju je, u misli, da ne bi možda plakala, predusreo riječima, kad su se susreli: 'Majko, samo ne plakati! Ta ionako moramo jednom umrijeti!' A ona, priprosta seljačka žena i duboko kršćanska duša, samo se blago nasmiješila i odgovorila: 'A, ne ćemo tako! Najprije dolazim ja!' Kad je nadbiskup kasnije razmišljao o tim riječima svoje majke, morao je u duši kazati: 'Sretne duše, koje smrt smatraju ne nesrećom, nego svojim svetim pravom, kako ga eto shvaća i Crkva u svom predslovlju Mise. A zašto je ta njegova dobra majka bila tako mirna? Zato, jer je baš kod rođenja ovoga svoga sina stupila kao mlada žena u Bratovštinu Škapulara Majke Božje Karmelske s nakanom, da bude dionik velikih milosti, spojenih s vršenjem pobožnosti Majci Božjoj i da isprosi svećeničko zvanje svome sinu. Majka Božja ispunila joj je želju, jer joj je sin postao ne samo svećenik nego i nadbiskup. A postigla je i drugu želju, da ona prije umre, jer je kratko iza toga umrla. Pedeset je godina vjerno obdržavala post svake srijede, petka i subote za sretnu smrt i svećeničko zvanje svoga sina. Pedeset godina ili bolje, od najranijeg djetinjstva prebirala je vjerno svoju krunicu, vjerujući nepokolebljivo u moć zagovora Marijina i Njezinu vjernost svojim štovateljima.“

Stepinac, za jedan narod svetac, a za druge, nažalost, i dalje zločinac... međutim čini mi se da još ima Hrvata, pa i katolika koji sumnjaju u njegovo blaženstvo i vjeruju u podvale u montiranim procesima...? Kako to komentirate?

Razdjelnice u ovom prosuđivanju su ideološko naslijeđe i nemaju ništa s povijesnom istinom. Doista je bespredmetno braniti čistoga i oduzimati lovorov vijenac Pobjedniku. Naime, uz ime Alojzije, što znači čist, Alojziju je na krštenju 9. svibnja 1898. župnik nadjenuo i ime Viktor, što znači pobjednik. U hrvanju s nasiljem koje su provodili nacizam, fašizam i komunizam, kamufliran u antifašizam, Stepinac je doista ostao čist i postao pobjednik. Uopće ne osjećam potrebu braniti ili prati čistoga ili osporavati pobjedu pobjednika. To može samo mržnja i onaj tko se protivi idealima bogoljublja i rodoljublja po kojima je Stepinac postao, po riječima sv. Ivana Pavla II., „najsvjetliji lik u Hrvata“, a ja ću nadodati i jedan od najsvetijih likova Crkve u Hrvata. Neka protivnici Stepinčeva svetokruga predoče čovjeka koji je više od njega izgovorio propovijedi i napisao prosvjeda protiv rasnih, vjerskih, socijalnih i narodnosnih zabluda! Zar se smije dovoditi u pitanje veličina čovjeka za kojega je nekoliko sinova različitih naroda posvjedočilo: „Ime kardinala Stepinca ostat će zlatnim slovima zauvijek upisano u srcu [slovenskog, poljskog i drugih] naroda.“
Na stolu Jakova Blaževića, javnog tužitelja, vidio sam njegovom rukom ispisan tekst iz Sv. pisma koji se odnosi na Boga: „Ego iustitias iudicabo - Ja ću suditi presude!“ Doista sam u razgovoru s Jakovom Blaževićem imao prilike osjetiti da je bio pijun u rukama Komunističke partije i samo izvršio partijski zadatak. To je potvrdio i Nedo Milunović, sudac istražitelj, kad mi je rekao: „Što sad vi tu postavljate pitanja? Došao Befel iz Moskve u Beograd, iz Beograda u Zagreb, i mi smo to proveli u djelo!“ Stoga, mi danas ne smijemo zaboraviti da se Titova Jugoslavija slizala sa Staljinovim Sovjetskim Savezom i da su sve mjesne crkve, biskupije, do kojih su doprle jedinice Crkvene armije trebale potpasti pod Moskovski patrijarhat. Tragove takvih partijskih odluka i sudskih postupaka prepoznatljivi su u Stepinčevoj optužnici i presudi. Nećemo valjda sumnjati da je Hrvatski sabor osuđujući sudsku presudu nadbiskupu Stepincu ponovio povijesnu nepravdu. Može nas samo žalostiti što su neki političari, koji i danas imaju utjecaj u Republici Hrvatskoj, onemogućili da se provede i samo poništenje te sramotne sudske presude. Sumnje u čistu savjest Alojzija Stepinca odraz su nepoznavanja činjenica i ideoloških zabluda. Bio sam sugovornik mnogim ljudima koji nisu znali ni to da su se susreli Tito i Stepinac i da je Tito tražio od Stepinca stvaranje nacionalne Crkve odvojene od Rima. Svjedočio sam brojnim suzama zbog nepoznavanja povijesnih činjenica, ali i ljudskih sudbina koje su bile robovi zaslijepljenosti svojih komunističkom ideologijom zavedenih roditelja.

Često se na skupovima svećenika, redovnika i teologa u razgovoru o nekom sluzi Božjemu zna reći: „Eh, da mu je Batelja bio postulator davno bi on postao blaženikom?“...

Teško mi je razabrati koliko je u ovom pitanju istine, a koliko zluradosti. Svojski sam prionuo poslu, neumorno radio, ali bi bilo teško bez pomoći velikodušnih suradnika i molitelja. U Crkvi se prema nauku bl. Stepinca ništa ne događa bez molitve i žrtve. Bog je temelj svega našega rada i uspjeha. Neka ide i zdravlje, samo da živi Crkva sveta Božja, učio je Stepinac. Stoga zahvaljujem članovima Molitvene zajednice Bl. Alojzija Stepinca diljem domovine i svijeta te Blaženikovim štovateljima što sam uz ne malene izazove dovršio posao.
Stepinac zrači svetošću i bez papira jer je dušu pozlatio počevši od sakramenta krštenja, sakramentima ispovijedi i pričesti. Bio je djetinje pobožan Majci Božjoj osvjedočen „da dok u čovjeku srce kuca znak je da još živi. Isto je tako u čovjeku dok se spominje Djevice Marije znak da još živi duhovnim životom.“ Imao je srce otvoreno za svakog čovjeka, osobito prezrenog i grješnika. U više od 1 000 sačuvanih pisama koja je on poslao iz Krašića napisao je da moramo moliti za progonitelje, „krvavog“, „bezbožnog“ neprijatelja. I sam je priznao da se koji puta narav protiv toga buni, ali je zapovijed Kristova i vjerno ju je vršio. Kakva lekcija ljubavi! Tome se nitko dobronamjeran ne može oduprijeti, a ja bih bio teološki neznalica, socijalni bešćutnik i bespomoćni slijepac kad to ne bih uočio, predočio i zastupao. Uostalom, najbolji ću Vam odgovor pružiti parafrazirajući pjesnika Njegoša: „Tko će svecu vijenac plesti, kad mu ga je Tvorac spleo!“ Zato neka i Stepinčevo proglašenje svetim bude na ponos, ne samo čitateljima Katoličkog tjednika nego i svim katolicima i ljudima dobre volje, što je na ovom zemljovidnom prostoru, na tlu Evanđelja, ponikao tako hrabar i uzoran svjedok kršćanske vjere i čovjekoljubac. On je već nadživio svoje progonitelje, pa se nadamo da će svi koji poput njega budu živjeli Evanđelje postići nagradu vječnoga života. A to je jedino što vrijedi. Naime, Stepinčevu poruku najbolje sažimlju ove njegove riječi: „Bog [neka bude] naš uzor, Bog naš život, Bog i svijetlo naše na stazama ovoga zemaljskog života.“ 


Pozdravljajući papu Benedikta XVI. prigodom njegova pohoda Zagrebu 4. lipnja 2011., dr. Batelja ga je izvijestio: „Sveti Oče, kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca dobro napreduje. Nadamo se njegovom skorom proglašenju svetim“. Papa Ratzinger je uzvratio: „Nadamo se, ubrzo!“

Nema komentara:

Objavi komentar