Obljetnica egzodusa Hrvata iz kakanjskoga kraja

 Početak ljeta 1993. bio je koban za Hrvate kakanjsko-sutješkoga kraja. Napetosti s muslimanskom stranom započele su tri mjeseca ranije, u ožujku, a kulminirale 13. lipnja na blagdan Sv. Ante Padovanskog. Gotovo u jednom danu s prostora općine protjerano je skoro 14 000 ljudi koji su se, većinom, zaputili ka Varešu...

Udaljen od Sarajeva 50-ak te od Zenice 30-ak kilometara, Kakanj je rudarski industrijski gradić koji se s okolnim selima smjestio na rijeci Bosni. Općina je, prema popisu pučanstva iz 1991., imala 55 950 stanovnika, a od toga je bilo Muslimana (danas Bošnjaka) 54,56%, Hrvata 21,59% te Srba 8,80%.

Na početku rata 1992. srpsko pučanstvo je politički umrtvljeno, a pojedinci i skupine su razoružane tako da je osvit sukoba u ovoj općini prošao gotovo bez većih problema. Može se reći da Srbi, kao manjinski u ovome kraju, nisu imali niti želje ni volje za ratovanjem.

Sve počinje kad zasmetaju simboli

Neutraliziranjem opasnosti okupljene oko Srpske demokratske stranke vladao je tijekom 1992. relativan sklad između dvaju naroda koji su imali svoje vojske te političke predstavnike. Iako je HVO formiran prvi te je na početku rata bio respektabilno organiziran i logistički potpomognut, Muslimani su „hvatali priključak“ u kasnijim mjesecima te se može reći da su pretekli Hrvate koji su bili uljuljani u svojoj sigurnosti.

Ipak, na tragu mainstream politike Stranke demokratske akcije "Bosna pripada Bošnjacima" u kojoj su Hrvati (i Srbi) "stranci", dok je bošnjački temeljni narod nositelj suvereniteta i budućnosti BiH, većina u Kaknju polako "pritišće" Hrvate. Pomutnju najprije prave Bošnjaci koji su "uvezeni" u taj grad i općinu. 

Tako je u intervjuu za Katolički tjednik 2019. rekao mons. Petar Jukić, dugogodišnji župnik u Kaknju: „Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo 'našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru'.“

Kidaju se i pale hrvatski nacionalni simboli, počinju verbalni pritisci i ponižavanje najprije pojedinaca, a potom čitavih obitelji, postavljaju se barikade, razoružavaju bojovnici HVO-a te uhićuju dužnosnici. A na kraju su došla i ubojstva.

Od napetosti do prvih ubojstava

Napetosti između dvaju naroda sve su više rasle, a do prvog incidenta došlo je 17. ožujka 1993. kada je ranjena hrvatska djevojčica Gordana Radoš na koju su pucali muslimanski vojnici tzv. Armije BiH. Istoga dana pripadnici muslimanskih oružanih snaga ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a. 

Kako piše Ivica Milivončić u svojoj knjizi Zločin s pečatom, zatim počinju istjerivanja pojedinih Hrvata iz njihovih kuća i stanova. Izvjesni Sejo Kezić, pripadnik paravojne postrojbe koju je formirao imam Ševal Omerspahić, nožem je ubio jednu stariju ženu Hrvaticu. Muslimanski ekstremisti su također demolirali zgradu zapovjedništva kakanjskog HVO-a i ubili jednog vojnika.

Važno je napomenuti kako su u razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993., dok još nije bilo otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne muslimanske formacije ubile osam Hrvata. 

Pripadnici Armije BiH 18. svibnja 1993. pokušali su izazvati oružani sukob pa su bez razloga i povoda uhitili 16 civila Hrvata i Srba. Njih su zatočili u motelu Sretno, i tu ih zlostavljali.

U ranim jutarnjim satima, 8. lipnja 1993. uslijedila je otvorena agresija Armije BiH na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini. U tim napadima sudjelovale su postrojbe iz Kaknja, ali i Zenice, Visokog i Breze. Napadnuto je i hrvatsko selo Lučići s očitom nakanom da se presiječe komunikacija između Kraljeve Sutjeske i Vareša. Tada je ubijeno dvoje Hrvata, a nekoliko ih je ranjeno. 

Postrojbe Armije BiH „čiste“ od Hrvata hrvatska sela Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač. Protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu Sretno i na drugim mjestima gdje su bili ponižavani i maltretirani. Žestoko su napadnuta hrvatska sela Slapnica i Gora u kojima je ubijeno devet civila i ratnih zarobljenika, pripadnika HVO-a. 

Vojnici Armije BiH koristili su se jednim dijelom hrvatskog pučanstva kao živim štitom.

Politika spaljene zemlje

Iz spomenutih sela hrvatsko pučanstvo moralo je bježati. Zatim su napadnuta druga sela i mjesta s hrvatskim stanovništvom: Teševo, Seoce, Veliki Trnovci, Dujmovići, Bjelavići, Lipnica, Nažbilj i Kraljeva Sutjeska. 

Zbjeg oko 14 000 Hrvata (među kojima je bilo i 3 000 izbjeglica iz Čemernog i Ilijaša) krenuo je prema Varešu. 

Sva napuštena sela najprije su temeljito opljačkana, odneseno je sve što se moglo odnijeti, a mnogo stambenih i gospodarskih objekata je potom spaljeno. Rijeka izbjeglih kakanjskih Hrvata slijegala se prema Varešu kao svome utočištu.

Svijet nije mario za Hrvate

Protjerivanje hrvatskog pučanstva i uništavanje hrvatskih sela u općini nastavljeno je 9. i 10. lipnja 1993. Nadalje, u selu Ričici 12. lipnja zarobljen je ranjeni vojnik HVO-a, a potom brutalno ubijen. U selu Drenoviku 13. lipnja ubijena je skupina Hrvata djece, žena, starijih i iznemoglih civila – ukupno osam osoba.

U selima Kovači i Bradarići uslijedio je drugi pokolj. Ubijeno je sedam Hrvata civila, starijih osoba. Strijeljana su tri ratna zarobljenika, vojnika HVO-a. To su bila skupna ubojstva, a pojedinačno je ubijeno još 10 civila, a nekoliko njih ranjeno.

Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Međutim, tome nije pridavana velika pozornost. Naime, medijsku bitku su Hrvati izgubili mnogo ranije tako da patnje hrvatskoga pučanstva nisu bile „zanimljiva“ vijest, a i nije se uklapala u medijski narativ o Bošnjacima žrtvama.

Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, bošnjačke vlasti pozvale su izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima. 

Za vrijeme svih događanja pod zaštitom francuskog UNPROFOR-a, u Termoelektrani Čatići boravilo je oko 1 000 Hrvata.

Do kraja rata protjerano je iz Kaknja oko 11 000 osoba, do temelja su srušena 34 hrvatska sela, dok je broj Hrvata smanjen za 82%.

Najveća tragedija dogodila se u obitelji Anice Jurić iz Grmača, župa Kraljeva Sutjeska. Na kućnom pragu, pred njezinim očima 13. lipnja 1993. ubili su joj supruga Juru i tri odrasla sina: Stjepana, Ljubomira i Dragana. Ranili su i njezinu nevjestu koja je morala sve gledati držeći novorođenče u naručju.

U vrijeme vojne akcije Armije BiH njezini pripadnici, a i muslimanski civili zapalili su oko 1 200 stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata, a potpuno devastirali oko 1 500 zdanja. U pljačku su dolazili i ljudi iz okolice Zenice. Svatko tko je želio mogao je kao u samoposlugu doći i s hrvatskih kuća skidati crijep, žlijebove te ono što je ostalo nakon prvobitne pljačke.

Jasno je kako je cilj bio onemogućavanje povratka. Tako su tamošnji politički moćnici dobili hrvatska radna mjesta, spretniji lopovi automobile, tehniku i strojeve, a oni koji su posljednji dolazili skidali su nezapaljene utičnice, prozore, čitav crijep te žlijebove, samo da ništa ne ostane, te da povratak bude skuplji. 

Otpora nije bilo

Također je bitno napomenuti kako HVO nažalost (ili na svu sreću što je možda omogućilo zbjeg i preživljavanje ljudi) nije organizirano pružao otpor na određenoj crti bojišta, nego je, tu i tamo, štitio kolone civila u zbjegu. Razloga za ubijanja stoga nije bilo. Ipak, prema procjenama, u općini Kakanj u ratu su ubijena 153 Hrvata, 31 civil i 122 bojovnika.

Istina je kako nema pravog mira bez pomirenja naroda. Međutim, pravedna mira nema i bez pravomoćnih presuda - koje su izostale, uostalom kao i u drugim slučajevima gdje su Hrvati žrtve.

Ubojstva u miru 

Za vrijeme rata 1993. ekstremisti su oštetili katoličke kapelice i groblja u Banjevcu Donjem i Gornjem, Bjelicama, Brnju, Bukovlju, Crnču, Jukama, Mandovinama, Popima, Vardi, Žitelju i Zgošći. Ograda u župnom dvorištu minirana je 1994., a župna crkva oštećena 1998. – u diverziji tri godine nakon rata.

Časna sestra Danka Jurčević ubijena je 30. rujna 1996. iza župne crkve. Ubojica je bio profesionalac koji je znao gdje zadati ubod.

Nastavnik Ivo Knežević je ubijen 13. prosinca 1996. vjerojatno zbog kuće koju su kasnije napustile njegova žena i djeca. Počinitelji nikad nisu otkriveni.

Srušen stogodišnji križ u blizini Montpelliera

Neidentificirani vandali za vrijeme restrikcija zbog koronavirusa izrezali su dio postolja velikog raspela u blizini francuskog Montpelliera što je rezultiralo njegovim urušavanjem.

Željezni križ, s pogledom na Montpellier, težak 900 kg i visok gotovo deset metara, navodno je srušen korištenjem bušilica na baterije te ostavljen da visi s postolja na brdu od 658 metara.

Na pijedestalu su napisane poruke, dvije na francuskom i jedna na engleskom, na kojima stoji „Larcins des sorcières hérétiques“ (Zločini heretičkih vještica); „Le Pic Laïque“ (Svjetovni vrh“ – neprevodiva igra riječi na ime vrha Sveti Loup - ime iz drevne legende) i na engleskom „Snaga vještica“.

Policija još uvijek istražuje ovaj oblik kršćanofobije, kako su ga nazvali neki francuski mediji.

Gradski i regionalni dužnosnici brzo su radili na osiguranju spomenika kako bi spriječili pad u dolinu ispod. Gradonačelnik Jean Vallon je rekao: „Te duhom siromašne ljude treba naučiti što je sekularizam: poštovanje svih religija. Oni brkaju antiklerikalizam i sekularizam.“

Mons. Carré, nadbiskup iz Montpelliera, ustvrdio je: „Križ je stajao na vrhu Saint-Loupa više od jednog stoljeća i sada je srušen. Taj čin vandalizma nas sve boli, a pogotovo katolike, jer u križu prepoznajemo znak svoje vjere. Bilo koji čin protiv vjerskih simbola je nedopustiv. Pozivam na bratstvo, pozivam katolike Biskupije Montpellier da se mole.“

Inače, ovo nije prvi put da je križ meta vandala; oštećen je i u veljači 1989.

Vrh Saint-Loup danas je najpoznatiji po mjestu za planinarenje, penjanje, te općenito uživanje u prirodi. Međutim, zbog križa i bogate povijesti planina zadržava svojevrsni „sveti karakter“ za okolna mjesta, koji očito ne odgovara sekularističkim ekstremistima.

Ime samog vrha dio je lokalne legende koja kaže da je izvjesni Loup bio vitez obitelji Roquefeuille-Anduze. On i njegova dva brata, Guiral i Clair, bili su zaljubljeni u istu djevojku kad su otišli u križarski pohod. Nakon povratka iz Svete zemlje saznali su da je siromašna djevojka umrla od tuge. Tri su viteza odlučila posvetiti svoj život Bogu postajući pustinjaci na toj planini, tako danas tri vrha imaju tri imena: Mont Saint-Clair u Sèteu, stijena Saint-Guiral u Cévenneu i vrh Saint-Loup s kojeg je i srušen križ.

Inače, od srednjeg vijeka do 19. stoljeća vrh Saint-Loup bio je domom mnogih religioznih ljudi i pustinjaka. Njihova je prisutnost ovu planinu učinila „svetim“ mjestom za stanovnike okolnih sela. Na njoj se nalazi i križni put koji su u prošlosti koristili hodočasnici.

Sve ove činjenice daju dodatnu težinu da je srušen križ s jednog takvog mjesta.

Zanimljivo, rušenje križa 1989. izazvalo je toliku ogorčenost okolnog pučanstva da je vlastima trebalo samo 10 dana da ga vrate, a u tom je pothvatu korišten i helikopter.

Nigerijska studentica silovana u crkvi i ubijena

Uwaila Vera Omozuwa (22) silovana je i teško ranjena 30. svibnja 2020. u brutalnom napadu u jednoj crkvi u nigerijskom Benin Cityju. Preminula je tri dana kasnije u bolnici.

Studentica je ubijena u crkvi za vrijeme policijskog sata zbog koronavirusa. Župljani koji su je poznavali rekli su za medije kako je ona crkvu koristila, nakon mise, kao prostor za učenje jer su sve čitaonice u gradu zatvorene zbog pandemije.

„Odlučila je raditi istraživanja za fakultet jer je crkva bila mirna i u njoj se moglo učiti. Ključ je uzimala od župnika i vraćala ga noćnom čuvaru kad bi završila s učenjem. Kobne večeri nije vratila ključ u uobičajeno vrijeme te je noćni čuvar otišao provjeriti i zatekao je u lokvi krvi i napola golu“, kazao je jedan od vjernika imenom Olaitan Olubiyi.

Studentica je odmah odvezena u bolnicu gdje su se liječnici borili da ju spase, ali je preminula tri dana kasnije.

Glasnogovornik nigerijske policije u svojoj izjavi opisao je Omozuwinu smrt „brutalnim napadom“ i rekao da će policijske snage „uhititi počinitelje ovog čina u najkraćem mogućem roku“.

Nažalost, u policijskom izvješću odmah je izostavljena činjenica da je studentica najprije silovana. Ovaj brutalni zločin dodatno je uznemirio ljude u Nigeriji. U prosvjede su se uključile i brojne udruge koje tvrde da „počinitelji silovanja u Nigeriji uvijek izbjegnu kaznu“. Zato je u sve involviran i guverner države Edo, gdje se zločin dogodio, te je obećao temeljitu istragu.

Inače, u medijsku kampanju prokazivanja ovoga zločina uključio se i CNN, te bi to mogao biti zalog za njegovo rješavanje.

Ponovno uskraćena pomoć kršćanima

Zaklada papinskoga prava Pomoć Crkvi u nevolji apelirala je krajem svibnja na Vladu u Pakistanu da u jednakoj mjeri pomaže svim svojim građanima bez obzira na vjersku pripadnost.

Usred restriktivnih mjera u Pakistanu u kojemu postoji više od 45 000 zaraženih te oko 1 000 preminulih od koronavirusa, religijske manjine, posebice kršćanska, još jednom su izložene diskriminaciji koja se ovaj put očituje u ograničavanju pristupa humanitarnoj pomoći.

Generalni ravnatelj zaklade Pomoć Crkvi u nevolji Alessandro Monteduro istaknuo je da je izvršni ravnatelj Nacionalnog povjerenstva za pravdu i mir pri Pakistanskoj biskupskoj konferenciji dr. Cecil Chaudhry upozorio na brojne slučajeve diskriminacije na vjerskoj osnovi tijekom upravljanja izvanrednom situacijom zbog pandemije. Primjerice, kršćanskim i hinduističkim zajednicama uskraćuju se hrana i najnužnija sredstva za zaštitu zdravlja.

Zekatom se niječu prava kršćana

Takva raspodjela humanitarne pomoći na štetu vjerskih manjina opravdava se time što su prikupljena dobra plod „zekata“, klasične milostinje predviđene šerijatskim zakonom. Zbog toga je bilo slučajeva imama koji su čak i u velikim gradovima poput Lahorea upozoravali kršćane da ne dolaze na podjelu pomoći.

Tamošnji su kršćani prije svega državljani Pakistana, ali ih se nažalost prečesto smatra građanima drugog reda i zbog toga trpe jer, zbog brojnih razloga o kojima pišemo u rubrici Križnim putem kršćana danas, nije riječ o najbogatijem ili najkvalificiranijem dijelu društva. Kršćani u Pakistanu zapravo su žrtve niza diskriminacija. Primjerice, ne mogu otvoriti restoran, ne mogu biti nastavnici i često se ne smiju javiti na natječaj za posao, osim za „najskromnija zanimanja“.

Kršćani su u Pakistanu dio društva koji najviše trpi i nedovoljno su plaćeni za poslove koji su zaista na granici ropstva, upozorio je generalni ravnatelj zaklade Pomoć Crkvi u nevolji te je kazao da je prilikom posjeta toj zemlji osobno obišao ciglane u Lahoreu gdje je svjedočio stvarnom i istinskom ropstvu. Osim toga, istaknuo je da bi Vlada, koja je posljednjih godina pokazala malo više pozornosti prema manjinama i poštovanju vjerske slobode, također trebala preuzeti odgovornost za patnje kršćana, njihovih sugrađana.

Udaje maloljetnih kršćanki

Osvrnuvši se na slučaj Asije Bibi, Monteduro je istaknuo kako njezino oslobađanje nažalost nije dovoljno da bi se moglo reći kako u Pakistanu vlada demokracija koja vrijedi jednako za sve građane. Podsjetio je pritom na zlostavljanje koje trpe pripadnice manjinskih vjerskih zajednica, ne samo kršćanke, već i hinduistkinje, te naveo primjer 14-godišnje kršćanke koju su oteli i prisilili na udaju za jednog od njezinih otmičara.

Zaklada Pomoć Crkvi u nevolji već mjesecima radi na njezinu slučaju, ali pakistansko pravosuđe i dalje štiti počinitelje takvih zločina. Stanje dodatno pogoršavaju restriktivne mjere zbog pandemije, zbog čega su sva sudska saslušanja odgođena za dva i pol mjeseca.

Sloboda savjesti, sloboda mišljenja i vjerska sloboda, tri su slobode određene 18. člankom Opće deklaracije o ljudskim pravima i od tih triju vjerska se sloboda već predugo svrstava u slobode drugog reda, upozorio je Monteduro i zaključio da bi slobodi vjeroispovijesti prije svega trebalo posvetiti jednaku pozornost kao ostalima. Prema njegovu mišljenju, tek će tada postojati veća svijest o stvarnoj težini progona osoba koje se, primjerice u Pakistanu, ne odriču svoje pripadnosti Kristu.

Od početka godine ubijeno više od 650 kršćana

U izvješću Međunarodnog udruženja za građanske slobode i vladavinu zakona objavljeno je kako kršćani u Nigeriji trpe strahoviti progon koji je posebice intenziviran od početka 2020.

Neprofitno međunarodno udruženje navodi kako je u prva četiri mjeseca ove godine ubijeno više od 620 nigerijskih kršćana. Ističe se kako su „glavni nigerijski džihadisti militantni Fulani i Boko Haram pojačali svoje protukršćansko nasilje“.

„Zvjerstva nad kršćanima prolaze neistražena dok državne snage sigurnosti i političari kojih se to tiče okreću glavu ili su u dosluhu s teroristima“, stoji u izvješću u kojemu se navodi i procjena o 32 000 ubijenih kršćana od 2009.

Podsjećamo, kršćani nisu manjina u toj afričkoj zemlji već čine polovicu nigerijskog pučanstva. Od početka godine oni su žrtve rastućeg nasilja, napada i otmica radi otkupnine. U moru terorističkih napada i loših vijesti koje dolaze iz Nigerije podsjetit ćemo samo na tri događaja koji „prezentiraju“ u kakvom se stanju nalaze kršćani u toj zemlji.

Otmica bogoslova i ubojstvo

Za razliku od većine napada, koji ostanu manje poznati široj javnosti diljem svijeta, u siječnju je skupina naoružanih muškaraca otela četvoricu bogoslova iz bogoslovije Dobrog Pastira u gradu Kaduna, udaljenom oko 200 km od glavnoga grada Abuje.

Oteti su Pius Kanwai (19), Peter Umenukor (23), Stephen Amos (23) i Michael Nnadi (18). Trojica su puštena na slobodu, a Michael je pronađen mrtav.

Ta je otmica bila samo dio eskalacije nasilja koje je započelo 26. prosinca objavljivanjem videa o pogubljenju 10 kršćana za koje je odgovornost preuzeo zapadnoafrički ogranak Islamske države.

Predsjednik Nigerijske biskupske konferencije nadbiskup Augustine Akubeze još je u izjavi 31. siječnja ponovno upozorio na alarmantnu sigurnosnu situaciju u zemlji. Istaknuto je kako policijsko osiguranje za vrijeme misa vjernici moraju sami plaćati.

Fulanski teroristi ubili 30 kršćana

International Christian Concern (ICC) je objavio kako su militanti Fulani 11. svibnja izveli veliki napad na kršćansku zajednicu Gonan Rogo u državi Kaduna u Nigeriji, kao i još četiri sela idućih dana.

Unatoč vladinoj blokadi, kako bi se umanjilo širenje koronavirusa, teroristi su se slobodno kretali u regiji te su sve ukupno napali pet sela tijekom triju uzastopnih dana ostavivši iza sebe 30 mrtvih (brojke koje nisu ušle u izvješće Međunarodnog udruženja za građanske slobode i vladavinu zakona).

U selu Gonan Rogo ubijeno je ukupno 17 osoba, uključujući jednu peteročlanu obitelj. Ljudi su ubijani puščanim metcima, mačetama ili su zatučeni do smrti. Jedna 25-godišnja majka pronađena je mrtva – ubijena iz vatrenog oružja, pri čemu je zagrlila tromjesečno dijete koje je još uvijek bilo živo, iako ranjeno.

Dok je Gonan Rogo tugovao, u večernjim satima 12. svibnja militanti Fulani napali su još tri  kršćanska sela - Ungwan Mudi, Ungan Rana i Idanu, i spalili nekoliko kuća. Dvije osobe su ubijene.

U jutro, 13. svibnja napali su selo Makyali ubivši 11 osoba.

„Nigdje na svijetu odgovorna vlada neće ignorirati situaciju i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo kada bude ubijen neki njezin građanin. Postavljamo pitanje je li saveznoj Vladi rečena istina ili je odlučila ignorirati činjenicu da bespomoćni ljudi trpe“, rekli su svjedoci ICC-u, koji dodaju kako vlada treba ubojstva doživljavati kao „rat protiv svojih građana“.

Leah 17. rođendan dočekala u zatočeništvu

Za kraj ovog pregleda križnog puta kršćana u Nigeriji danas donosimo i podsjetnik kako je 14. svibnja bio 17. rođendan Leah Sharibu, jedine preostale učenice u zatočeništvu od 105 djevojaka koje su iz škole u gradu Dapchi prije tri godine oteli teroristi Boko Harama.

Teroristi su tijekom mjeseci neke pustili, ili su otkupljene, dok su druge oslobođene u pregovorima s vlastima. Ostala je samo Leah jer je jedina bila kršćanka.

Godine su prolazile, a od tada se pojavilo nekoliko glasina da je ubijena ili udana za militanta ​​Boko Harama te mu rodila dijete. Nijedna od ovih glasina još nije potvrđena, a postoje jake indicije da je još uvijek živa.

Prema iskustvu svjedokinja koje su to sve prošle, bila je prisiljena učiti islamska pravila i arapski jezik dok su je teroristi pokušavali natjerati da se odrekne svoje vjere. Ovakve taktike uključuju lakše i teže premlaćivanje, „ispiranje mozga“, drogiranje i seksualno zlostavljanje.

Unatoč obećanjima nigerijske Vlade da će raditi sve što je u njihovoj moći, nema informacija o tome hoće li Leah ikad biti puštena na slobodu. 

Mladi, mijenjajte svijet snagom vjere i pouzdanjem u Boga

Dostojanstveno i skromno, u duhu mjera borbe protiv koronavirusa, 30. svibnja 2020. u župi Komušina i na brdu Kondžilu 49. put po redu proslavljen je Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije. Geslo ovogodišnjeg susreta bilo je Mladeži, kažem ti, ustani.

Kao i prethodnih godina organizatori susreta bili su Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. i župa Uznesenja BDM-a u Komušini.

Od ranih jutarnjih sati, skromnije nego prethodnih godina, pristizali su hodočasnici te pristupali sakramentu ispovijedi.

Točno u 9:30 sati zajedno s vjernicima kod vanjske kapelice molio je pred slikom Gospe Kondžilske vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski administrator Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić.

Potom je krenula procesija na brdo Kondžilo, udaljeno nekoliko kilometara. Cijelim putem Gospinu sliku naizmjenično su nosili djelatnici NCM-a Ivan Pavao II. te je moljena krunica i pjevane su marijanske pjesme.

Molitva za mlade i prestanak pandemije

Dolaskom na uzvišenje započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić. Koncelebrirali su, između ostalih, mons. Vukšić, ravnatelj NCM-a Ivan Pavao II. dr. vlč. Šimo Maršić, generalni vikar dr. mons. Slađan Ćosić te župnik u Komušini, čuvar svetišta i dekan Usorskog dekanata preč. Boris Salapić.

Okupljenima se na početku obratio i poželio dobrodošlicu čuvar svetišta koji je ponovio "kako ove godine slavimo 49. dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije" i poželio da će idući, jubilarni 50. dan mladih biti proslavljen svečanije i s više mladih.

Kard. Puljić je u svome pozdravnom obraćanju istaknuo kako "smo danas s mnogim nakanama došli Gospi, međutim dva se posebice ističu: a to su molitva za mlade da ih Isus upravi na pravi put, te molitva za prestanak pandemije koronavirusa".

Strah od smrti

U homiliji je kardinal, podsjećajući na Isusovo čudo iz misnih čitanja, u kojemu je Krist podigao mladića iz smrti i vratio ga njegovoj majci, izrekao nekoliko poticajnih misli.

"Zaustavimo se na riječi smrt. Vidimo da je taj strah od smrti koju donosi koronavirus veoma jak. Brojne se odluke i mjere donose. Ne ulazim u razmišljanja stručnjaka, ali moram reći da nisam teže odluke donio kao nadbiskup nego da se slave mise bez naroda", rekao je kardinal ističući da kad dođe smrt, ništa ne može pomoći, ni banka, ni politika.

"Bog je dao život i ima ga pravo uzeti. Ipak, o smrti zadnju riječ ima Krist. On je pobijedio smrt. Kao što tjelesna smrt dovodi da tijelo trune u zemlji, tako i duhovna smrt dovodi do toga da čovjek duhovno trune", istaknuo je nadbiskup napominjući kako je danas "duševna smrt jako raširena, još gore od pandemije".

"Ovdje bih u svetištu poželio da doživimo kao i mladić kojeg je Isus uskrsnuo i dao majci: neka to isto učini svima nama ovdje, kao i onima za koje molimo. Ustani na život vjere ljubavi i nade! I neka nas daruje majci Gospi kojoj smo došli moliti", potaknuo je kardinal te potom progovorio o mnogima koji su izgubili duhovnu snagu i klonuli. Ustvrdio je da recepta za uspjeh nema, te da ga svaki čovjek mora tražiti, a kao jedan od koraka napomenuo je znak križa i molitvu.

Na kraju mise u ime organizatora zahvalu je uputio Josip Milanović, djelatnik NCM-a.

Spomenimo još da je liturgijsko pjevanje predvodio zbor mladih Spes iz župe Sv. Ante Padovanskog - Žepče.

Do iduće godine...

Inače, obilježavanje Dana mladih u ovom marijanskom svetištu započelo je u petak, 29. svibnja misom uočnicom koju je predslavio također kardinal, te prigodnim klanjanjem Presvetom oltarskom sakramentu u večernjim satima koje je predvodio vlč. Damjan Soldo, pastoralni suradnik u NCM-u. Obje mise i klanjanje izravno je prenosio portal nedjelja.ba, te ih možete pogledati na istoimenom Youtube kanalu.

Bilo je čudno i pomalo tužno u Komušini i na Kondžilu gledati proslavu Dana mladih Vrhbosanske nadbiskupije, skoro pa sablasno tiho, bez graje i mnoštva mladih. Nadamo se kako će iduće godine, na veliki jubilej, stanje biti normalizirano te da će biti omogućen organizirani dolazak tisuća mladih koji su na svoj dan imali brojne sadržaje, sportska natjecanja, ples, druženja te pregršt novih poznanstava.

Papa Franjo je svojim govorima i porukama dao doprinos miru i suživotu u BiH

Prošlo je pet godina od pastirskoga pohoda pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini. U tom smo povodu razgovarali s gosp. Irfanom Nefićem, iz Odsjeka za odnose s javnošću MUP-a Kantona Sarajevo, koji je aktivno sudjelovao u organiziranju pohoda Svetoga Oca...

Lice i glas gospodina Nefića iznimno su poznati stanovnicima grada Sarajeva i čitavog kantona. Riječ je o uposleniku policije koji omogućava javnosti pravodobne informacije o svim događanjima u gradu, bile one dobre ili loše.

S njim smo imali prigodu razgovarati o ljepšoj strani rada u policiji, to jest Odjelu za informiranje javnosti za vrijeme organizacije pohoda Pape Sarajevu. Prisjetili smo se pohoda pape Franje Bosni i Hercegovini, usporedili dolazak Sv. Ivana Pavla II. 1997. i onaj Franjin 2015., te progovorili o sigurnosnim pitanjima.

Poštovani, prošlo je pet godina od pohoda pape Franje Sarajevu... Kakva su Vaša sjećanja na ovaj Papin posjet glavnom gradu BiH?

Govoreći nakon pet godina od Papina pohoda glavnom gradu BiH – Sarajevu, mogu istaknuti kako su sjećanja iznimno živa i da su veoma pozitivna.

Naime, posjet Sarajevu i BiH je mnogo značio. I sada se sjećam bilo je, hvala Bogu, lijepo vrijeme, bilo je puno građana. Raspoloženje je vladalo koje se samo poželjeti moglo. Svi građani Sarajeva su s oduševljenjem dočekali papu Franju, a on je svojim govorima i porukama svakako dao doprinos miru i suživotu u Bosni i Hercegovini.

Kada vam netko spomene papu Franju, što vam prvo pada na pamet?

Prvo mi na pamet padne čovjek. Kad pogledamo Papu, vidimo da je to čovjek. Potom pomislim na njegovu brigu za ljude. Sve njegove poruke su o čovjeku i ljudima. Njegova bliskost s njima zaista doima mnoge građane BiH da ga mi smatramo svojim.

To je ono što na prvi mah osvoji čovjeka.

Možete li nam istaknuti sjećanje na neku od poruka Rimskog biskupa koja vas se posebice dojmila?

Papa je prije pohoda BiH slao poruke koje su bile u pravcu boljeg života, bogobojaznosti, boljih odnosa među ljudima i narodima. Bilo bi teško izdvojiti nešto posebno, ali ona prisnost i jednostavnost Svetoga Oca i poruke koje su upućene običnom čovjeku su iznimno dojmljive i čine sretnim svakog čovjeka što je bio u mogućnosti ugostiti Svetoga Oca i državnika.

Poznato je da katolici čine manjinu u Sarajevu, međutim Sarajevo je dočekalo papu Franju kao "svoga rođenoga". Možete li nam to komentirati? 

Brojnost nije bitna. Mi u Sarajevu živimo lijepo sa svojim prijateljima koji su drugih vjera, drugih narodnosti i ne pravimo razliku u tome. Papa je ponašanjem, porukama i djelima postigao da ga u BiH i u Sarajevu smatramo svojim prijateljem, te smo ga dočekali kao najrođenijeg.

Ima jedan detalj koji sam doživio nakon dolaska pape Franje pred Predsjedništvo. Okupio se veliki broj građana, a ja sam potom sreo dvije gospođe Sarajke koje su mi rekle da nisu vidjele onoliko ljudi koliko su očekivale. Ja sam im odgovorio da je za sada rano te da će vidjeti popodne kada Papa bude dolazio u grad pred katedralu.

Zaista, Sarajevo je bilo prepuno toga podneva. 

Sigurno ste, kao medijski djelatnik u policiji, sudjelovali u organizacijama posjeta Sarajevu i BiH različitih poznatih osoba. Po čemu se posjet pape Franje razlikuje od tih? 

Pa svakako sam još od agresije na BiH kao načelnik za odnose s javnošću pratio dolaske mnogih državnika Sarajevu. Ja sam već u nekoliko navrata komentirao pohod pape Franje BiH kada sam rekao kao da je dragi Bog postavio neku auru, aureolu dobra iznad nas.

Nije bilo nikakvih problema, svi su bili zadovoljni, zajedno smo ga očekivali, pratili ga po gradu te ga ispratili na put za Rim.

 

Poslije Sv. Ivana Pavla II. i njegova posjeta 1997. Franjo je drugi Papa koji je posjetio Sarajevo. Možete li usporediti ta dva pastirska pohoda?

Prvo bih govorio o sličnostima. Prvo posjet Ivana Pavla II., a potom i pape Franje je podrška BiH i njezinim narodima da izgradimo društvo na demokratskim načelima, živimo zajedno u odnosima kako Bog zapovijeda.

Prvi posjet 1997. Ivana Pavla II. je nama zaista značilo mnogo jer se odvijao netom nakon agresije na BiH. To nam je bio poticaj da obnavljamo i razvijamo odnose u društvu

Drugi pohod je pape Franje, i potvrda da smo dobro radili, dobar put izabrali i da nastavimo tim putom tako da je i Papa u svojim izjavama i govorima to naglašavao.

Mi ćemo se svakako truditi da tim putem nastavimo.

Na misi na Koševu je bilo oko 65 000 vjernika, a u gradu na različitim lokacijama upriličeni su mnogi susreti, a nije registriran nijedan incident... Odmah po odlasku pape Franje vi ste izjavili kako "smo prezadovoljni posjetom i kompletnim urađenim poslom, hvala građanima Sarajeva na razumijevanju". Iskreno, jeste li se plašili da nešto ne krene po zlu?

Znate što, mi smo radili naše poslove zaista vrlo ozbiljno. I Središnji odbor za doček Pape i svi pododbori, kao i MUP Kantona Sarajevo – Uprava policije su radili kako bi pohod prošao što je moguće bolje. Nikada se ne mogu isključiti incidenti, ali smo poduzeli sve da ih ne bude i, hvala Bogu, nije ih bilo.

U svakom poslu čovjek ima sumnje i strahove. Mislili smo "ne daj, Bože, da se nešto dogodi", ali eto nije ništa bilo.

Dokazali smo kako smo tolerantno društvo te da gradimo dobre međuljudske odnose i da ćemo tako nastaviti.

Možda imate informaciju o tome kako je svoj posjet Sarajevu doživio sam Sveti Otac te njegova pratnja?

Ja sam uvijek tijekom pohoda bio u protokolu: ili prije Pape, npr. da obiđem trasu, utvrdim kako sve ide; ili poslije Svetoga Oca, kako bih dao određene informacije i izjave.

Međutim, imao sam sreću da me poslije pohoda Svetoga Oca vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić pozove u svoj ured kako bismo porazgovarali o svemu.

On je nama uposlenicima u policiji prenio čestitke pape Franje o organizaciji, a posebice za segment sigurnosti. Papa se osjećao sigurnim, ali je zamijetio kako naše osiguranje nije previše napadno, što bi možda građanima davalo neke poruke.

Prema riječima uzoritog kardinala, Papa je bio iznimno zadovoljan, a to je nama jedan veliki plus.

Sarajevo pet godina poslije... Sličnosti i razlike?

Sarajevo nastavlja svojim putem i mislim prati poruke koje je Papa izrekao. Mi želimo izgrađivati naše društvo, međuljudske odnose na demokratskim načelima uvažavajući sve po sustavu ako nešto ne želiš sebi, nemoj i drugome. Ja se nadam kako će grad i čitava država napredovati u tom smjeru.

Jeste li se susreli, rukovali i progovorili s Papom za vrijeme njegova pohoda Sarajevu?

Nažalost nisam bio u prilici. Već sam rekao kako sam uvijek bio ispred ili iza povorke s papom Franjom. Moji poslovi i obveze kao i protokol mi nisu dali vremena da mu budem bliže. Meni je prvenstveno bilo najbitnije da izvršim zadaću za koju sam bio zadužen u Pododboru za sigurnost, a to su odnosi s javnošću u vezi sa sigurnošću za vrijeme Papina posjeta. Prema onomu što sam čuo od kardinala, dobro sam obavio posao, kao i cijeli MUP Kantona Sarajevo – Uprava policije.

Zašto u Sjevernoj Koreji nema kršćanske djece?

Lee Joo-Chan (50) jedan je od tisuća ljudi u Sjevernoj Koreji koji su odrasli u kršćanskoj obitelji, a da toga nisu bili ni svjesni. Razlozi su jasni, ako se otkrije kršćanin, svi članovi njegove obitelji suočavaju se sa zatvorom, fizičkim i psihičkim torturama, a ponekad i smrću.

U ovoj zemlji, koja je već 18 godina zaredom prva na listi po teškoći života za kršćane, roditelji ne smiju riskirati i svojoj djeci govoriti o vjeri. Osim gladi to je možda najtužnija posljedica pritiska na kršćane u ovoj diktaturi.

Neki roditelji pričekaju dok djeca budu dovoljno zrela, pa ih uključe u „obiteljsku tajnu“. Drugi, kao što su Leejevi roditelji, „nikad ne osjete tu slobodu“.

Otkriveno 30 godina tajni

„Znao sam da su moji roditelji drukčiji od drugih. Svi su ih zvali 'komunistički roditelji' jer su se brinuli o bolesnima, siromašnima i potrebitima. Noću su čitali iz 'tajne knjige' iz koje ja nisam smio. Ali čuo sam kako šapuću neke riječi i znao sam da je to njihov 'izvor mudrosti'. Također sam potajno znao da će nas rastaviti ako ikomu budem išta pričao“, rekao je Lee Joo-Chan za organizaciju Opendoors koja diljem svijeta bilježi progone kršćana.

Inače, njegova majka se obratila na kršćanstvo netom prije Drugog svjetskog rata, u vrijeme kad je Koreja bila jedinstvena zemlja, a Japan njome vladao.

Kad je diktator Kim Il-Sung, vođa komunističke revolucije u Sjevernoj Koreji, došao na vlast nakon Drugog svjetskog rata, započeo je progon kršćana. Crkve su bile zatvorene, a Biblije i ostala vjerska literatura uništene. Formiranjem dviju Koreja, jedan narod je podijeljen na pola, onaj slobodni na jugu te onaj zatvoreni i ugnjetavani na sjeveru.

Lee je s 30 godina uspio pobjeći u Kinu, a potom su ga slijedili njegova majka i brat.

„Bio je to vrlo emotivan trenutak susreta s njom u Kini. Majka mi je prvi put mogla reći sve te stvari koje je od mene čuvala više od 30 godina. Uzela me za ruku i dovela do crkve. Tamo mi je ispričala kako je postala kršćanka 1935. kada je imala devet godina, te da se zajedno molila i išla u crkvu sa svojim roditeljima za vrijeme japanske okupacije. Čeznula je za tim danima. Ispričala mi je sve što trebam znati o našoj vjeri“, rekao je Lee tvrdeći da su se tada u crkvi molili čak tri sata.

„Molila je za mene, za Sjevernu Koreju. Molila je da Gospodin spasi naš narod“, naglasio je te ustvrdio da je zajedno s majkom i bratom poželio vidjeti oca. Zato su odlučili tajno se vratiti u S. Koreju. Krijumčarskim putovima to je relativno normalno. Neki ljudi više puta ulaze i izlaze iz te zemlje.

Međutim, netko ih je izdao i prilikom prelaska rijeke njegova majka i brat su ubijeni.

Jedan je udario Leejevu majku puškom i odmah je usmrtio. Njegov je brat izboden do smrti. Lee je bio svjedokom ubojstava s druge strane rijeke. Kasnije je saznao da su i njegov otac i ostala braća i sestre uhićeni i ubijeni.

On se potom iz Kine tijekom 1990-ih uspio prebaciti u Južnu Koreju, stupiti u sjemenište te završiti bogosloviju. Na kraju je ispunio majčinu želju i postao svećenikom.

Tri razloga za „nepostojanje kršćanske djece“

Na temelju tajnih razgovora sa sjevernokorejskim vjernicima, postoje tri središnja razloga zbog kojih roditelji u toj zemlji ne govore o vjeri sa svojom djecom.

Indoktrinacija: od kolijevke pa do groba, od jutra do večeri, svaki državljanin Sjeverne Koreje podvrgnut je indoktrinaciji. Po cijele dane, putem televizije, radijskih kanala, novina, pa čak i zvučnika na ulici, na njih se „baca“ propaganda. Jedna od prvih riječi koje sjevernokorejski roditelji moraju naučiti svoju djecu jesu riječi: „Hvala, oče Kim Il-Sung.“

U školi uče o obitelji Kim i njihovim „divnim djelima“. Klanjaju se njihovim kipovima i slikama. Kroz knjige i animacijske filmove uče ih da su kršćani „zli špijuni koji otimaju, muče i ubijaju nevinu sjevernokorejsku djecu, a zatim prodaju njihovu krv i organe“.

Previše rizično: „Bojao sam se svakog dana za svoj život u Sjevernoj Koreji“, rekao je Lee Joo-Chan. Ali znamo kako djeca nisu uvijek svjesna sigurnosti. Oni mogu slučajno otpjevati pjesmu ili ispričati svojim prijateljima biblijsku priču. U školi učitelji mogu pitati neko trik-pitanje te djeca mogu „izletjeti“. Pričanje o tome je iznimno opasno.

Mnoga djeca nemaju oba roditelja: Nažalost, u Sjevernoj Koreji desetci i desetci tisuća djece postalo je beskućnicima jer su njihove obitelji pogodile glad i smrt, uhićenja ili druge tragedije. Težak sjevernokorejski život „razbio“ je bezbroj obitelji, pa i one kršćanske, te su se djeca posvetila pukom preživljavanju, sama ili s braćom i(li) jednim roditeljem.

Ima li ipak djece kršćana u Sjevernoj Koreji?

Djelatnici Opendoors organizacije pitali su se ima li uopće kršćanske djece u Sjevernoj Koreji? Dobili su odgovor da ima: malo. Ali ipak ima. Obično je riječ o tinejdžerima koji su dovoljno sazreli da znaju opasnosti.

„U našoj je kući bio skriveni ormar“, rekla im je Kim Sang-Hwa koja je odrasla u Sjevernoj Koreji. „Kad sam imala 12 godina, slučajno sam ga pronašla. Ne znam zašto, ali počela sam rukom rovariti po ormaru i osjetila sam neku knjigu. Izvadila sam je otvorila i počela čitati. 'U početku je Bog stvorio nebo i zemlju...' Bila sam prestravljena. Bila sam dovoljno velika da znam kako je ova knjiga protuzakonita. Moje otkriće moglo bi nas koštati života. Zatvorila sam oči i knjigu vratila natrag. Trebam li reći svom učitelju? Trebam li posjetiti lokalnog sigurnosnog službenika? Znala sam 15 dana kako je moja dužnost prijaviti to“, prepričala je Sang-Hwa svoju unutarnju borbu, a bila je svjesna što znači to za njezine roditelje.

Popričala je s njima, bili su iznenađeni te su zajedno sakrili istinu od braće i sestara.

Ona je nastavila biti kršćankom te je redovito krišom čitala Bibliju, a to je nastavila raditi bez straha kada je pobjegla u Kinu.

Postavlja se pitanje koliko roditelja nije imalo takvu djecu, nego onu na koju je indoktrinacija izvršila prevelik utjecaj te su odali svoje roditelje…

Teroristi legaliziraju otimačinu kršćanske imovine

Sirijski opservatorij za ljudska prava objavio je izvješće u kojem stoji kako je teroristička organizacija Hayat Tahrir al-Sham (HTS) počela legalizirati otimačinu kršćanske imovine i posjeda u sirijskoj provinciji Idlibu.

Kršćanska imanja smatraju se ratnim plijenom i stoga potpadaju pod civilno krilo HTS-a. Ovaj ured je obavijestio vlasnike nekretnina da HTS zadržava pravo iznajmljivanja, stjecanja i raspolaganja imovinom u bilo kojem trenutku. Sve se radi prema šerijatskom zakonu, a kršćanima koji su već davno pobjegli iz svojih domova u ovom području „zabranjeno je imenovati nekoga da osporava odluke“.

Posjedi kršćana u Idlibu koriste se kao financijska podrška za borce HTS-a i njihove obitelji.

Inače, Povjerenstvo za međunarodnu vjersku slobodu Sjedinjenih Američkih Država objavilo je svoje godišnje izvješće i Siriju označilo kao zemlju gdje je sloboda vjere posebice zabrinjavajuća. Izvješće također uključuje preporuku da se HTS označi kao „subjekt koji posebice krši vjerske slobode“.

Idlib je provincija u Siriji koja se nalazi uz tursku granicu te je gotovo u cijelosti pod kontrolom terorističkih organizacija, od 2011. i početka sukoba u ovoj zemlji.

Kršćani odavno ne žive u toj pokrajini.

Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac - 75. obljetnica stradanja na Bleiburškom polju

U sarajevskoj prvostolnici Presvetog Srca Isusova, 16. svibnja 2020., vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić predslavio je misu povodom 75. obljetnice stradanja na Bleiburškom polju i „Križnom putu“ hrvatskoga naroda.

U koncelebraciji su bili nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić i 16 svećenika.

Na početku euharistije kardinal je istaknuo kako "misu prikazujemo za sve bleiburške žrtve i za sve žrtve rata i poraća". Pozdravivši nazočne te one koji su misu pratili putem medija zahvalio je svima koji su se uključili u "zajedničku molitvu za tolike žrtve nasilja". Istaknuo je kako se zbog pandemije koronavirusa "ove se godine nismo mogli skupiti na Bleiburškom polju, gdje smo se po tradiciji molili za duše stradalih".

Važnost poštovanja žrtava

U propovijedi je nadbiskup Puljić napomenuo kako biti prisutan i sudjelovati na misi za žrtve na Bleiburškom polju, i za sve žrtve mržnje, "ne može se bez posebnih drhtaja srca i osjećaja duše".

"To je temeljni razlog zašto sam prihvatio u ime svih biskupa u hrvatskom narodu predslaviti misu molitvenog i vjerničkog spomena na 75 godina stradanja ovih žrtava našeg naroda i drugih žrtava", rekao je te istaknuo kako u "prvom redu želimo moliti, da nas ona pročisti od svih gorkih osjećaja i negativnih naboja, koji se po ljudsku olako javljaju pri sjećanju na ova stradanja".

"Danas smo sabrani u molitvi prikazujući najsvetiji čin da pokažemo dužno poštovanje prema svim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas živimo ili još bolje: izgrađujemo", naglasio je nadbiskup te potom citirao govor Ivana Pavla II. Predsjedništvu BiH za neostvareni pohod Sarajevu 1994., u kojemu se, između ostaloga, kaže: "Sudbina mira ovisi ponajviše o ponovno nađenoj solidarnosti srdaca koja, nakon toliko krvi i mržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja."

Nadalje je ustvrdio važnost poštovanja žrtava.

"Mi ne možemo zaboraviti svoje pokojne, bilo da su prirodnom smrću umrli, a pogotovo ako ih je mržnja ubila, kojima je na nečovječan način oduzet život. Tko izgubi poštivanje prema takvim žrtvama, pitamo se koje i kakve vrijednosti u sebi nosi? Bojim se živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto ili koji su sposobni gaziti po tuđim svetinjama!", istaknuo je kardinal te podsjetio što su u svom pismu o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskoga rata 1995. biskupi BK-a BiH napisali: "Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje."

Naglasio je kako ga duboko dira činjenica da "nisu otkrivena sva grobišta gdje su masakrirani i pobijeni, zakopani, zatrpani, a negdje i zabetonirani".

"Danas se spominjemo svih koji stradaše u logorima, planinama, dolinama i poljima od Bleiburškog polja preko Dravograda i Maribora, Ogulina i Gospića, Jazovke i maceljskih šuma, Jasenovca i Gline, Kozare i Podgradaca, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice i Sarajeva, Foče i Zenice, Širokog Brijega i Mostara", rekao je vrhbosanski nadbiskup i uputio da u svoju molitvu "uključujemo i sve stradalnike iz drugih gradova i sela".

Govoreći o današnjem vremenu naglasio je kako treba stvarati klimu suživota, praštanja, pomirenja i vraćanja povjerenja što je nemoguće bez istine. "Tek prihvaćajući istinu, koliko god ona može biti gorka, ona oslobađa prostor za stvaranje povjerenja među ljudima. Tko ne želi istinu taj se stavlja iza zla kojeg brani i tako podržava negativni naboj među ljudima. Taj nije graditelj mira nego širitelj zla. Nijedan se zločin ne može braniti. Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i sukrivac zločina", rekao je kardinal naglasivši kako nitko nema pravo zanemariti "žrtve za koje danas molimo".

Potom je progovorio o pisanju povijesti u kojoj bi se "relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji".

Propovijed je zaključio riječima pape Franje iz bule Lice milosrđa: "Crkva ima zadatak naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca i uma svake osobe."

Riječi zahvale nadbiskupa koadjutora

Na kraju mise riječi zahvale uputio je nadbiskup koadjutor mons. Vukšić te najprije pročitao dio iz Pisma crkvenoj i društvenoj javnosti koje su u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata, 3. svibnja 1995. uputili biskupi BK-a BiH.

"Pridružujem se svojim molitvama, da među ljudima i narodima, među vjernicima i onima koji to nisu, budu ostvarene plemenite nakane mira, suradnje, sloge, molitvenoga sjećanja, razumijevanja, oprosta, čišćenja pamćenja i oslobođenja od zlopamćenja. A sve radi veće slave Božje na ovomu svijetu, radi izgradnje društvene sloge među ljudima i narodima, radi ekumenskoga susretanja, međureligijskoga dijaloga i radi sretnoga napretka svih Božjih stvorenja", rekao je, između ostaloga, nadbiskup Vukšić.

Ceremonijar na misi je bio mr. sc. Tomo Knežević, u asistenciji su bili bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa iz Sarajeva, a misno slavlje animirao je dio Katedralnog mješovitog zbora Josip Stadler predvođen vlč. Markom Stanušićem, regens chori prvostolnice.

Zbog pandemije koronavirusa u katedrali je bio ograničen broj vjernika među kojima su bili veleposlanik Republike Hrvatske u BiH Ivan Sabolić te predstavnici HNS-a, Marinko Čavara, predsjednik Federacije BiH i Ilija Cvitanović, član Predsjedništva HNS-a.

Atmosfera linča oko katedrale

Na prosvjedu protiv svete mise za žrtve Bleiburške tragedije na različitim lokacijama u Sarajevu mogle su se čuti brojne uvrede pa čak i fizičke prijetnje kardinalu, Hrvatima i katolicima...

Svoje svjedočanstvo s nama podijelio je mons. Mato Zovkić, umirovljeni svećenik i dugogodišnji profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.

"Kada sam nakon mise prelazio ulicu iza sakristije katedrale, sa svoje 83 godine oslanjajući se na starački štap, skupina osoba dovikivala je bijesno: 'Ustaše, ustaše!' Na pokušaje da provale ogradu i pristupe bliže katedrali nisu im dopustili čuvari javnog reda", rekao je mons. Zovkić, dugogodišnji neumorni radnik na promicanju ekumenizma i međureligijskog dijaloga u glavnom gradu BiH.

Inače, dok je u prvostolnici kard. Puljić dostojanstveno predslavio misu nedaleko od katedrale "antifašisti" su ponovno imali svojih 15 minuta "slave". Uz salve uvreda, partizanskih laganih nota, izlizanih fraza i otrcanih poruka na transparentima imali su vremena zaigrati i (Kozaračko?) kolo. Za njih nisu vrijedile restrikcije zbog koronavirusa.

U svoj gužvi isticao se muškarac koji je preko razglasa huškao okupljene na kardinala Puljića dajući mu uvredljive epitete te najavio da će se "nešto dogoditi za nekoliko dana".

Nećemo uzvraćati mržnjom

Vrhbosanski nadbiskup je nakon mise, koja je održana zahvaljujući angažmanu snaga reda, uputio javnosti poruku zahvalnosti "kojom je želio zahvaliti svima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos da smo mogli mirno i dostojanstveno moliti za sve pokojne, a posebno za one koji su bili žrtve mržnje".

"Posebno zahvaljujem policijskim službenicima MUP-a Kantona Sarajevo i djelatnicima sigurnosnih službi koji su omogućili da u miru slavimo svetu misu u katedrali. Iskreno zahvaljujem i onim medijskim djelatnicima koji su korektno i nepristrano izvještavali te nisu podlegli medijskoj kampanji širenja mržnje nego su dali svoj doprinos izgradnji međusobnog poštovanja, sloge, mira i ljubavi", rekao je te zahvalio mons. Vukšiću i svoj braći svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim drugima koji su se nesebično stavili na raspolaganje da cjelokupan molitveni događaj bude organiziran.

Nadalje je zahvalio svim građanima koji nisu dopustili da se u "njihovu srcu nastani mržnja nego su nastojali stvari razumski promatrali te iskazali opredijeljenost za civilizirani put ove zemlje uvažavajući temeljno ljudsko pravo na slobodu vjeroispovijesti i vršenja obreda (usp. Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl. 18) ".

Onima koji su vršili huškanje poručio je kako mu nisu mogli zagaditi grad Sarajevo i domovinu BiH te "da ostajem ponosan na to što sam sin ove zemlje i da u njoj i u njezinu glavnom gradu služim 50 godina kao svećenik, 30 godina kao nadbiskup i 26 kao kardinal. Svima koji su na različite načine vrijeđali mene i katolike u ovoj zemlji, ne želim uzvraćati mržnjom nego praštanjem. Upravo onako kako je to Isus molio s križa: 'Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine!' Nijedan istinski katolik na mržnju neće mržnjom uzvraćati i stvarati ozračje gorčine.“

Svoju zahvalu završio je riječima kako moli za svakog čovjeka da ga Bog prosvijetli i od zla oslobodi te da zavlada „duh pomirenja, povjerenja i praštanja".