Najveća župa u Bosni i Hercegovini

Zamislite vjerničku zajednicu od 980 mladih na nedjeljnoj večernjoj misi. To je mostarska župa Centar – Zalik, prema posljednjim statistikama sudjelovanja na euharistijama. Iako spada među najmlađe u BiH, ako računamo broj duša, najveća je u cijeloj državi jer joj, procjenjuje se, gravitira između 15 000 i 20 000 vjernika.

Usprkos toj činjenici, ova vjernička zajednica još uvijek nema adekvatni bogoslužni prostor, a o zvoniku i „crkvi kakvu Bog zapovijeda“ da i ne govorimo.

Gdje je zapelo?

Povod za dolazak u ovu župu bila je činjenica kako ova vjernička zajednica "kuburi" već 25 godina s izgradnjom crkve. Svjesni da su (skoro) sve župe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a i u Banjolučkoj biskupiji završile taj proces, zanimalo nas je gdje je zapelo u gradu gdje ima najviše Hrvata u BiH?

Dok u Bosni i Sarajevu sada imamo problem sa živom Crkvom, u Mostaru smo se susreli s potpuno suprotnim stanjem: vjernici ne mogu stati u crkve koliko ih ima. Postavlja se pitanje zašto nisu napravljene katoličke bogomolje, te gdje toliki katolici idu na mise?

Kako bismo ogovorili na ta pitanja, potrebno je najprije "uroniti" u zemljopis te bližu i daljnju povijest Mostara.

Grad se smjestio na prijelaznom području iz niskoga krša u planinsko područje, gdje je stari trgovački put iz zaleđa prelazio Neretvu i nastavljao se prema moru. Značajno je prometno čvorište koje nadopunjuje i zračna luka čija važnost raste. To je i studentski grad te središte Mostarsko-duvanjske biskupije kao i Hercegovačke franjevačke provincije.

Smješten je na oko 50 metara nadmorske visine i udaljen 120 km jugozapadno od Sarajeva te 70-ak km sjeveroistočno od luke Ploče u Hrvatskoj. Mostarsko područje i okolica zemljopisno se mogu opisati kao čvorište sjeverne, zapadne i istočne Hercegovine.

Zasigurno nema osobe u BiH koja nije, barem jednom, idući na Jadransko more, prošla kroz ovaj grad kroz čije se središte proteže kanjon rijeke Neretve.

Mostar grad slučaj?

Gostima iz Sarajeva, običnim posjetiteljima ovoga grada, a napose stranim turistima sve izgleda lijepo. Većina njih ne zna činjenicu kako je u ovom gradu više od 12 godina na snazi politički vakuum. Zbog marifetluka antihrvatskih kolonijalnih visokih predstavnika te odluka Ustavnog suda, kao i nedostatka dogovora hrvatskih i bošnjačkih političkih opcija, ne mogu se provesti lokalni izbori.

Kada se govori o krizi u Federaciji BiH, spominje se tendencija njezine "mostarizacije". Nažalost, taj pojam dovoljno govori u kolikom je "blatu" zaglavio Grad na Neretvi koji često ima problema s odvozom smeća te općenito nedostatkom novih inicijativa za napredak lokalne zajednice.

Međutim, za katolike problem u ovome gradu nije od vremena neorganiziranja lokalnih izbora 2008., niti od početka rata 1992., a ni od vremena 1945. kada su došli "osloboditelji" partizani koji su bacali svećenike sa Staroga mosta. Problemi sežu u osmansko doba te uspostavu redovite crkvene hijerarhije 1881.

Tako povijest (neizgradnje) mostarskih crkava svjedoči kroz što su sve prolazili tamošnji katolici.

Živa Crkva mnogo bitnija

Upravo je to, uz brojnost župske populacije, bila prva tema razgovora sa župnikom don Mladenom Šutalom. Budući da je on u ovoj vjerničkoj zajednici punih 15 godina, zasigurno je "prava adresa" za sva pitanja koja odmah padaju na pamet, a među njima je i zašto župa nema adekvatni bogoslužni prostor.

"Ovo je klasična gradska župa te se pastoral ovdje umnogome razlikuje od seoskih župa. Ovoj župi gravitira između 15 000 i 20 000 vjernika. Nažalost, još ih ima koji ne znaju kojoj župi pripadaju. Ima župljana koji stanuju preko puta crkve, a nikad nisu ušli u našu crkvu jer je smatraju skladištem. Radije odu u katedralu ili samostan. A za mene je kudikamo važnija živa Crkva od izgleda same građevine. Milijun puta sam rekao i ponovio da mi je draže imati ovo skladište puno vjernika, nego kölnsku katedralu – praznu. Točan broj vjernika teško je utvrditi jer se samo ravnamo po onima koji ovdje dolaze ili koje u blagoslovu obitelji pohodimo. A taj broj nije ni blizu realna broja vjernika“, pokušao nam je objasniti na početku razgovora don Mladen ističući kako na sedam misa nedjeljom bude oko 3 500 duša.

Nadalje smo progovorili o genezi nastanka župe te zašto nema „pravu“ crkvu.

Katedrala nije mogla biti napravljena

Popuštanjem stega Osmanskog Carstva za vrijeme apostolskog vikara Anđela Kraljevića 1866. počela je gradnja crkve Sv. Petra i Pavla koja je završena 1872. te je trebala biti katedralom. Ta je prva mostarska crkva 1890. pripojena franjevačkom samostanu te je istodobno nastavila služiti i kao župna, ali i (privremena) stolna crkva.

Nažalost, sve do početka 1980-ih, dakle skoro 100 godina, bila je to u Mostaru jedina crkva za potrebe ovdašnjih katolika kojih je u jednom trenutku bilo više od 35 000.

Za razliku od Sarajeva i Banje Luke u kojima su, nakon obnove redovite crkvene hijerarhije, gotovo u rekordnu roku 1886. i 1889. brzo podignute katedrale, u Mostaru to nije bio slučaj.

Biskup fra Paškal Buconjić (1881. – 1910.) kupio je zemlju na Rondou, današnjem Trgu hrvatskih velikana, a nabavljeno je i građevnog materijala. Međutim, 40 godina je sve stajalo.

U takvu ga je stanju zatekao i novi mostarsko-duvanjski biskup Alojzije Mišić (1912. – 1942.) koji je kupio 250 m² klesanog kamena. No, ni on za 30 godina nije uspio započeti gradnju.

Takve su (ne)prilike dočekale i biskupa Petra Čulu kada je 1942. preuzeo biskupiju. Najprije zbog Drugog svjetskog rata, a potom i zbog zatvora od 11 godina na koji je osuđen 1948. Ni on nije mogao sve od 1967. krenuti s „mrtve točke“. Nažalost, morao je mijenjati lokaciju za izgradnju. Unatoč svim poteškoćama, biskup i njegovi svećenici uspjeli su podignuti katedralu i ona je 1980. bila osposobljena za bogoslužje, a gravitiralo joj je oko 25 000 vjernika.

Uz crkvu Sv. Petra i Pavla to je bila tek druga katolička bogomolja u Gradu na Neretvi.

Kako je župa dobila zaštitnika?

Nije prošlo ni 12 godina započeo je rat. Zbog novonastale situacije župu Sv. Ivana Apostola i Evanđelista, Centar – Zalik osnovao je biskup Pavao Žanić na Bogojavljenje, 6. siječnja 1993., kako bi izišao ususret pastoralnim i karitativnim potrebama katoličkog puka u Mostaru. Tako je u vrijeme kada su mnoge župe zbrisane s lica zemlje, stvorena jedna od najvećih vjerničkih zajednica u BiH.

Istodobno s ovom osnovane su još tri župe koje su posvećene ostaloj trojici evanđelista. Sve četiri se nalaze na prostoru dotadašnje prostrane katedralne župe.

Jedan od razloga zašto su posvećene evanđelistima je činjenica što se iznad oltara u katedrali nalazi veliko svjetlo u obliku sunca što simbolizira Krista kao Mlado Sunce s visine. Iz tog sunca izlaze i prema zemlji (po krovnoj konstrukciji crkve) silaze četiri zrake sunca, na četiri strane svijeta. Te zrake predstavljaju četiri evanđelja. Vitraj koji je predstavljao Sv. Ivana Ap. i Ev. bio je okrenut prema središtu grada i Zaliku. Tako je župa dobila za zaštitnika Sv. Ivana, a prvi župnik bio je mons. Ivan Vukšić.

Traženje lokacije za crkvu

Kalvarija mostarskih katolika s izgradnjom crkava se tako nastavila. Kako nam je rekao don Mladen, prvi liturgijski prostor u ratu rođene župe bio je Tvrtkov dom (nekadašnji Abrašević) u Šantićevoj ulici, koja se od završetka posljednjeg rata zove Ulica dr. Mile Budaka. Na lijevoj obali Neretve, u Zaliku, za liturgijski prostor i župni Caritas vojne vlasti dodijelile su atomsko sklonište u sklopu prostora Salon namještaja.

Prvu misu na području župe u Tvrtkovu domu mons. Ivan slavio je 18. siječnja 1993. u 9:00 sati, i u Zaliku istoga dana u 11:00 sati.

Župni stan i ured bili su u Sveučilišnoj knjižnici u Ulici branitelja br. 3. Ova zgrada dodijeljena je Biskupskom ordinarijatu u Mostaru nakon što je granatama uništeno, a potom izgorjelo zdanje Biskupije.

Koliko god bio žestok rat u Sarajevu, činjenica je da nije bilo mnogo pomicanja crta obrane te se znalo „odakle prijeti opasnost“. Upravo iz te perspektive Sarajlijama je malo teže shvatiti iznenadnu žestinu ratnih događanja u Mostaru i uličnih borbi između Hrvata i Bošnjaka. O tome nam svjedoči i župna kronika gdje je don Ivan napisao: „Knjiga oglasa župe Sv. Ivana Ap. i Ev. izgorjela je zajedno sa svim drugim župnim knjigama 9. svibnja 1993. kada su provalile muslimanske snage u župni ured ove župe koji se nalazio u zgradi Sveučilišne biblioteke, Lenjinovo šetalište 3. Ovaj župni ured preselio se u prostorije u Splitskoj ulici br. 21, u nekadašnji Razvitkov butik (Mostar, 17. svibnja 1993.).“

Taj je butik služio kao kapelica, a prostorija od njihove bivše samoposluge kao skladište za Caritas.

Na kraju je u bivšem vojnom skladištu, u Ulici kneza Višeslava 2, kod Stare bolnice, danas u sjeni Mepasa, 1994. započelo uređenje crkve od 250 m² i isto toliko za župni ured i dvorane za vjeronauk. Svečani blagoslov imao je 26. veljače 1995. biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić.

 Započela pa stala izgradnja crkve

Budući da se mislilo kako je skladišna crkvica "privremeno" rješenje i da je kvadraturom premalena, odmah se poslije Daytonskog sporazuma počelo ozbiljno razmišljati o izgradnji nove crkve. Tako je 12. veljače 1996. postavljen i blagoslovljen kamen temeljac za novu crkvu Kristova uskrsnuća, u Ulici kardinala Stepinca, na južnoj strani Stare bolnice, uz hotel Eru. Radovi na njezinoj izgradnji uskoro su počeli. Bilo je predviđeno da kripta nove crkve bude posvećena Sv. Ivanu Apostolu i Evanđelistu.

Do svibnja 1999. napravljeni su betonski radovi kripte i dvije etaže pastoralnog centra. Zbog nedostatka financijskih sredstava i političkih zavrzlama koje je sa sobom donijela Europska uprava u BiH, kao i u Mostar, radovi su obustavljeni. Uza sva nastojanja nisu počeli ni do danas. Nažalost, ova je crkva postala i politički kamen spoticanja u gradu.

Velika sramota

Krajem 1999. u župu je došao novi župnik don Krešo Puljić koji je odmah "skladišnu crkvu" obnovio i još bolje prilagodio za liturgijsku uporabu te je opremio novim namještajem. U jubilarnoj 2000. godini otpočeo je graditi Župni sportski centar koji je blagoslovljen i svečano otvoren iste godine, a sastoji se od jednog nogometno-rukometnog igrališta i dvaju manjih igrališta za košarku, mali nogomet i odbojku.

Biskupijski Caritas je početkom 2006. dodijelio polovicu svog skladišta od 250m², koje se nalazi preko puta župnog ureda. U četvrtini toga napravljen je prostor za druženje djece i mladih, katehetske susrete kao i razne susrete vjernika poslije misa.

Tako je "privremeni prostor" postao skoro pa trajni, sve do danas. Sve to ide na sramotu gradske uprave i međunarodne zajednice jer je jadno da župa koja ima toliko vjernika te primjerice 100-tinjak krštenja godišnje, nema riješeno "stambeno pitanje".

Tisuću djece na vjeronauku

Iako je riječ o velikoj župi, uz don Mladena pastoralno djeluje samo vikar don Damir Pažin. Ipak, dvojac ima ispomoć radnim danima i nedjeljom kada mise u 7 sati slavi i dr. Božo Goluža, urednik Crkve na kamenu, kao i drugi svećenici koji dolaze po potrebi.

U pastoralnom pogledu ova velika župa ima sve što imaju i druge vjerničke zajednice. Međutim, često se osjeti nedostatak prostora što nažalost sužava mogućnosti pastoralnog djelovanja. Gotovo uvijek na velikim slavljima vjernici ne mogu svi stati u crkvu pa "slušaju" sv. misu na otvorenom. Kako smo rekli ,nedjeljom je sedam, a radnim danom najmanje tri mise.

"Svake prve nedjelje imamo obiteljsko klanjanje poslije sv. mise u 12:00 pa sve do 17.00 sati. Drugom i četvrtom srijedom imamo navečer klanjanje za mlade što je nažalost bilo stopirano zbog nesretne korone, ali polako se vraća vjerski život 'u normalu'. Svakog četvrtka, prije večernje sv. mise, imamo klanjanje pred Presvetim, kao i svakodnevnu krunicu u crkvi prije večernjih misa. Također, organiziramo pobožnosti trodnevnica i devetnica pojedinim svetcima, kao i 13 utoraka Sv. Anti", ustvrdio je don Mladen posebice ističući nevjerojatnu brojku od skoro tisuću djece od prvog osnovne do prvog srednje koja su upisana na župni vjeronauk.

"U župi ove godine imamo 117 prvopričesnika i stotinjak krizmanika", ponosito je istaknuo župnik te naglasio kako za mlade postoji župni pokret mladih za novu evangelizaciju – BIOS (Biti i ostati svoj). Zatim, dječji pokret DUGA – Dioništvo u grupnom apostolatu“, kazao je župnik Šutalo i dodao da u župi djeluje i sedam živih zajednica koje se okupljaju svake subote na svojim redovitim sastancima.

Još djeluju i župni zborovi i bendovi koji uveličavaju misna slavlja nedjeljom i radnim danima.

Pohvalne aktivnosti u doba korone

Pri župi djeluje i molitveno-karitativna zajednica Milosrdni Samaritanac koja svakog ponedjeljka poslije večernje svete mise moli krunicu Božanskom Milosrđu i litanije te molitvu da Gospodin blagoslovi životni rad župljana. Oni također djeluju kao ispomoć starim i nemoćnim koji nemaju nikoga te im pomažu u osnovnim životnim potrebama.

"Konkretno za vrijeme korone svaki dan imali smo župne volontere koji su bili spremni, po pozivu, pomagati župljane o trošku župe ili svom osobnom trošku. Neki su trebali lijekove, neki hranu, nekima platiti režije, izbaciti smeće... Volonteri su bili voljni pomagati te smo na svaku zgradu na terenu naše župe zalijepili plakat kroz koji smo ponudili pomoć svima onima kojima je pomoć u vrijeme korone bila potrebna", rekao je don Mladen.

Malo vjerno stado na istočnoj strani župe

Važno je napomenuti kako je prije posljednjeg rata u naselju Zalik bilo oko 3 500 vjernika. Rat je učinio svoje, podjela grada na istočnu i zapadnu stranu dovela je do prelijevanja stanovnika, te nam je župnik rekao kako u naselju Zalik ima 10-ak obitelji koje zovu svećenika na blagoslov, ali župnik smatra da ih je puno više.

"Ponavljam, riječ je o katolicima iz istočnog dijela župe koji su smješteni u Zaliku, a prije posljednjeg rata bili su usmjereni prema najbližoj crkvi – Sv. Petra i Pavla, te su i dalje nastavili odlaziti tamo na sv. mise. Mi znamo samo za one koji nas zovu i čije obitelji blagoslivljamo", ustvrdio je Šutalo s kojim smo potom prošetali nekoć vojnim skladištem, a  danas bogoslužnim prostorom.

Ovdje je iznimno živo, župnika smo jedva odvojili od vjernika koji su stalno dolazili. Mnogi koji prolaze svrate u crkvu pomoliti se ili jednostavno s "Hvaljen Isus" pozdravljaju. Tu je i sportski teren u sklopu zdanja te je dječja graja normalna, a i prigodni caffe bar za okrjepu i druženje nakon misa i raznih susreta.

O ovoj bi se župi, s ogromnom živom Crkvom, moglo pričati nadugo i naširoko. Međutim, župnik je bio vremenski ograničen. Sve odgođene aktivnosti za vrijeme pandemije morale su biti organizirane u što kraćem razdoblju, a tu je i pričest te rad na adaptaciji bogoslužnog prostora… pa je bilo vrijeme krenuti dalje.

Što budućnost nosi?

U veljači 2020. ovdašnja je župna zajednica "proslavila" 25 godina otkako se nalazi u sadašnjem "privremenom prostoru". Sada se krenulo u "konačno uljepšavanje" sadašnjega prostora do nekih boljih vremena. Što bi se u Bosni reklo: čemu je vrijeme, tome je i vakat!

Iako Boga vrijeme ne ograničava, nama, malim ljudima, je potrebno dobro uređeno, adekvatno i nadasve lijepo bogoslužno mjesto odmah, ili za naših života.

Ako ništa, 980 mladih s početka priče to zaslužuje.

Crkva Uskrsnuća Krista Gospodina

Nedosanjani san od kojega se nikad neće odustati je crkva zamišljena kao jubilejska (trebala je biti dovršena do 2000., jubilarne godine kršćanstva) i konkatedralna crkva s naslovnikom: Uskrsnuća Krista Gospodina.

Arhitektonski, crkva je koncipirana i prostorno organizirana kao "peterolist" po uzoru na ranosrednjovjekovni predromanički tip crkava s višelisnim središnjim tlocrtom. Sa svoja dva zvonika crkva je trebala dati novu upečatljivu sliku gradu Mostaru. Dva zvonika su kao dvije uzdignute ruke prema nebu koje simboliziraju vjerničko i nacionalno biće koje teži prema uskrsnuću.

Unutrašnjost (lađa) crkve imala bi oko 600 m². Ovomu treba dodati četiri okrugla prostorna dodatka koja zajedno imaju oko 300 m². U njima je predviđena kapelica Gospi Radosnoj, mjesto za crkveni zbor i ispovjedaonice.

Ispod crkve Kristova Uskrsnuća predviđena je kripta koja je posvećena Sv. Ivanu Apostolu i Evanđelistu. Sve dok se ne izgradi crkva, ova kripta trebala je služiti za redovite nedjeljne i dnevne liturgijske sastanke i ostale pastoralne potrebe župe. Ona bi kasnije trebala služiti i kao duhovno-kulturni centar koji bi bio u službi duhovnog i kulturnog uzdizanja. U kripti je trebala biti jedna kapelica hrvatskih mučenika, branitelja i sveukupnih žrtava hrvatskog naroda iz svih dosadašnjih ratova i režima.

Nažalost, za sada sve stoji kako stoji... Molimo za Božju providnost, kako za vjernike, tako i za crkvena zdanja da budu Bogu na slavu, a vjernom puku na korist i spasenje.

Kineske vlasti traže „propovijedanje patriotizma“

U dospjelim naputcima od svećenika, 2020. u jednoj kineskoj provinciji se traži da na bogoštovnim mjestima, uz osiguravanje potrebnih epidemioloških mjera, tijekom bogoslužja „poučavaju patriotizam“.

Katoličko patriotsko udruženje i nadležne obrazovne vlasti u provinciji Zhejiang izdale su upute glede predstojećeg otvaranja crkava i ponovnih javnih slavlja svetih misa nakon smirivanja pandemije koronavirusa.

Žele li otvoriti svoje crkve, katolički će svećenici u Kini u liturgijska slavlja morati uvrstiti „propovijedanje patriotizma“. Riječ je o jednom od uvjeta koje su u nekim dijelovima Kine u svojim uputama za ponovno otvaranje crkava donijeli predstavnici tzv. Kineske „državne Crkve“.

Ovakav zahtjev osudili su brojni katolički svećenici među kojima je i o. Liu iz Provincije Hebei koji smatra kako bi poučavanje patriotizma tijekom liturgijskih slavlja bilo potpuno pogrešno.

„Kao članovi sveopće Katoličke Crkve ne možemo prihvatiti i veličati ono što komunisti smatraju patriotskim obrazovanjem“, kazao je o. Liu, dok je Jacob Chung, vjernik laik iz Wenzhoua, potez kineskih vlasti okarakterizirao kao izravno miješanje države u vjerska pitanja.

Podsjetimo, Sveta Stolica i Kina 2018. postigle su dogovor o zajedničkom izboru biskupa u kineskim biskupijama, dajući komunističkom režimu glas u odabiru i provjeri biskupskih kandidata. Taj je sporazum trebao ujediniti Katoličku Crkvu u Kini povezivanjem države i kineske katoličke zajednice. No, dogodilo se upravo suprotno, odnosno već nakon godinu dana otkako je potpisan sporazum, pogoršala se situacija te je dodatno pojačan progon katolika.

U veljači ove godine umirovljeni biskup Hong Konga kardinal Joseph Zen izjavio je da je trenutačna situacija s Crkvom u Kini strašna i da tamošnje katolike, poglavito posljednjih nekoliko godina, sve više proganja kineski komunistički režim.

„Situacija s Katoličkom Crkvom u Kini je jako loša, praktički beznadna. Nažalost, papa Franjo ne zna mnogo o Kini, bez obzira što Sveti Otac prema meni osobno pokazuje posebnu naklonost. No, Komunistička partija Kine je progonitelj vjere, oni žele potpunu predaju, nisu za kompromis. To je komunizam“, rekao je kardinal Zen.

Isto je potvrdilo i izvješće američke Vlade, prema kojemu se stanje katolika u Kini nakon ugovora s Vatikanom pogoršalo. „Kineske su vlasti najavile nove restrikcije koje su stupile na snagu u veljači ove godine, a koje uključuju propise da se vjerske skupine moraju 'pridržavati direktiva o religijama u Kini, provoditi vrijednosti socijalizma' te promovirati 'principe i politike Komunističke partije Kine'“, stoji u izvješću.

Čini se kako i posljednja odluka kineskih vlasti glede otvaranja crkava potvrđuje kako su katolici u Kini u sve težem položaju.

Pastor i njegova supruga ubijeni su početkom lipnja 2020. na farmi na sjeveroistoku Nigerije. Žena je bila trudna – nosila je njihovo deveto dijete. Kršćanska zaklada Hausa smatra kako su ubojstva dio „sustavnog i izravnog rata protiv kršćanstva u Nigeriji“.

Prema policijskom izvješću, „dok su radili na farmi, iznenada su došle naoružane osobe i otvorile vatru" te ubile pastora Emmanuela Sabu Bileyja i suprugu Juliannu. Smrt su potvrdili s Webberova instituta za bogoslužje na kojem je Emmanuel radio od 2014. Također je služio kao pastor Kršćanske reformirane Crkve.

Kršćanska zaklada Hausa smatra kako su ubojstva dio „sustavnog i izravnog rata protiv kršćanstva u Nigeriji“, dodavši kako u ovoj zemlji na tjednoj osnovi bivaju „otimani i ubijani pastori, kršćanski vođe i bogoslovi“.

Darius Ishaku, guverner savezne države Tarabe, u kojoj se zločin dogodio, nazvao je ubojstva pokvarenim i nehumanim. „Ubojstva ovakve vrste dogodila su se prečesto u posljednje vrijeme u zajednicama na jugu Tarabe te odmažu Vladinim naporima postizanje trajnog mira među zajednicama na tom području“, dodao je Ishaku.

Progoni kršćana u središnjim i sjeveroistočnim dijelovima Nigerije nažalost nisu rijetka pojava. Samo u prvih šest mjeseci ove godine dogodilo se nekoliko otmica i ubojstava biskupa, svećenika i bogoslova. Prema informacijama, u napadima su najčešće sudjelovali pripadnici terorističkih skupina Boko Haram i Zapadnoafrička provincija Islamske države (Iswap) te militantni Fulani koji su nomadski stočari u potrazi za pašnjacima koje obično drže kršćanski seljaci.

S ovakvim sugrađanima budućnost nigerijskih kršćana izgleda mračna i turobna.

EG/ KPKD

 

Nadbiskup Alepa mons. Jean-Clément Jeanbart

Premda ispunjen srećom zbog svoga poziva i poslanja, nadbiskup Jeanbart u poruci za Duhove priznaje kako je istodobno i žalostan zbog svega što se već devet godina događa u Siriji.

"Rad za Gospodina ispunjava moj život smislom i daje mi razlog za život. Kako bih onda mogao šutjeti i ne zahvaliti Gospodinu prepoznajući kako sam sretan upravo zahvaljujući Njemu", napisao je u svojoj poruci nadbiskup Alepa Jean-Clément Jeanbart. Premda ispunjen srećom zbog svoga poziva i poslanja, nadbiskup priznaje kako je istodobno i žalostan zbog svega što se već devet godina događa u Siriji.

"Očito je kako ne mogu biti sretan gledajući stotine tisuća žrtava koje su nestale zbog besmislena i okrutna rata koji je opustošio našu siromašnu zemlju", naveo je nadbiskup dodavši kako ne može osjećati radost promatrajući srušene škole, bolnice i domove svojih vjernika i naroda Sirije koji je ostao bez svoje svakodnevice, tvornica i trgovina.

Među brojnim žrtvama nadbiskup se prisjetio i dvojice biskupa koji su izgubili život u ludilu rata. Riječ je o Yohannau Ibrahimu i Boulosu Yazijiu koji su oteti 22. travnja 2013., a čija je sudbina, baš kao i o. Paola Dall’Oglija, i dalje nepoznata.

„Pogled na naše srušene crkve, ali i uništene društvene i kulturne institucije u meni izaziva veliku patnju. Osobito sam žalostan znajući koliko je žrtve, truda i naporna rada uloženo u izgradnju svake od ovih životnih i dragocjenih ustanova“, napisao je nadbiskup Alepa dodajući da je patnje povećala i pandemija koronavirusa koja je potpuno paralizirala zemlju.

„U trenutku kad se činilo da se vraćamo normalnom životu, sve je ponovno stalo“, naveo je nadbiskup te dodao kako je zbog nedostatka medicinske skrbi Sirija još uvijek u blokadi kako bi se onemogućilo širenje virusa.

„I dok su na Duhove apostoli hrabro počeli svjedočiti, a prvi Sirijci primili krštenje, danas su, nažalost, svi i dalje iza zaključanih vrata“, ustvrdio je i poručio „kako unatoč svim izazovima i poteškoćama ne možemo šutjeti, već želim glasno i bez srama kazati 'Sretan sam!'“.

„Sretan sam što unatoč užasnom ratu, u svakom danu mogu pronaći Gospodina i što nikada prije nisam tako snažno osjećao pouzdanje u Boga i Njegovu blizinu", naglasio je mons. Jean-Clément i dodao da je sretan i zbog toga što su mnogi prijatelji i dobročinitelji prepoznali njihove patnje i odlučili im pomagati.

Zbog sukoba koji više od devet godina razara Siriju u zemlji je ostalo oko 2% kršćana, i to ne zbog toga što su razorene crkve, nego, između ostaloga, zato što se muškarci iseljavaju, a obitelji sastavljene od kršćana i muslimana uglavnom slijede islam.

Nakon Drugog svjetskoga rata kršćani su činili 25% pučanstva u Siriji, a taj je postotak i prije sukoba koji je počeo godine 2012. pao na 6%.

Obljetnica egzodusa Hrvata iz kakanjskoga kraja

 Početak ljeta 1993. bio je koban za Hrvate kakanjsko-sutješkoga kraja. Napetosti s muslimanskom stranom započele su tri mjeseca ranije, u ožujku, a kulminirale 13. lipnja na blagdan Sv. Ante Padovanskog. Gotovo u jednom danu s prostora općine protjerano je skoro 14 000 ljudi koji su se, većinom, zaputili ka Varešu...

Udaljen od Sarajeva 50-ak te od Zenice 30-ak kilometara, Kakanj je rudarski industrijski gradić koji se s okolnim selima smjestio na rijeci Bosni. Općina je, prema popisu pučanstva iz 1991., imala 55 950 stanovnika, a od toga je bilo Muslimana (danas Bošnjaka) 54,56%, Hrvata 21,59% te Srba 8,80%.

Na početku rata 1992. srpsko pučanstvo je politički umrtvljeno, a pojedinci i skupine su razoružane tako da je osvit sukoba u ovoj općini prošao gotovo bez većih problema. Može se reći da Srbi, kao manjinski u ovome kraju, nisu imali niti želje ni volje za ratovanjem.

Sve počinje kad zasmetaju simboli

Neutraliziranjem opasnosti okupljene oko Srpske demokratske stranke vladao je tijekom 1992. relativan sklad između dvaju naroda koji su imali svoje vojske te političke predstavnike. Iako je HVO formiran prvi te je na početku rata bio respektabilno organiziran i logistički potpomognut, Muslimani su „hvatali priključak“ u kasnijim mjesecima te se može reći da su pretekli Hrvate koji su bili uljuljani u svojoj sigurnosti.

Ipak, na tragu mainstream politike Stranke demokratske akcije "Bosna pripada Bošnjacima" u kojoj su Hrvati (i Srbi) "stranci", dok je bošnjački temeljni narod nositelj suvereniteta i budućnosti BiH, većina u Kaknju polako "pritišće" Hrvate. Pomutnju najprije prave Bošnjaci koji su "uvezeni" u taj grad i općinu. 

Tako je u intervjuu za Katolički tjednik 2019. rekao mons. Petar Jukić, dugogodišnji župnik u Kaknju: „Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo 'našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru'.“

Kidaju se i pale hrvatski nacionalni simboli, počinju verbalni pritisci i ponižavanje najprije pojedinaca, a potom čitavih obitelji, postavljaju se barikade, razoružavaju bojovnici HVO-a te uhićuju dužnosnici. A na kraju su došla i ubojstva.

Od napetosti do prvih ubojstava

Napetosti između dvaju naroda sve su više rasle, a do prvog incidenta došlo je 17. ožujka 1993. kada je ranjena hrvatska djevojčica Gordana Radoš na koju su pucali muslimanski vojnici tzv. Armije BiH. Istoga dana pripadnici muslimanskih oružanih snaga ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a. 

Kako piše Ivica Milivončić u svojoj knjizi Zločin s pečatom, zatim počinju istjerivanja pojedinih Hrvata iz njihovih kuća i stanova. Izvjesni Sejo Kezić, pripadnik paravojne postrojbe koju je formirao imam Ševal Omerspahić, nožem je ubio jednu stariju ženu Hrvaticu. Muslimanski ekstremisti su također demolirali zgradu zapovjedništva kakanjskog HVO-a i ubili jednog vojnika.

Važno je napomenuti kako su u razdoblju od 20. travnja 1992. do 18. svibnja 1993., dok još nije bilo otvorenog sukoba HVO-a i Armije BiH na području kakanjske općine, razne muslimanske formacije ubile osam Hrvata. 

Pripadnici Armije BiH 18. svibnja 1993. pokušali su izazvati oružani sukob pa su bez razloga i povoda uhitili 16 civila Hrvata i Srba. Njih su zatočili u motelu Sretno, i tu ih zlostavljali.

U ranim jutarnjim satima, 8. lipnja 1993. uslijedila je otvorena agresija Armije BiH na Hrvatima nastanjena sela u kakanjskoj općini. U tim napadima sudjelovale su postrojbe iz Kaknja, ali i Zenice, Visokog i Breze. Napadnuto je i hrvatsko selo Lučići s očitom nakanom da se presiječe komunikacija između Kraljeve Sutjeske i Vareša. Tada je ubijeno dvoje Hrvata, a nekoliko ih je ranjeno. 

Postrojbe Armije BiH „čiste“ od Hrvata hrvatska sela Lozančići, Žugoj, Brnj, Gornji Banjevac i Crnač. Protjerani su starci, žene i djeca, a većina muškaraca je uhićena i zatočena u improvizirane logore u staroj direkciji rudnika u motelu Sretno i na drugim mjestima gdje su bili ponižavani i maltretirani. Žestoko su napadnuta hrvatska sela Slapnica i Gora u kojima je ubijeno devet civila i ratnih zarobljenika, pripadnika HVO-a. 

Vojnici Armije BiH koristili su se jednim dijelom hrvatskog pučanstva kao živim štitom.

Politika spaljene zemlje

Iz spomenutih sela hrvatsko pučanstvo moralo je bježati. Zatim su napadnuta druga sela i mjesta s hrvatskim stanovništvom: Teševo, Seoce, Veliki Trnovci, Dujmovići, Bjelavići, Lipnica, Nažbilj i Kraljeva Sutjeska. 

Zbjeg oko 14 000 Hrvata (među kojima je bilo i 3 000 izbjeglica iz Čemernog i Ilijaša) krenuo je prema Varešu. 

Sva napuštena sela najprije su temeljito opljačkana, odneseno je sve što se moglo odnijeti, a mnogo stambenih i gospodarskih objekata je potom spaljeno. Rijeka izbjeglih kakanjskih Hrvata slijegala se prema Varešu kao svome utočištu.

Svijet nije mario za Hrvate

Protjerivanje hrvatskog pučanstva i uništavanje hrvatskih sela u općini nastavljeno je 9. i 10. lipnja 1993. Nadalje, u selu Ričici 12. lipnja zarobljen je ranjeni vojnik HVO-a, a potom brutalno ubijen. U selu Drenoviku 13. lipnja ubijena je skupina Hrvata djece, žena, starijih i iznemoglih civila – ukupno osam osoba.

U selima Kovači i Bradarići uslijedio je drugi pokolj. Ubijeno je sedam Hrvata civila, starijih osoba. Strijeljana su tri ratna zarobljenika, vojnika HVO-a. To su bila skupna ubojstva, a pojedinačno je ubijeno još 10 civila, a nekoliko njih ranjeno.

Svijet je bio obaviješten o egzodusu kakanjskih Hrvata i broju i načinu ubijenih civila i ratnih zarobljenika. Međutim, tome nije pridavana velika pozornost. Naime, medijsku bitku su Hrvati izgubili mnogo ranije tako da patnje hrvatskoga pučanstva nisu bile „zanimljiva“ vijest, a i nije se uklapala u medijski narativ o Bošnjacima žrtvama.

Da bi se u očima svjetske javnosti prikazali kao humanisti, bošnjačke vlasti pozvale su izbjegle Hrvate da se vrate u svoje domove u Kaknju i njegovim selima. 

Za vrijeme svih događanja pod zaštitom francuskog UNPROFOR-a, u Termoelektrani Čatići boravilo je oko 1 000 Hrvata.

Do kraja rata protjerano je iz Kaknja oko 11 000 osoba, do temelja su srušena 34 hrvatska sela, dok je broj Hrvata smanjen za 82%.

Najveća tragedija dogodila se u obitelji Anice Jurić iz Grmača, župa Kraljeva Sutjeska. Na kućnom pragu, pred njezinim očima 13. lipnja 1993. ubili su joj supruga Juru i tri odrasla sina: Stjepana, Ljubomira i Dragana. Ranili su i njezinu nevjestu koja je morala sve gledati držeći novorođenče u naručju.

U vrijeme vojne akcije Armije BiH njezini pripadnici, a i muslimanski civili zapalili su oko 1 200 stambenih i gospodarskih hrvatskih objekata, a potpuno devastirali oko 1 500 zdanja. U pljačku su dolazili i ljudi iz okolice Zenice. Svatko tko je želio mogao je kao u samoposlugu doći i s hrvatskih kuća skidati crijep, žlijebove te ono što je ostalo nakon prvobitne pljačke.

Jasno je kako je cilj bio onemogućavanje povratka. Tako su tamošnji politički moćnici dobili hrvatska radna mjesta, spretniji lopovi automobile, tehniku i strojeve, a oni koji su posljednji dolazili skidali su nezapaljene utičnice, prozore, čitav crijep te žlijebove, samo da ništa ne ostane, te da povratak bude skuplji. 

Otpora nije bilo

Također je bitno napomenuti kako HVO nažalost (ili na svu sreću što je možda omogućilo zbjeg i preživljavanje ljudi) nije organizirano pružao otpor na određenoj crti bojišta, nego je, tu i tamo, štitio kolone civila u zbjegu. Razloga za ubijanja stoga nije bilo. Ipak, prema procjenama, u općini Kakanj u ratu su ubijena 153 Hrvata, 31 civil i 122 bojovnika.

Istina je kako nema pravog mira bez pomirenja naroda. Međutim, pravedna mira nema i bez pravomoćnih presuda - koje su izostale, uostalom kao i u drugim slučajevima gdje su Hrvati žrtve.

Ubojstva u miru 

Za vrijeme rata 1993. ekstremisti su oštetili katoličke kapelice i groblja u Banjevcu Donjem i Gornjem, Bjelicama, Brnju, Bukovlju, Crnču, Jukama, Mandovinama, Popima, Vardi, Žitelju i Zgošći. Ograda u župnom dvorištu minirana je 1994., a župna crkva oštećena 1998. – u diverziji tri godine nakon rata.

Časna sestra Danka Jurčević ubijena je 30. rujna 1996. iza župne crkve. Ubojica je bio profesionalac koji je znao gdje zadati ubod.

Nastavnik Ivo Knežević je ubijen 13. prosinca 1996. vjerojatno zbog kuće koju su kasnije napustile njegova žena i djeca. Počinitelji nikad nisu otkriveni.

Srušen stogodišnji križ u blizini Montpelliera

Neidentificirani vandali za vrijeme restrikcija zbog koronavirusa izrezali su dio postolja velikog raspela u blizini francuskog Montpelliera što je rezultiralo njegovim urušavanjem.

Željezni križ, s pogledom na Montpellier, težak 900 kg i visok gotovo deset metara, navodno je srušen korištenjem bušilica na baterije te ostavljen da visi s postolja na brdu od 658 metara.

Na pijedestalu su napisane poruke, dvije na francuskom i jedna na engleskom, na kojima stoji „Larcins des sorcières hérétiques“ (Zločini heretičkih vještica); „Le Pic Laïque“ (Svjetovni vrh“ – neprevodiva igra riječi na ime vrha Sveti Loup - ime iz drevne legende) i na engleskom „Snaga vještica“.

Policija još uvijek istražuje ovaj oblik kršćanofobije, kako su ga nazvali neki francuski mediji.

Gradski i regionalni dužnosnici brzo su radili na osiguranju spomenika kako bi spriječili pad u dolinu ispod. Gradonačelnik Jean Vallon je rekao: „Te duhom siromašne ljude treba naučiti što je sekularizam: poštovanje svih religija. Oni brkaju antiklerikalizam i sekularizam.“

Mons. Carré, nadbiskup iz Montpelliera, ustvrdio je: „Križ je stajao na vrhu Saint-Loupa više od jednog stoljeća i sada je srušen. Taj čin vandalizma nas sve boli, a pogotovo katolike, jer u križu prepoznajemo znak svoje vjere. Bilo koji čin protiv vjerskih simbola je nedopustiv. Pozivam na bratstvo, pozivam katolike Biskupije Montpellier da se mole.“

Inače, ovo nije prvi put da je križ meta vandala; oštećen je i u veljači 1989.

Vrh Saint-Loup danas je najpoznatiji po mjestu za planinarenje, penjanje, te općenito uživanje u prirodi. Međutim, zbog križa i bogate povijesti planina zadržava svojevrsni „sveti karakter“ za okolna mjesta, koji očito ne odgovara sekularističkim ekstremistima.

Ime samog vrha dio je lokalne legende koja kaže da je izvjesni Loup bio vitez obitelji Roquefeuille-Anduze. On i njegova dva brata, Guiral i Clair, bili su zaljubljeni u istu djevojku kad su otišli u križarski pohod. Nakon povratka iz Svete zemlje saznali su da je siromašna djevojka umrla od tuge. Tri su viteza odlučila posvetiti svoj život Bogu postajući pustinjaci na toj planini, tako danas tri vrha imaju tri imena: Mont Saint-Clair u Sèteu, stijena Saint-Guiral u Cévenneu i vrh Saint-Loup s kojeg je i srušen križ.

Inače, od srednjeg vijeka do 19. stoljeća vrh Saint-Loup bio je domom mnogih religioznih ljudi i pustinjaka. Njihova je prisutnost ovu planinu učinila „svetim“ mjestom za stanovnike okolnih sela. Na njoj se nalazi i križni put koji su u prošlosti koristili hodočasnici.

Sve ove činjenice daju dodatnu težinu da je srušen križ s jednog takvog mjesta.

Zanimljivo, rušenje križa 1989. izazvalo je toliku ogorčenost okolnog pučanstva da je vlastima trebalo samo 10 dana da ga vrate, a u tom je pothvatu korišten i helikopter.

Nigerijska studentica silovana u crkvi i ubijena

Uwaila Vera Omozuwa (22) silovana je i teško ranjena 30. svibnja 2020. u brutalnom napadu u jednoj crkvi u nigerijskom Benin Cityju. Preminula je tri dana kasnije u bolnici.

Studentica je ubijena u crkvi za vrijeme policijskog sata zbog koronavirusa. Župljani koji su je poznavali rekli su za medije kako je ona crkvu koristila, nakon mise, kao prostor za učenje jer su sve čitaonice u gradu zatvorene zbog pandemije.

„Odlučila je raditi istraživanja za fakultet jer je crkva bila mirna i u njoj se moglo učiti. Ključ je uzimala od župnika i vraćala ga noćnom čuvaru kad bi završila s učenjem. Kobne večeri nije vratila ključ u uobičajeno vrijeme te je noćni čuvar otišao provjeriti i zatekao je u lokvi krvi i napola golu“, kazao je jedan od vjernika imenom Olaitan Olubiyi.

Studentica je odmah odvezena u bolnicu gdje su se liječnici borili da ju spase, ali je preminula tri dana kasnije.

Glasnogovornik nigerijske policije u svojoj izjavi opisao je Omozuwinu smrt „brutalnim napadom“ i rekao da će policijske snage „uhititi počinitelje ovog čina u najkraćem mogućem roku“.

Nažalost, u policijskom izvješću odmah je izostavljena činjenica da je studentica najprije silovana. Ovaj brutalni zločin dodatno je uznemirio ljude u Nigeriji. U prosvjede su se uključile i brojne udruge koje tvrde da „počinitelji silovanja u Nigeriji uvijek izbjegnu kaznu“. Zato je u sve involviran i guverner države Edo, gdje se zločin dogodio, te je obećao temeljitu istragu.

Inače, u medijsku kampanju prokazivanja ovoga zločina uključio se i CNN, te bi to mogao biti zalog za njegovo rješavanje.

Ponovno uskraćena pomoć kršćanima

Zaklada papinskoga prava Pomoć Crkvi u nevolji apelirala je krajem svibnja na Vladu u Pakistanu da u jednakoj mjeri pomaže svim svojim građanima bez obzira na vjersku pripadnost.

Usred restriktivnih mjera u Pakistanu u kojemu postoji više od 45 000 zaraženih te oko 1 000 preminulih od koronavirusa, religijske manjine, posebice kršćanska, još jednom su izložene diskriminaciji koja se ovaj put očituje u ograničavanju pristupa humanitarnoj pomoći.

Generalni ravnatelj zaklade Pomoć Crkvi u nevolji Alessandro Monteduro istaknuo je da je izvršni ravnatelj Nacionalnog povjerenstva za pravdu i mir pri Pakistanskoj biskupskoj konferenciji dr. Cecil Chaudhry upozorio na brojne slučajeve diskriminacije na vjerskoj osnovi tijekom upravljanja izvanrednom situacijom zbog pandemije. Primjerice, kršćanskim i hinduističkim zajednicama uskraćuju se hrana i najnužnija sredstva za zaštitu zdravlja.

Zekatom se niječu prava kršćana

Takva raspodjela humanitarne pomoći na štetu vjerskih manjina opravdava se time što su prikupljena dobra plod „zekata“, klasične milostinje predviđene šerijatskim zakonom. Zbog toga je bilo slučajeva imama koji su čak i u velikim gradovima poput Lahorea upozoravali kršćane da ne dolaze na podjelu pomoći.

Tamošnji su kršćani prije svega državljani Pakistana, ali ih se nažalost prečesto smatra građanima drugog reda i zbog toga trpe jer, zbog brojnih razloga o kojima pišemo u rubrici Križnim putem kršćana danas, nije riječ o najbogatijem ili najkvalificiranijem dijelu društva. Kršćani u Pakistanu zapravo su žrtve niza diskriminacija. Primjerice, ne mogu otvoriti restoran, ne mogu biti nastavnici i često se ne smiju javiti na natječaj za posao, osim za „najskromnija zanimanja“.

Kršćani su u Pakistanu dio društva koji najviše trpi i nedovoljno su plaćeni za poslove koji su zaista na granici ropstva, upozorio je generalni ravnatelj zaklade Pomoć Crkvi u nevolji te je kazao da je prilikom posjeta toj zemlji osobno obišao ciglane u Lahoreu gdje je svjedočio stvarnom i istinskom ropstvu. Osim toga, istaknuo je da bi Vlada, koja je posljednjih godina pokazala malo više pozornosti prema manjinama i poštovanju vjerske slobode, također trebala preuzeti odgovornost za patnje kršćana, njihovih sugrađana.

Udaje maloljetnih kršćanki

Osvrnuvši se na slučaj Asije Bibi, Monteduro je istaknuo kako njezino oslobađanje nažalost nije dovoljno da bi se moglo reći kako u Pakistanu vlada demokracija koja vrijedi jednako za sve građane. Podsjetio je pritom na zlostavljanje koje trpe pripadnice manjinskih vjerskih zajednica, ne samo kršćanke, već i hinduistkinje, te naveo primjer 14-godišnje kršćanke koju su oteli i prisilili na udaju za jednog od njezinih otmičara.

Zaklada Pomoć Crkvi u nevolji već mjesecima radi na njezinu slučaju, ali pakistansko pravosuđe i dalje štiti počinitelje takvih zločina. Stanje dodatno pogoršavaju restriktivne mjere zbog pandemije, zbog čega su sva sudska saslušanja odgođena za dva i pol mjeseca.

Sloboda savjesti, sloboda mišljenja i vjerska sloboda, tri su slobode određene 18. člankom Opće deklaracije o ljudskim pravima i od tih triju vjerska se sloboda već predugo svrstava u slobode drugog reda, upozorio je Monteduro i zaključio da bi slobodi vjeroispovijesti prije svega trebalo posvetiti jednaku pozornost kao ostalima. Prema njegovu mišljenju, tek će tada postojati veća svijest o stvarnoj težini progona osoba koje se, primjerice u Pakistanu, ne odriču svoje pripadnosti Kristu.

Od početka godine ubijeno više od 650 kršćana

U izvješću Međunarodnog udruženja za građanske slobode i vladavinu zakona objavljeno je kako kršćani u Nigeriji trpe strahoviti progon koji je posebice intenziviran od početka 2020.

Neprofitno međunarodno udruženje navodi kako je u prva četiri mjeseca ove godine ubijeno više od 620 nigerijskih kršćana. Ističe se kako su „glavni nigerijski džihadisti militantni Fulani i Boko Haram pojačali svoje protukršćansko nasilje“.

„Zvjerstva nad kršćanima prolaze neistražena dok državne snage sigurnosti i političari kojih se to tiče okreću glavu ili su u dosluhu s teroristima“, stoji u izvješću u kojemu se navodi i procjena o 32 000 ubijenih kršćana od 2009.

Podsjećamo, kršćani nisu manjina u toj afričkoj zemlji već čine polovicu nigerijskog pučanstva. Od početka godine oni su žrtve rastućeg nasilja, napada i otmica radi otkupnine. U moru terorističkih napada i loših vijesti koje dolaze iz Nigerije podsjetit ćemo samo na tri događaja koji „prezentiraju“ u kakvom se stanju nalaze kršćani u toj zemlji.

Otmica bogoslova i ubojstvo

Za razliku od većine napada, koji ostanu manje poznati široj javnosti diljem svijeta, u siječnju je skupina naoružanih muškaraca otela četvoricu bogoslova iz bogoslovije Dobrog Pastira u gradu Kaduna, udaljenom oko 200 km od glavnoga grada Abuje.

Oteti su Pius Kanwai (19), Peter Umenukor (23), Stephen Amos (23) i Michael Nnadi (18). Trojica su puštena na slobodu, a Michael je pronađen mrtav.

Ta je otmica bila samo dio eskalacije nasilja koje je započelo 26. prosinca objavljivanjem videa o pogubljenju 10 kršćana za koje je odgovornost preuzeo zapadnoafrički ogranak Islamske države.

Predsjednik Nigerijske biskupske konferencije nadbiskup Augustine Akubeze još je u izjavi 31. siječnja ponovno upozorio na alarmantnu sigurnosnu situaciju u zemlji. Istaknuto je kako policijsko osiguranje za vrijeme misa vjernici moraju sami plaćati.

Fulanski teroristi ubili 30 kršćana

International Christian Concern (ICC) je objavio kako su militanti Fulani 11. svibnja izveli veliki napad na kršćansku zajednicu Gonan Rogo u državi Kaduna u Nigeriji, kao i još četiri sela idućih dana.

Unatoč vladinoj blokadi, kako bi se umanjilo širenje koronavirusa, teroristi su se slobodno kretali u regiji te su sve ukupno napali pet sela tijekom triju uzastopnih dana ostavivši iza sebe 30 mrtvih (brojke koje nisu ušle u izvješće Međunarodnog udruženja za građanske slobode i vladavinu zakona).

U selu Gonan Rogo ubijeno je ukupno 17 osoba, uključujući jednu peteročlanu obitelj. Ljudi su ubijani puščanim metcima, mačetama ili su zatučeni do smrti. Jedna 25-godišnja majka pronađena je mrtva – ubijena iz vatrenog oružja, pri čemu je zagrlila tromjesečno dijete koje je još uvijek bilo živo, iako ranjeno.

Dok je Gonan Rogo tugovao, u večernjim satima 12. svibnja militanti Fulani napali su još tri  kršćanska sela - Ungwan Mudi, Ungan Rana i Idanu, i spalili nekoliko kuća. Dvije osobe su ubijene.

U jutro, 13. svibnja napali su selo Makyali ubivši 11 osoba.

„Nigdje na svijetu odgovorna vlada neće ignorirati situaciju i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo kada bude ubijen neki njezin građanin. Postavljamo pitanje je li saveznoj Vladi rečena istina ili je odlučila ignorirati činjenicu da bespomoćni ljudi trpe“, rekli su svjedoci ICC-u, koji dodaju kako vlada treba ubojstva doživljavati kao „rat protiv svojih građana“.

Leah 17. rođendan dočekala u zatočeništvu

Za kraj ovog pregleda križnog puta kršćana u Nigeriji danas donosimo i podsjetnik kako je 14. svibnja bio 17. rođendan Leah Sharibu, jedine preostale učenice u zatočeništvu od 105 djevojaka koje su iz škole u gradu Dapchi prije tri godine oteli teroristi Boko Harama.

Teroristi su tijekom mjeseci neke pustili, ili su otkupljene, dok su druge oslobođene u pregovorima s vlastima. Ostala je samo Leah jer je jedina bila kršćanka.

Godine su prolazile, a od tada se pojavilo nekoliko glasina da je ubijena ili udana za militanta ​​Boko Harama te mu rodila dijete. Nijedna od ovih glasina još nije potvrđena, a postoje jake indicije da je još uvijek živa.

Prema iskustvu svjedokinja koje su to sve prošle, bila je prisiljena učiti islamska pravila i arapski jezik dok su je teroristi pokušavali natjerati da se odrekne svoje vjere. Ovakve taktike uključuju lakše i teže premlaćivanje, „ispiranje mozga“, drogiranje i seksualno zlostavljanje.

Unatoč obećanjima nigerijske Vlade da će raditi sve što je u njihovoj moći, nema informacija o tome hoće li Leah ikad biti puštena na slobodu. 

Mladi, mijenjajte svijet snagom vjere i pouzdanjem u Boga

Dostojanstveno i skromno, u duhu mjera borbe protiv koronavirusa, 30. svibnja 2020. u župi Komušina i na brdu Kondžilu 49. put po redu proslavljen je Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije. Geslo ovogodišnjeg susreta bilo je Mladeži, kažem ti, ustani.

Kao i prethodnih godina organizatori susreta bili su Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. i župa Uznesenja BDM-a u Komušini.

Od ranih jutarnjih sati, skromnije nego prethodnih godina, pristizali su hodočasnici te pristupali sakramentu ispovijedi.

Točno u 9:30 sati zajedno s vjernicima kod vanjske kapelice molio je pred slikom Gospe Kondžilske vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski administrator Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić.

Potom je krenula procesija na brdo Kondžilo, udaljeno nekoliko kilometara. Cijelim putem Gospinu sliku naizmjenično su nosili djelatnici NCM-a Ivan Pavao II. te je moljena krunica i pjevane su marijanske pjesme.

Molitva za mlade i prestanak pandemije

Dolaskom na uzvišenje započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić. Koncelebrirali su, između ostalih, mons. Vukšić, ravnatelj NCM-a Ivan Pavao II. dr. vlč. Šimo Maršić, generalni vikar dr. mons. Slađan Ćosić te župnik u Komušini, čuvar svetišta i dekan Usorskog dekanata preč. Boris Salapić.

Okupljenima se na početku obratio i poželio dobrodošlicu čuvar svetišta koji je ponovio "kako ove godine slavimo 49. dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije" i poželio da će idući, jubilarni 50. dan mladih biti proslavljen svečanije i s više mladih.

Kard. Puljić je u svome pozdravnom obraćanju istaknuo kako "smo danas s mnogim nakanama došli Gospi, međutim dva se posebice ističu: a to su molitva za mlade da ih Isus upravi na pravi put, te molitva za prestanak pandemije koronavirusa".

Strah od smrti

U homiliji je kardinal, podsjećajući na Isusovo čudo iz misnih čitanja, u kojemu je Krist podigao mladića iz smrti i vratio ga njegovoj majci, izrekao nekoliko poticajnih misli.

"Zaustavimo se na riječi smrt. Vidimo da je taj strah od smrti koju donosi koronavirus veoma jak. Brojne se odluke i mjere donose. Ne ulazim u razmišljanja stručnjaka, ali moram reći da nisam teže odluke donio kao nadbiskup nego da se slave mise bez naroda", rekao je kardinal ističući da kad dođe smrt, ništa ne može pomoći, ni banka, ni politika.

"Bog je dao život i ima ga pravo uzeti. Ipak, o smrti zadnju riječ ima Krist. On je pobijedio smrt. Kao što tjelesna smrt dovodi da tijelo trune u zemlji, tako i duhovna smrt dovodi do toga da čovjek duhovno trune", istaknuo je nadbiskup napominjući kako je danas "duševna smrt jako raširena, još gore od pandemije".

"Ovdje bih u svetištu poželio da doživimo kao i mladić kojeg je Isus uskrsnuo i dao majci: neka to isto učini svima nama ovdje, kao i onima za koje molimo. Ustani na život vjere ljubavi i nade! I neka nas daruje majci Gospi kojoj smo došli moliti", potaknuo je kardinal te potom progovorio o mnogima koji su izgubili duhovnu snagu i klonuli. Ustvrdio je da recepta za uspjeh nema, te da ga svaki čovjek mora tražiti, a kao jedan od koraka napomenuo je znak križa i molitvu.

Na kraju mise u ime organizatora zahvalu je uputio Josip Milanović, djelatnik NCM-a.

Spomenimo još da je liturgijsko pjevanje predvodio zbor mladih Spes iz župe Sv. Ante Padovanskog - Žepče.

Do iduće godine...

Inače, obilježavanje Dana mladih u ovom marijanskom svetištu započelo je u petak, 29. svibnja misom uočnicom koju je predslavio također kardinal, te prigodnim klanjanjem Presvetom oltarskom sakramentu u večernjim satima koje je predvodio vlč. Damjan Soldo, pastoralni suradnik u NCM-u. Obje mise i klanjanje izravno je prenosio portal nedjelja.ba, te ih možete pogledati na istoimenom Youtube kanalu.

Bilo je čudno i pomalo tužno u Komušini i na Kondžilu gledati proslavu Dana mladih Vrhbosanske nadbiskupije, skoro pa sablasno tiho, bez graje i mnoštva mladih. Nadamo se kako će iduće godine, na veliki jubilej, stanje biti normalizirano te da će biti omogućen organizirani dolazak tisuća mladih koji su na svoj dan imali brojne sadržaje, sportska natjecanja, ples, druženja te pregršt novih poznanstava.

Papa Franjo je svojim govorima i porukama dao doprinos miru i suživotu u BiH

Prošlo je pet godina od pastirskoga pohoda pape Franje Sarajevu i Bosni i Hercegovini. U tom smo povodu razgovarali s gosp. Irfanom Nefićem, iz Odsjeka za odnose s javnošću MUP-a Kantona Sarajevo, koji je aktivno sudjelovao u organiziranju pohoda Svetoga Oca...

Lice i glas gospodina Nefića iznimno su poznati stanovnicima grada Sarajeva i čitavog kantona. Riječ je o uposleniku policije koji omogućava javnosti pravodobne informacije o svim događanjima u gradu, bile one dobre ili loše.

S njim smo imali prigodu razgovarati o ljepšoj strani rada u policiji, to jest Odjelu za informiranje javnosti za vrijeme organizacije pohoda Pape Sarajevu. Prisjetili smo se pohoda pape Franje Bosni i Hercegovini, usporedili dolazak Sv. Ivana Pavla II. 1997. i onaj Franjin 2015., te progovorili o sigurnosnim pitanjima.

Poštovani, prošlo je pet godina od pohoda pape Franje Sarajevu... Kakva su Vaša sjećanja na ovaj Papin posjet glavnom gradu BiH?

Govoreći nakon pet godina od Papina pohoda glavnom gradu BiH – Sarajevu, mogu istaknuti kako su sjećanja iznimno živa i da su veoma pozitivna.

Naime, posjet Sarajevu i BiH je mnogo značio. I sada se sjećam bilo je, hvala Bogu, lijepo vrijeme, bilo je puno građana. Raspoloženje je vladalo koje se samo poželjeti moglo. Svi građani Sarajeva su s oduševljenjem dočekali papu Franju, a on je svojim govorima i porukama svakako dao doprinos miru i suživotu u Bosni i Hercegovini.

Kada vam netko spomene papu Franju, što vam prvo pada na pamet?

Prvo mi na pamet padne čovjek. Kad pogledamo Papu, vidimo da je to čovjek. Potom pomislim na njegovu brigu za ljude. Sve njegove poruke su o čovjeku i ljudima. Njegova bliskost s njima zaista doima mnoge građane BiH da ga mi smatramo svojim.

To je ono što na prvi mah osvoji čovjeka.

Možete li nam istaknuti sjećanje na neku od poruka Rimskog biskupa koja vas se posebice dojmila?

Papa je prije pohoda BiH slao poruke koje su bile u pravcu boljeg života, bogobojaznosti, boljih odnosa među ljudima i narodima. Bilo bi teško izdvojiti nešto posebno, ali ona prisnost i jednostavnost Svetoga Oca i poruke koje su upućene običnom čovjeku su iznimno dojmljive i čine sretnim svakog čovjeka što je bio u mogućnosti ugostiti Svetoga Oca i državnika.

Poznato je da katolici čine manjinu u Sarajevu, međutim Sarajevo je dočekalo papu Franju kao "svoga rođenoga". Možete li nam to komentirati? 

Brojnost nije bitna. Mi u Sarajevu živimo lijepo sa svojim prijateljima koji su drugih vjera, drugih narodnosti i ne pravimo razliku u tome. Papa je ponašanjem, porukama i djelima postigao da ga u BiH i u Sarajevu smatramo svojim prijateljem, te smo ga dočekali kao najrođenijeg.

Ima jedan detalj koji sam doživio nakon dolaska pape Franje pred Predsjedništvo. Okupio se veliki broj građana, a ja sam potom sreo dvije gospođe Sarajke koje su mi rekle da nisu vidjele onoliko ljudi koliko su očekivale. Ja sam im odgovorio da je za sada rano te da će vidjeti popodne kada Papa bude dolazio u grad pred katedralu.

Zaista, Sarajevo je bilo prepuno toga podneva. 

Sigurno ste, kao medijski djelatnik u policiji, sudjelovali u organizacijama posjeta Sarajevu i BiH različitih poznatih osoba. Po čemu se posjet pape Franje razlikuje od tih? 

Pa svakako sam još od agresije na BiH kao načelnik za odnose s javnošću pratio dolaske mnogih državnika Sarajevu. Ja sam već u nekoliko navrata komentirao pohod pape Franje BiH kada sam rekao kao da je dragi Bog postavio neku auru, aureolu dobra iznad nas.

Nije bilo nikakvih problema, svi su bili zadovoljni, zajedno smo ga očekivali, pratili ga po gradu te ga ispratili na put za Rim.

 

Poslije Sv. Ivana Pavla II. i njegova posjeta 1997. Franjo je drugi Papa koji je posjetio Sarajevo. Možete li usporediti ta dva pastirska pohoda?

Prvo bih govorio o sličnostima. Prvo posjet Ivana Pavla II., a potom i pape Franje je podrška BiH i njezinim narodima da izgradimo društvo na demokratskim načelima, živimo zajedno u odnosima kako Bog zapovijeda.

Prvi posjet 1997. Ivana Pavla II. je nama zaista značilo mnogo jer se odvijao netom nakon agresije na BiH. To nam je bio poticaj da obnavljamo i razvijamo odnose u društvu

Drugi pohod je pape Franje, i potvrda da smo dobro radili, dobar put izabrali i da nastavimo tim putom tako da je i Papa u svojim izjavama i govorima to naglašavao.

Mi ćemo se svakako truditi da tim putem nastavimo.

Na misi na Koševu je bilo oko 65 000 vjernika, a u gradu na različitim lokacijama upriličeni su mnogi susreti, a nije registriran nijedan incident... Odmah po odlasku pape Franje vi ste izjavili kako "smo prezadovoljni posjetom i kompletnim urađenim poslom, hvala građanima Sarajeva na razumijevanju". Iskreno, jeste li se plašili da nešto ne krene po zlu?

Znate što, mi smo radili naše poslove zaista vrlo ozbiljno. I Središnji odbor za doček Pape i svi pododbori, kao i MUP Kantona Sarajevo – Uprava policije su radili kako bi pohod prošao što je moguće bolje. Nikada se ne mogu isključiti incidenti, ali smo poduzeli sve da ih ne bude i, hvala Bogu, nije ih bilo.

U svakom poslu čovjek ima sumnje i strahove. Mislili smo "ne daj, Bože, da se nešto dogodi", ali eto nije ništa bilo.

Dokazali smo kako smo tolerantno društvo te da gradimo dobre međuljudske odnose i da ćemo tako nastaviti.

Možda imate informaciju o tome kako je svoj posjet Sarajevu doživio sam Sveti Otac te njegova pratnja?

Ja sam uvijek tijekom pohoda bio u protokolu: ili prije Pape, npr. da obiđem trasu, utvrdim kako sve ide; ili poslije Svetoga Oca, kako bih dao određene informacije i izjave.

Međutim, imao sam sreću da me poslije pohoda Svetoga Oca vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić pozove u svoj ured kako bismo porazgovarali o svemu.

On je nama uposlenicima u policiji prenio čestitke pape Franje o organizaciji, a posebice za segment sigurnosti. Papa se osjećao sigurnim, ali je zamijetio kako naše osiguranje nije previše napadno, što bi možda građanima davalo neke poruke.

Prema riječima uzoritog kardinala, Papa je bio iznimno zadovoljan, a to je nama jedan veliki plus.

Sarajevo pet godina poslije... Sličnosti i razlike?

Sarajevo nastavlja svojim putem i mislim prati poruke koje je Papa izrekao. Mi želimo izgrađivati naše društvo, međuljudske odnose na demokratskim načelima uvažavajući sve po sustavu ako nešto ne želiš sebi, nemoj i drugome. Ja se nadam kako će grad i čitava država napredovati u tom smjeru.

Jeste li se susreli, rukovali i progovorili s Papom za vrijeme njegova pohoda Sarajevu?

Nažalost nisam bio u prilici. Već sam rekao kako sam uvijek bio ispred ili iza povorke s papom Franjom. Moji poslovi i obveze kao i protokol mi nisu dali vremena da mu budem bliže. Meni je prvenstveno bilo najbitnije da izvršim zadaću za koju sam bio zadužen u Pododboru za sigurnost, a to su odnosi s javnošću u vezi sa sigurnošću za vrijeme Papina posjeta. Prema onomu što sam čuo od kardinala, dobro sam obavio posao, kao i cijeli MUP Kantona Sarajevo – Uprava policije.