Crkva u Lovnici „ulovi“ ljude koji se u njoj pomole

Početak prosinca na putu za Lovnicu kraj Žepča posebno je iskustvo koje se ne zaboravlja tako lako. Postoji nešto što izdiže ovaj kraj iz „prosječnosti“ desetina bosanskih sela. Iako se, prema fotografijama, crkva nalazi na blagoj uzvisini i dominira čitavim krajem, nije ju lako zapaziti i doći do nje ako ne znate put. Isprepletena bosanska brda i doline je zaklanjaju od pogleda putnika namjernika, a bez „smjernica“ mještana zasigurno bi bilo mnogo „praznog hoda“. Asfaltni put koji vodi prema crkvi kao da se uplašio ponekad surove bosanske klime i konfiguracije tla. Taman kada pomislimo kako smo na pravom putu asfalta iznenada nestane da bi se pojavio desetak metara dalje, oštećen, isprekidan, potkopan podzemnim vodama... 

Baš u trenutku kada smo izgubili nadu da smo na pravom putu, vidjeli smo crkvu, skromnu po dimenzijama, ali veličanstvenu sakralnošću kojom „nadgleda“ razbacane kuće u kojima žive njezini župljani.

Crkva je to župe Lovnica, posvećena sv. Petru i Pavlu, a uz nju se nalazi mjesno groblje, kapelica sv. Jurja i župni stan zajedno s pratećim pastoralnim prostorijama.

Narodna predaja kaže kako je to selo dobilo ime po mnogim lovištima koja se nalaze u blizini, iako to nije dokazano.

Mala škola s malo đaka

Naš obilazak lovničke župe započeo je kod osnovne škole i spomenika poginulim braniteljima u posljednjem ratu koji je podignut prije pet godina. Tu su nas dočekali župnik vlč. Marko Lacić i prakaratur Tado Martić.

Spomenik je skromno zdanje na kojem se u podnožju nalaze ploče s imenima poginulih pripadnika HVO-a porijeklom iz lovničkog kraja koji su živote dali za obranu hrvatskog naroda u vrijeme rata s bošnjačkom Armijom BiH. Iz baze se uzdižu dva betonska elementa koji svojim unutarnjim stranama zajedno tvore konture velikog križa. Nažalost, i ime Tadina brata nalazi se na jednoj od tih ploča.

U školi, u kojoj se odvija nastava prema hrvatskom planu i programu, ima 15 djece i to od prvog do petog razreda. Malo starija djeca vozare do Žepča gdje idu u više razrede osnovne škole. S obzirom da je u prosincu u Lovnici izrazito hladno uz oštar vjetar, drva u velikim pećima u učionicama naložena su kako bi grijala učenike i njihove nastavnice. Prema tome, nije ni čudo što izgleda kao da su djeca rasporedila stolice i klupe okrenute prema peći.

Djeca k'o djeca, svuda su ista... Naš dolazak su iskoristila za predah od učenja za njih možda teških tema. Kroz priču s nastavnicama Maricom i Ivanom saznali smo da nema mnogo loših ocjena u razredima te da je sv. Nikola nedavno podijelio darove svima jer su djeca bila dobra protekle godine. Nismo mogli ne zapaziti da su djeca sklonija fotografiranju i opuštenijem razgovoru s „kamerama“. Na naša pitanja odgovarala su onako kako to najbolje znaju: iskreno i odmah, kao iz topa, rekli bi neki.

Ratom poharana crkva zamijenjena je potpuno novom

Nakon razgledanja škole i spomenika palim braniteljima, pri obilasku crkve s vlč. Markom i Tadom razgovarali smo o povijesti župe i čitavog kraja. Vlč. Lacić je malo vremena u Lovnici dok je Tade tu čitav život, zato i nije čudo što se dobro razumije „u svoj kraj i crkvu“.

Lovnica je mala i, prema datumu osnivanju, mlada župa. Danas zbog ratnih događanja iz devedesetih ima samo 480 vjernika dok je broj župljana 1991. iznosio više od 1.000. Župa je službeno utemeljena 1. listopada 1989., ali gradnja crkve, kao filijale župe Zavidovići, počela je 1980.

Najveću ulogu u osnivanju nove župe i gradnji crkve, prema riječima našeg sugovornika vlč. Marka, imao je pokojni vlč. Mato Bičvić koji je dugo godina bio župnik u Zavidovićima.

Nažalost, broj župljana se svake godine smanjuje zbog iseljavanja trbuhom za kruhom.

U posljednjem ratu crkva, župni stan i jedina grobljanska kapelica su devastirani, kao i kuće svih katolika koji su protjerani prema Žepču. Nakon završetka rata Caritas iz Italije je pomogao obnovu kuća povratnika, ali nažalost nisu se svi Hrvati vratili, iako je Dayton  teritorij župe „darovao“ žepačkoj općini.

S obzirom da je crkva bila oštećena u ratu, za vrijeme povratka Hrvata katolika 1998. odlučeno je ne obnavljati staru crkvu već izgraditi potpuno novu. Obnovljena je i grobljanska kapelica na groblju koje je formirano dok je selo pripadalo zavidovićkoj župi.

Tako je župa (i istoimeno selo) Lovnica koja obuhvaća i zaseoke: Bare, Pramakuće, Lučice, Gaj, Tadiće, Selište, Martiće, Vidoviće i Katoličku Ljeskovicu, u manje od 15 godina dobila drugu, mnogi bi rekli, ljepšu crkvu.

Župnik – majstor za kuću i grijanje

Razgovor nas je „odnio“ na hladnu klimu koja se osjeti. Prema riječima prakaratura, često se zna dogoditi da se od jakog vjetra na groblju „ne mogu držati upaljene svijeće“. Ipak, unatoč hladnoći, zornice su veoma posjećene, a groblje lijepo uređeno, pa čak i u zimske dane.

„Za vrijeme došašća imamo svako jutro u 6 sati oko 70 vjernika na misi. Ja se probudim mnogo ranije i naložim vatru u župnom uredu odakle toplina dolazi kroz radijatore u crkvu da se župljani ne smrzavaju. To je moj izum jer sam odlučio izbaciti klima-grijanje koje samo malo propuše topli zrak i nemaš ništa od toga. Ne želim podučavati majstore, ali danas, nažalost, i to moraš. Prijašnji radnici su pogrešno napravili grijanje kako bi što prije završili i uzeli novce tako crkva skoro nikad nije mogla biti zagrijana. Mi smo ljetos ugradili radijatore ne narušavajući bogoslužni prostor i povezali ih izravno s kotlovnicom pa je crkva svaki dan ugrijana za relativno malo novaca“, rekao nam je vlč. Lacić naglašavajući kako je sam zamijenio crkvenu rasvjetu.

„Sam  sam uzeo štedne sijalice i proveo struju te tako zamijenio obične žarulje koje su se stalno kvarile i tako narušavale sakralni prostor. Ove štedne žarulje, koje sada imamo, traju po pet godina, a čitav mjesečni račun za struju ne prelazi deset maraka. Osvjetljenje je neusporedivo jače, pogotovo ujutro i u sumrak jer su stare žarulje davale 500 luksa, a ove nove i do 1.000“, objašnjava župnik.

Prakaratur je u šali dodao kako je i on zaslužan za zagrijavanje crkve jer župniku omogući desetak metara šume. Odakle nabavljaju drva tako jeftino, ostala je tajna.

Skroman bogoslužni prostor - oaza duhovnosti

Možda je do lokacije ili okolne prirode, ali čini se kako lovnička crkva bolje „lovi“ ljude od ostalih. Prema riječima župnika i prakaratura samo 2-3% muških župljana ne ide u crkvu. Ostaci prošlih vremena, neki će reći, a drugi kako je to stvar inata. Župljani su uvijek spremni pomoći svom paroku, odazivaju se na akcije te dolaze u crkvu u visokom postotku, unatoč udaljenosti.

Prema onomu što smo vidjeli, crkva je skromni sakralni prostor kojim dominira oltar – donacija iz inozemstva – posvećen 2009., na kojem su kipovi sv. Petra i sv. Pavla uz kip sv. Josipa.

Župnik naglašava da je kip sv. Josipa baš tu uz sv. Petra i Pavla jer je lovnička crkva kćerka zavidovićke župe sv. Josipa. 

Na zidovima do oltara nalaze se kipovi Isusa s raširenim rukama i Blažene Djevice Marije.

Crkva ima kor, ali župa nema stalni župni zbor niti orgulje već se svira na sintisajzeru (engl. synthesizer).

Župa jest mala, može se zaključiti, ali su iz nje „potekla“ dva svećenika salezijanca: vlč. Josip Tadić i  don Goran Antunović, te šest časnih sestara. Za sada nema bogoslova i sjemeništaraca s teritorija župe, ali je „za svećenika“ krenuo mladić koji je u Lovnici kršten, a sada živi u drugoj župi. Zanimljivo je spomenuti da je jedina kćer prakaratura Tade također stupila u časne sestre i to Kćeri Božje Ljubavi. Mnoge veće župe koje se diče svojom brojnošću i većim crkvama dale su manje duhovnih zvanja u istom razdoblju.

Težak život župljana

Nažalost, tema neimaštine, starosti i iseljavanja aktualna je u većini župa u Bosni. Tako je i u Lovnici.

„Narod živi teško. Ja imam dva sina. Jedan je u Zagrebu, a drugi u Dubrovniku. Oni bi rado živjeli ovdje, ali nema posla. I ja sam radio u Krivaji, a sada nema posla ni mirovine. U ovoj župi ima dosta starijih samaca koji nemaju nikakvih primanja. Nitko ne zna zapravo od čega žive. Neki pomažu oko uređenja crkve, drugi žive od pomoći. Mnogima rodbina šalje novce“, rekao nam je prakaratur Tade.

Župnik dodaje kako u župi ima dosta samaca, ali također ima i obitelji s po desetero djece pa se može reći da je ta vjernička zajednica - ni stara ni mlada.

„Ima mnogo staraca, ali hvala Bogu, osjeti se i mladost. Pokušavam se više posvetiti pastoralu mladih kako bi stariji bili ljubomorni“, u šali kaže župnik.

I politika je neizostavna tema. Lovnica sada administrativno pripada žepačkoj općini, međutim župnik smatra kako se Lovničana sjete samo kada treba glasove uzimati. Kada treba, primjerice, put asfaltirati, tada općina ne mari niti ih zanimaju Lovničani. Još jedna stvar koja je zajednička čitavom podneblju, rekli bismo. O ljudima se „brine“ tik pred izbore i to samo na riječima. Narode, nemoj zaboraviti!

Svestrani župnik

Kroz razgovor smo saznali da je lovnički župnik vrlo svestran. Osim što se „razumije u struju, centralno grijanje...“, više desetljeća se bavi i fotografijom. Zanimalo nas je otkud toliko zanimanje za električnu energiju.

„Kad sam još bio učenik srednje škole u Pazinu, morao sam izabrati neki hobi. S obzirom da sam nizak rastom, nikako me nisu htjeli u nogometni tim te sam izabrao tehniku. Uvijek sam to volio te sam vrlo brzo tamo postao hausmajstor jer me to zanimalo. Isto tako, u bogosloviji u Sarajevu održavao sam instalacije. Dok sam bio župnik u Dragunji, kao prvi župnik, komplet instalacije sam sâm napravio, a električar mi je pomogao dan-dva prilikom prijavljivanja struje jer je to mogao napraviti samo netko tko ima obrt. Kad su došli provjeriti struju, rekli su kako dugo nisu vidjeli bolje urađene instalacije. Kako bi nešto dobro radio, moraš to i voljeti i pratiti trendove, a i uštedi se novaca“, rekao nam je župnik.

Svoju ljubav prema fotografiji njeguje godinama, razumije se i u digitalnu fotografiju, vrsne moderne aparate, ali i starije modele koji trebaju izradu s negativa ili postprodukciju...

Nakon ugodnog i opuštenog razgovora uz kavu, koju su u župnom stanu spremile tri župljanke: Zvjezdana, Jelena i Ivana, završili smo naš posjet Lovnici.

A što kaže povijest?

Knjige nam govore da se Lovnica prvi put spominje u jednom pismu upućenom u Rim u prosincu 1673. Ono je napisano u Maglaju, kojemu je administrativno pripadala i Lovnica.

Prilikom pohoda biskupa fra Grge Ilića župi Žepče 1797. zapisano je: „...došavši iz pravca Lipnice on posjećuje i Lovnicu gdje obilazi jednoga bolesnika kojega ispovijeda te nastavlja put prema Žepču gdje krizma veliki broj krizmanika“.

Kako je žepačka kotlina oduvijek privlačila nove doseljenike zbog plodne zemlje za obradu i mogućnosti bavljenja zemljoradnjom tako znamo za više valova doseljenja Hrvata katolika iz Hercegovine. O tome nam danas svjedoče i mnoga prezimena koja su donijeli iz svojih ranijih prebivališta, a danas su zastupljena u lovničkoj župi: Martić, Jukić, Jurić, Vidović...

Zanimljiv je podatak iz popisa župe Žepče za 1882., kada se navodi da selo Lovnica pojedinačno ima najveći broj katolika, njih 216.

Jasno je da su od prvog spomena mjesta do današnjih dana ovaj kraj i njegovi stanovnici vezani za crkvu i katoličku vjeru koja je davala snagu i poticaj opstanka hrvatskom narodu na ovim prostorima. Bitno je istaknuti da je Lovnica od najstarijih vremena do ovoga posljednjeg nesretnog rata bila jedno od najvećih katoličkih naselja žepačkoga kraja koje je, unatoč svim nedaćama, i danas vrlo živo mjesto.