Koja slučanost...3 mjeseca prije nego sam napravio požar na vikendici razgovarao sam s vatrogascima u sklopu prikazivanja njihovog života na dan vatrogasaca... i ja sam bio pristalice teze da ništa ne rade i da to nije opasan posao... grdno sam se prevario a kasnije sam imao dokaze o tome...3 sata gašenja vatre i 2 dana kašljanja... za jedan obični požar...lokalni...
Svake godine 4. svibnja, na blagdan sv. Florijana, obilježava se Međunarodni dan vatrogasaca. Ti izuzetni ljudi koji svakodnevno riskiraju svoj život kako bi pomogli svojim sugrađanima nalaze se pod zaštitom nekadašnjeg rimskog vojnog veterana i mučenika koji se nije htio odreći svoje vjere, sv. Florijana.
Dok u pojedinim zemljama vatrogasci imaju status pravih junaka, u našim krajevima se često moraju boriti za vlastitu egzistenciju. Prigovara im se da ne rade ništa kad nema požara, a ljudi također tvrde da sporo interveniraju. Mnogima je trn u oku i njihov prijevremeni odlazak u mirovinu. Na njihov dan smo odlučili pitati što oni kažu.
Ne pomažu samo kada je požar
Onda kad nema požara ljudi misle da „planduju“ i odmaraju u hladu, međutim situacija je ipak drugačija. U odsustvu vatrenih stihija spašavaju ljude iz dubokih ponora, oslobađaju iz smrskanih automobila, skidaju ledenice s krovova, sklanjaju od poplava, olujnog nevremena, ekološke i druge katastrofe. Svako sportsko natjecanje, koncert, javna manifestacija ne smije proći bez policije, hitne pomoći i vatrogasaca. Oni su uvijek tu oko nas, spremni, iako ih ponekad i ne vidimo, ali i podcjenjujemo.
Samo površni i nedobronamjerni ljudi, koji nisu upoznali samu srž tog posla, mogu reći da se vatrogasci veći dio godine dosađuju. Međutim, život uz rizik je ono na što su oni naviknuli.
Bilo koja intervencija, pa makar i ona „bezazlena“, nosi opasnost sa sobom.
Vatrogasci, ali njihove obitelji, svakoga dana žive sa saznanjem da mogu krenuti u akciju, bez sigurnosti da će se iz nje i vratiti. Ipak, većina vatrogasaca se ne bi mijenjala za neki drugi posao. Naviknuli su na opasnost, ali i na učinjena dobra djela.
Ipak, na kraju svake akcije koja prođe kako treba i u kojoj se spase životi, hrabri vatrogasci dobivaju poticaj za sljedeću akciju koja može biti odmah sutra...
Jedno poslijepodne s vatrogascima
Vatrogasci štite ljude i imovinu ugroženu požarom. Da bi ta zaštita bila što djelotvornija, organiziraju se profesionalne vatrogasne jedinice. One postoje u gradovima, većim mjestima i nekim industrijskim kompleksima. Iako se u njima mogu nalaziti i dragovoljci, većina jedinica za borbu protiv požara ima stručno osposobljene vatrogasce koji imaju organizirano stalno dežurstvo i spremni su za pokret u svakom trenutku. U nekim mjestima postoje i Dragovoljna vatrogasna društva, međutim, njih ne treba miješati s profesionalnim brigadama.
Na znak dojave požara vatrogasci odmah kreću na mjesto nesreće, gdje su ljudski životi ugroženi, te daju sve od sebe da ga što prije ugase ili barem stave pod kontrolu. Kako je riječ o zahtjevnim i složenim poslovima, u postajama su nužni organiziranost i timski rad. Zbog toga svaka postaja ima svog zapovjednika koji organizira i usklađuje rad svih članova tima.
Kako bismo saznali stanje u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi u Sarajevu proveli smo jedno poslijepodne s njima i njihovim zapovjednikom Ismetom Tucakom. Iako za našeg boravka nije bilo poziva za intervencijom, stekli smo dojam kako danas žive i rade vatrogasci.
Manjak vatrogasaca prijeti sigurnosti
Vatrogasna „kasarna“ u kojoj je smještena PVB Sarajeva povijesna je zgrada koja se nalazi nedaleko od rijeke Miljacke, nekoliko stotina metara dalje od Skenderije prema starom jezgru grada. Ona predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja arhitekta Josipa Pospišila u glavnom gradu BiH. Zdanje je projektirano prije točno 100 godina, a završeno je 1913. Izgradnji Vatrogasne „kasarne“ prethodilo je osnivanje stalne vatrogasne čete za grad Sarajevo 8. ožujka 1883. Projekt Josipa Pospišila urađen je prema uzoru na jednu bečku vatrogasnu „kasarnu“ te je predviđao spavaonice za vatrogasce, smještaj za vozila i pomagala u radu. Napravljeno je i vježbalište za vatrogasce. Zdanje je u tlocrtnom presjeku u obliku slova „L“ a od samog otvaranja bilo je modernog tipa gdje se na požar upozoravalo elektronskim putem. Zvonila su zvona, gorjele električne svjetiljke, a vrata za izlazak vatrogasaca su se otvarala automatski. Poslovično još jedan dokaz onoga što je na Balkan donijela austrougarska uprava.
U razgovoru s vatrogascima i njihovim zapovjednikom shvatili smo da je nebrigom države i državnih vlasti od nekada slavne PVB danas ostala samo sjena. Jedinici nedostaje više desetaka mladih vatrogasaca. Čitav Kanton Sarajevo „pokriva se“ s 40-ak vatrogasaca, a jedinica broji oko 200 uposlenika od kojih većina nisu vatrogasci (ima tu mehaničara, administracije, telefonista...). Nedostaju adekvatna vozila, ljestve te helikopteri. Novi natječaji se ne raspisuju jer država nema novaca za plaćanje potrebitog broja vatrogasaca, a stariji vatrogasci kako odlaze u mirovine tako nitko ne zauzima njihova mjesta.
Čeka se nesreća da se nešto pokrene?
„Mi smo profesionalni vatrogasci, imamo beneficirani radni staž. Međutim, od 2006. zakon o državnim službenicima kaže da nismo više vatrogasci nego namještenici. Prema tom zakonu nismo plaćeni adekvatno s obzirom na posao kojeg obavljamo. Svrstani smo u rad državnih službenika koji rade osam sati dnevno, a mi radimo u smjenama od po 12 i 24 sata. No, kada pogledamo situaciju u kojoj se nalazi država, mi smo ipak zadovoljni. Već sedam godina nijedan vatrogasac nije primljen u brigadu, tako da mi danas nedostaje 50 vatrogasaca. Slali smo apele vlastima, ali dok se ne oni usuglase vrijeme prođe“, istaknuo je zapovjednik Tucak objašnjavajući kakva je danas situacija u brigadi.
Zbog pravnih zavrzlama i različitih razina vlasti, koje obični ljudi nikako ne mogu shvatiti niti pojmiti, od samostalne upravne organizacije PVB je svrstana u kantonalnu upravu civilne zaštite. Samim tim postupkom plaće vatrogasaca su smanjenje za 10%. Slično se dogodilo i s policijom koja prijeti štrajkom i obustavom rada... Zbog toga su političari usmjerili pozornost na policiju, a ne na vatrogasce. Vrijeme prolazi, a ništa se ne mijenja, sve se čeka. Izgleda da se čeka velika nesreća kako bi političari progledali i riješili problem. Ostaje nadati se jedino kako nam ne treba nesreća kao u diskoteci u Novom Sadu, kada je poginulo nekoliko mladih ljudi, ili požar u neboderu koji nema adekvatan sanitarni čvor ili protupožarne stube. U mjesecima koji obiluju požarima bh. vatrogasci su imali sreće zbog kiše, ali se ne smije osloniti na pomoć prirode u gašenju požara. Posljednji slučaj požara u Konjicu pokazao je svu nemoć protiv vatrene stihije. U pomoć su došli kanaderi iz susjedne Hrvatske, međutim vatra je tek stavljena pod kontrolu kad je pala kiša i to šest dana nakon izbijanja požara. Zaista strahovit podatak.
Problem je i nepristupačan, ali i miniran teren
Vatrogasci u BiH, osim malog broja ljudi, neadekvatnih vozila i dotrajale opreme, suočavaju se s još jednim velikim problemom koji njihove kolege u Europi ne poznaju, a to je minirani teren koji onemogućava borbu s vatrom. Oružane snage su im oduzele jedan helikopter koji su imali tako da su sada osuđeni na rad samo sa „zemaljskim“ vozilima. Ponekad, ako mine ne predstavljaju problem, nailaze na nepristupačan teren kojemu može prići samo putem letjelica. Tada se samo čeka kiša...
„Mislim da nije u redu da vas lažem i kažem da je sve O.K. Apeliram na političare putem medija, međutim, ništa se ne događa. Novinari nekad kao da dočekaju izdvojiti po jednu rečenicu iz mog obraćanja u kojoj kritiziram političare, a čitav uvod u to izostave. Tako se gubi smisao. Treba napomenuti da su nam vozila dotrajala, prosjek starosti je oko 30 godina, prosječna dob vatrogasaca je više od 40 godina. Prije se u mirovinu išlo s 50 godina, a sada nam je prosjek godina 40. Od šest ljestava pet je neispravno, a očekuje se da ugasimo požare ako se dogode na visokim zgradama. Problem je i nova gradnja koja ne predviđa izgradnju protupožarnih stepenica tako da više od 80% nebodera viših od osam katova nema protupožarne stepenice. Ti su neboderi kao grobnice za nas vatrogasce. U Sarajevu nekako sastavljamo kraj s krajem i krpimo što je moguće, ali kada odemo u, primjerice, Konjic ili Bijeljinu, kada vidimo kakvih jedinica ima, mi smo super“, rekao nam je zapovjednik sarajevske vatrogasne brigade.
Na papiru je, kao što to obično biva, sve savršeno, ali u praksi iskaču problemi. Posljednji primjer je požar u Sarajevu na Baščarčiji kada su vatrogasci došli za manje od minute nakon poziva, međutim nisu imali ispravnih hidranata. Oni koji su radili bili su zaključani. Također, čunjevi koji sprečavaju parkiranja nesavjesnih vozača, spriječili su vatrogasna vozila da uđu i približe se požaru.
Vatrogasci su, umjesto da parkiraju pored požara i odmah ga ugase, morali po 200 metara „voditi vodu“ kako bi krenuli u akciju. Tako je izgorjelo 12 krovova. Vatrogasci nikad nisu sigurni kada izađu na teren hoće li zateći ispravne i otključane hidrante.
Prilikom samo jedne akcije na požaru mogu imati više zadataka kao što su: rukovanje vatrogasnim aparatima i gašenje, spašavanje ljudi i pružanje prve pomoći, provjetravanje prostorija zahvaćenih dimom, iznošenje stvari iz prostorija zahvaćenih požarom i niz drugih poslova koji se ne vide, ali se podrazumijevaju.
Kod vatrogasaca je uvijek izvanredna situacija. Kada su na odmoru ili dopustu uvijek moraju imati mobitel pored sebe kako bi bili spremni odazvati se pozivu.
Vatrogasce zovu zbog svakojakih problema
Kad građani ne znaju koga nazvati, u raznoraznim situacijama zovu vatrogasce. Ima tu apsurdnih poziva od upadanja ključa u šaht, otključavanja zaključanih vrata, spašavanja mačaka s drveća i još mnogo toga. Zapovjednik brigade Ismet Tucak je istaknuo još jednu devijaciju u današnjem postmodernističkom društvu. Ona se tiče činjenice da veliki problemi u medijima mogu nastati ako ne spase psa iz rijeke ili mačku iz kanalizacije ili kakvog drugog kućnog ljubimca. Tada se diže velika hajka na vatrogasce, a mladi organizirani u razna udruženja za pomoć životinjama imaju veliku moć u medijima. Sve su to stvari na koje vatrogasci moraju misliti.
Radni uvjeti
Iz obilaska prostorija PVB Sarajevo zaključili smo da vatrogasci rade u vrlo raznolikim uvjetima. Najčešće posao započinju u opremljenim i prijatnim prostorima u kojima dežuraju do dojave požara ili nekog drugog događaja. Oni se tu šale, komuniciraju i relaksiraju, ali su uvijek na oprezu. To su nam pokazali i demonstrirajući izlazak vozilima koji je izveden u rekordnom vremenu. Krenuti na zadatak nikad nije problem, ali iza prve krivine ih čeka uobičajena prometna gužva...
Pri gašenju požara i drugim akcijama izloženi su mnogim štetnim utjecajima, najčešće plamena, dima, otrovnih isparenja, urušavanja objekata, pada predmeta i kemikalija. Najčešće rade bez prekida 12 sati, a nakon toga su slobodni naizmjenično 12 ili 24 sata. Rade danju, noću, vikendima i blagdanima, a slobodne dane uzimaju prema mogućnostima i potrebama.
Iz onoga što smo vidjeli može se zaključiti davatrogasci u BiH, iako malobrojni i s neadekvatnim vozilima i dotrajalom opremom, ipak uspijevaju obavljati svoj posao na zadovoljavajućoj razini. U tome im zasigurno u mnogome pomaže ljubav prema poslu i želja za pomaganjem unesrećenima. Kao i u većini drugih djelatnosti i službi u BiH, problem su i dalje politika i financije. Unatoč uskraćenim novcima, opremom i pojačanjima u vidu mlađih vatrogasaca, sarajevska brigada je uvijek spremna dati svoj maksimum kako bi sačuvala ljudske živote i materijalna dobra.
Bili smo s njima na njihov dan, dan sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca. Neka ih on čuva tijekom čitave godine kao što oni čuvaju nas unatoč svim nedaćama svoje svakodnevice.
Nema komentara:
Objavi komentar