Pastirski pohodi pape Franje

Sveti Otac Franjo je u svojem pontifikatu, koji traje dvije godine i skoro tri mjeseca, 7 puta išao u apostolske pohode izvan Italije tijekom kojih je boravio u 10 zemalja. Na početku svojega papinstva zaputio se u Brazil kako bi sudjelovao na susretu mladih, potom je boravio u Svetoj zemlji hodeći ekumenskim putovima, zatim je u dalekoj Južnoj Koreji te kasnije u Šri Lanci proglasio nove svetce, u Albaniji i Turskoj pozivao na suživot, razumijevanje i suradnju, dok je na Filipinima utješio stradale u razornom tajfunu te obilježio 500 godina od evangelizacije te azijske zemlje, a u Strasbourgu pak pozvao Europu da ne izgubi svoje kršćansko korijenje.

Na prvo međunarodno putovanje u Brazil papu Franju su ponukali mladi koji su se od 23. do 28. srpnja 2013. okupili u Rio de Janeiru. Središnji događaj tom prigodom bila je sv. misa na popularnoj brazilskoj plaži Copacabana, na kojoj je nazočilo oko tri milijuna ljudi. Sveti Otac je za vrijeme boravka u Brazilu, između ostaloga, posjetio i svetište Aparecidu, četvrt siromašnih Varginha, bolnicu za liječenje ovisnika Sv. Franjo te se susreo s brojnim društvenim, političkim i kulturnim djelatnicima, ali i izaslanstvom Indijanaca te običnim vjernicima, kao i onim najmlađim. 

Za vrijeme posjeta sjemeništu u Aparecidi Papa je pred oko 200 000 ljudi blagoslovio veliki kip Antuna de Sanatana Galvaoa, svetca kojeg je emeritus Benedikt XVI. uzdigao na čast oltara. Sveti Otac se susreo i sa stanovnicima favele Varginha. Posjetio je samo jednu četvrt i tom prigodom ohrabrio nastojanje brazilskoga društva da svima osigura bolje životne uvjete boreći se protiv gladi i bijede.

Zanimljivo je spomenuti kako je Papa šestog dana svojega apostolskog pohoda 27. srpnja 2013slavio sv. misu sa 650 biskupa, 11 000 svećenika, 9 000 redovnika, 7 000 sjemeništaraca i bogoslova te 700 đakona. Katedrala u kojoj je Papa misio posvećena je 1979., i svojim izgledom podsjeća na piramidu drevnih Maja, u čast južnoameričkih narodâ koje su evangelizirali prvi misionari.

Putovima ekumenizma i međureligijskog dijaloga

Druga destinacija pape Bergoglija izvan Italije od 24. do 26. svibnja 2014. bila je Sveta zemlja gdje je ostao tri dana. Na hodočašće se uputio prigodom 50. obljetnice susreta između Pavla VI. i patrijarha Atenagore u Jeruzalemu.

Prvo odredište Papina trodnevnog putovanja bio je glavni grad Jordana: Amman. Na prepunom međunarodnom stadionu koji može primiti 30 000 ljudi, okupljeni su dočekali Papin dolazak s velikim oduševljenjem. Inače, za vrijeme euharistijskog slavlja 1 400 djece primilo je prvu pričest, a među sudionicima slavlja bili su i brojni izbjegli kršćani iz Palestine.

Zanimljivo je spomenuti kako je misa slavljena nedaleko od mjesta na kojem je Duh Sveti sišao na Isusa nakon što ga je Ivan krstio u rijeci Jordanu.

Drugog dana posjeta Svetoj zemlji papa Franjo je iz Ammana doputovao helikopterom u Palestinu. Neposredno po dolasku primio ga je palestinski predsjednik Mahmoud Abbas. Nakon susreta s političkim predstavnicima Papa je na Trgu jasala u Betlehemu predslavio misno slavlje. Posjetom izbjegličkom logoru oprostio se od Palestine te otišao u Tel Aviv gdje su ga dočekali izraelski predsjednik i premijer Šimon Peres i Benjamin Netanyahu.

Nakon susreta s izraelskim političkim dužnosnicima dogodio se središnji događaj putovanja pape Franje u Svetu zemlju: susret s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem I. U zajedničkoj izjavi Papa i patrijarh su istaknuli kako je njihova dužnost zajednički raditi na zaštiti ljudskoga dostojanstva i obitelji te na izgradnji pravednoga i humanoga društva u kojemu se nitko neće osjećati isključenim. Nakon privatnog susreta upriličeno je ekumensko bogoslužje u crkvi sv. Groba. Papa se tom prigodom osvrnuo na tragičnu podjelu među kršćanima rekavši da nesuglasice ne smiju prestrašiti i zaustaviti napredak prema jedinstvu. 

Cijelo ekumensko bogoslužje prigodom 50. obljetnice susreta pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore bilo je puno simbola. Papa Franjo i patrijarh Bartolomej ušli su svaki sa svoje strane da bi se susreli na sredini i zagrlili. Prvi put je prekinut i status quo između Katoličke, Grčko-pravoslavne i Armenske Crkve, te su kršćani u crkvi sv. Groba molili, ne jedini uz druge ili jedni nakon drugih, nego zajedno. Stoga je taj susret bio veliki izazov za organizatore.

Papa se potom susreo s muslimanskim predstavnicima, a zatim molio pred Zidom plača. Izmolivši Očenaš, stavio je u zid papir s, rukom ispisanom, molitvom na španjolskom jeziku. Podsjećanja radi, i njegov prethodnik emeritus Benedikt XVI. molio je pred zidom i ostavio svoju molitvu.

Beatifikacija 124 mučenika

Od 13. do 18. kolovoza 2014. Sveti Otac je boravio u pastirskom pohodu Južnoj Koreji. U središtu je bila beatifikacija 124 korejska mučenika iz 19. st. pred oko milijun ljudi te proslava 6. azijskoga dana mladih.

U Daejeonu papa Bergoglio je svoj pastoralni pohod Koreji započeo svečanom misom na nogometnom stadionu. Zanimljivo je kako na dan kada katolici slave Uznesenje BDM-a ( Velika Gospa, 15. kolovoza), Južna Koreja obilježava i Dan proglašenja neovisnosti države. Stoga se na misi s Papom, prema informacijama organizatora, okupilo oko 50 000 katolika i ostalih ljudi dobre volje. Među nazočnima bili su i preživjeli i obitelji žrtava tragedije trajekta Se-Wol, u kojoj je u travnju 2014. poginulo više od 300 ljudi. 

Papa je bio i na 6. azijskom danu mladih u svetištu korejskih mučenika u Solmoeu gdje se okupilo oko 6 000 mladih katolika iz 22 azijske zemlje. Sveti Otac je na talijanskom jeziku odgovarao na pitanja koja su mu mladi postavljali te ih potaknuo da mole i rade za jedinstvo Koreja pri čemu ne smije biti pobjednika i pobijeđenih.

Papa Franjo je treći dan svojega pohoda Koreji 16. kolovoza počeo posjetom svetištu u Seo So-munu, mjestu gdje su pogubljeni prvi korejski mučenici. Potom je predslavio svečano misno slavlje kod vrata Gwanghwamun u Seoulu, na kojem se okupilo gotovo milijun hodočasnika te proglasio blaženima Pavla Yun Ji-chunga (1759. - .) i njegova 123 druga koji su kao svjedoci vjere pogubljeni u razdoblju od 1791. do 1888. za vladavine dinastije Joseon. 

Pred odlazak iz Koreje papa Bergoglio je slavio misu u seoulskoj katedrali Myeong-dong potaknuvši kršćane da mole i rade za mir i pomirenje na tome podijeljenom otoku. Prije početka Rimski biskup je pozdravio sedam starica u kolicima koje su sjedile ispred oltara. One su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile seksualno roblje japanskim vojnicima i od tada bezuspješno traže ispriku i nadoknadu. Tijekom Papina posjeta Južnoj komunistička Sjeverna Koreja je ispalila nekoliko raketa u more kao upozorenje.

U zemlji suživota različitih religija

Četvrto putovanje izvan Italije papu Franju je odvelo 21. rujna 2014. u Albaniju. Ovaj jednodnevni posjet bio je njegov prvi put u neku europsku državu. Sveti Otac je u glavnom albanskom gradu poslao snažnu poruku o suživotu, razumijevanju i suradnji kao dragocjenom daru na koji se mogu ugledati svi građani svijeta.

Nakon prijma u Predsjedništvu Sveti Otac je predvodio svečano misno slavlje na Trgu Majke Terezije gdje se okupilo nekoliko desetaka tisuća vjernika iz svih dijelova Albanije. Papa je zahvalio tamošnjoj Crkvi što je za vrijeme komunističkoga progona ostala postojana u vjeri. Na susretu s predstavnicima različitih vjerskih zajednica u Albaniji na Katoličkom sveučilištu papa Franjo je ponovio kako nitko ne može koristiti Božje ime da bi opravdao nasilje, te naglasio da je autentična vjera izvor mira, a ne nasilja. Ovom prigodom kazao je kako je vjerska netolerancija podmukao neprijatelj.

Za kraj svojeg pohoda Sveti Otac je ostavio posjet Centru za nemoćnu i nezbrinutu djecu koji u Tirani vodi Talijanski Caritas. U govoru u Centru Betanija papa Franjo je posvjedočio da vjera koja se izražava kroz ljubav i milosrđe može izbrisati ravnodušnost, nevjericu i apatiju.

Europa mora ponovno otkriti svoj identitet

Papa je 25. studenoga 2014. u svojem četverosatnom posjetu Francuskoj i Strasbourgu održao govor u Europskom parlamentu i Vijeću Europe. Budući da je ovo prvi Papa nakon 26 godina koji se obratio europarlamentarcima, ovaj je posjet probudio veliko zanimanje u mnogim svjetskim medijima.

U prijepodnevnim satima poglavar Katoličke Crkve se obratio zastupnicima Europskog parlamenta te u svojem govoru upozorio kako Europa koja više nije otvorena za transcendentnu, riskira polako izgubiti vlastitu i „humanističku“ dimenziju života.

Podsjetio je i na povezanost Europe i kršćanstva koja je unatoč poteškoćama bila vođena željom za radom na općem dobru. „To je naša sadašnjost i naša budućnost, to je naš identitet“, ustvrdio je Sveti Otac.

Nakon govora u Parlamentu papa Franjo se obratio i Vijeću Europe koje okuplja 47 zemalja Starog kontinenta, a u kojem Sveta Stolica ima ulogu promatrača. Europske čelnike ovom prigodom pozvao je da rade marljivo i trajno na kreativnim rješenjima kako bi se prevladale podjele i sukobi. Govorio je i o gorućim problemima kao što su nezaposlenost mladih, prihvat izbjeglica, siromaštvo u Europi i zaštita okoliša.

U svojem obraćanju papa Bergoglio je kazao da je mir često ugrožen u različitim dijelovima svijeta, pa tako i Europi koja žudi za mirom, premda često lako pada u iskušenja prošlosti. Podsjetivši na motive utemeljenja Vijeća Europe, kazao je kako i danas temelj njezina poslanja treba biti u službi mira, slobode i ljudskoga dostojanstva.

Posjet Strasbourgu bio je jedan od najkraćih posjeta nekog od Papa jednoj zemlji i gradu.

U rodnoj zemlji sv. Pavla

Trodnevni Papin pohod Turskoj od 28. do 30. studenoga 2014. obilježilo je potpisivanje ekumenske izjave s patrijarhom Bartolomejem I., kao i niz susreta s vjerskim vođama, predstavnicima vlasti te kršćanskim zajednicama.

Prva postaja pohoda zemlji s oko 75 milijuna stanovnika i oko 0,2 % kršćana bila je Ankara. Tu je posjetio: mauzolej Mustafe Kemala Ataturka te se susreo s predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoganom i premijerom Ahmetom Davutogluom.

Nazvavši Tursku prirodnim mostom između dvaju kontinenata i različitih kultura, Sveti Otac je podsjetio kako je ta zemlja kršćanima dragocjena kao rodno mjesto svetoga Pavla, mjesto prvih sedam crkvenih sabora te mjesto gdje se nalazi dom Blažene Djevice Marije, u Efezu. 

U središtu programa bili su ekumenski susreti. S počasnim poglavarom svjetskoga pravoslavlja patrijarhom Bartolomejem I. Papa je sudjelovao u ekumenskoj molitvi u patrijarhalnoj crkvi sv. Jurja u sjedištu Ekumenskoga patrijarhata na Fanaru, a nakon bogoslužja zadržali su se u privatnom razgovoru.

Posljednjeg dana boravka u Turskoj papa Franjo je u patrijaršijskoj crkvi svetoga Jurja na Fanaru s ekumenskim patrijarhom i pravoslavnim vjernicima božanskom liturgijom slavio svetkovinu sv. Andrije, zaštitnika carigradske Crkve. Slavlje je završilo ekumenskim blagoslovom i potpisivanjem s Bartolomejem I. zajedničke Izjave u čijem je središtu još čvršće zauzimanje za jedinstvo kršćana, zajednički apel za uspostavu mira u Iraku i Siriji te dijalog s islamom.

Oboren rekord vjernika na misi

Sveti Otac je od 12. do 19. siječnja 2015. boravio u Šri Lanci i na Filipinima. Bilo je to njegovo sedmo apostolsko putovanje izvan Italije i drugo u Aziju. Papa Franjo je tako krenuo stopama svojih predšasnika bl. Pavla VI. i sv. Ivana Pavla II. koji su također pohodili te dvije zemlje. Apostolsko putovanje pod nazivom Milosrđe i suosjećanja imalo je dvojak karakter, kanonizacija p. Josea Vaza u Šri Lanci te utjeha za stanovnike Filipina nakon razornog tajfuna, i obilježavanje 500 godina od početka evangelizacije najkatoličkije azijske zemlje.

Oko 500 000 vjernika sudjelovalo je 14. siječnja na misi kanonizacije p. Josea Vaza, prvog svetca Šri Lanke koji je umro 1711. Misa je održana u Galle Face Greenu u Colombu, gradskom parku koji se proteže na površini od pet kilometara duž Indijskog oceana. Dugim pljeskom vjerničko je mnoštvo popratilo proglašavanje novoga svetca rođenog u Indiji u portugalskoj obitelji, a koji je došao u Šri Lanku kako bi podržao katolike tijekom progona od nizozemskih kalvinista. Blaženim ga je proglasio sv. Ivan Pavao II. 21. siječnja 1995.

Nakon mise papa Bergoglio je helikopterom otišao do svetišta Madhua gdje su ga dočekali brojni vjernici koji su ga pratili pjesmama i spontanim koreografijama. Njih čak pola milijuna čekalo je Svetoga Oca pred svetištem gdje mu je jedan vjernik darovao vijenac od orhideja.

Poslije dolaska u Manilu, 15. siječnja, papa Franjo je dobio vrlo topao doček. Kao i u Šri Lanci istaknuo je da je njegov posjet na prvome mjestu pastoralan, u sklopu priprave za proslavu pet stoljeća naviještanja evanđelja na Filipinima.

Iz Manile papa Franjo otputovao je 17. siječnja u grad Taclobana gdje je slavio euharistiju pred oko 500 000 vjernika koji su se odvažili doći unatoč snažnome vjetru i kiši. To je područje bilo 2013. najteže pogođeno tajfunom. Umjesto pripremljena teksta homilije Sveti Otac se okupljenima spontano obratio na svojem materinjem jeziku, španjolskom.

Pretposljednjeg dana na Filipinima, 18. siječnja, na Sveučilištu sv. Tome u Manili papa Franjo se susreo s predstavnicima raznih vjerskih zajednica, a potom na sveučilišnom igralištu s oko 30 000 mladih. Dobrodošlicu je izrekao predsjednik Komisije za mlade Filipinske biskupske konferencije biskup Leopoldo Jaucian te predstavnici mladih. 

Na kraju višednevnog pastirskog pohoda Filipinima u nedjelju, 18. siječnja u Manili u popodnevnim satima papa Franjo je u parku Rizal predvodio euharistijsko slavlje. Unatoč kiši koja je neumorna padala, misi je na samom liturgijskom prostoru te okolnim ulicama nazočilo čak šest milijuna Filipinaca čime su oboreni rekordi postavljeni za vrijeme sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

Desetak dana poslije povratka s Filipina poglavar Katoličke Crkve je na Trgu sv. Petra u Vatikanu objavio kako će 6. lipnja posjetiti Sarajevo.

"Draga braćo i sestre, želio bih vam najaviti da ću u subotu, 6. lipnja, ako bude Božja volja, posjetiti Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine“, kazao je papa Franjo i najavio kako želi ojačati napore u osnaživanju bratskih odnosa u BiH koja je do prije dva desetljeća bila pogođena ratom. Dobrodošao, Sveti Oče!

Prvobitno objavljeno u specijalnom broju Katoličkog tjednika 22 u 2015.

Mijanmar - vojna hunta, državni aparat i budisti protiv kršćana

Nekoć Burma, a danas službeno Republika Unija Mijanmar, država je u jugoistočnoj Aziji na obalama Bengalskog zaljeva i Andamanskog mora. Graniči s Bangladešom, Indijom, Laosom i Tajlandom. S turističkog aspekta, ta je zemlja zbog dugogodišnje politike izolacionizma dragulj koji je desetljećima ostao skriven te se postupno otvara svijetu pokazujući zadivljujuće prirodne ljepote i kulturno nasljeđe civilizacije stare nekoliko tisuća godina. S političkog gledišta, država je to vojne hunte i ugnjetavanja nebudista. Dok se u svjetskim medijima forsiraju stravične patnje pripadnika Rohinga muslimana, o kršćanima, izuzev katoličkih medija, skoro ni riječi.
 

Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Mianmara mogu se zamijetiti od 12. stoljeća prije Krista. Tijekom tisuća godina povijesti na tom prostoru su se smjenjivale različite civilizacije. Kontakt s europskim trgovcima i moreplovcima (Portugalci, Nizozemci, Britanci i Francuzi) počinje tijekom 16. st. Povijest nam govori i o trima britansko-burmanskim (mianmarskih) ratovima (1824. - '26., 1852., 1885. - '86.) nakon kojih se stvara Britanska Burma u sklopu kolonijalne Indije. 
 

Neovisnost vodi u građanske ratove

Zbog čestih pobuna i zahtjeva za neovisnošću, Britanci su 1935. uveli posebnu kolonijalnu upravu za Burmu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Mianmar je bio pod japanskom okupacijom. Nakon rata i određenih tenzija neovisnost je proglašena 1948. Kao što to obično biva u zemljama koje su prekasno upoznale demokraciju ili demokracija nije stvorena iz naroda, nego je kopirana sa zapada, počeli su brojni državni udari. Prvi od njih je onaj iz 1962. kada je vlast preuzeo general Ne Win te uspostavio socijalistički vojni režim i provodio nacionalizaciju i međunarodnu izolaciju Burme. 

Nastavljeno je djelovanje pobunjeničkih skupina koje su 1970-ih nadzirale oko 35% državnoga teritorija. Ne Win postao je predsjednik 1974. i bio na čelu države sve do 1981. Godine 1988. izbili su prosvjedi protiv vojnog režima: vodeću oporbenu stranku, Nacionalnu ligu za demokraciju (NLD), predvodila je svjetski poznata nobelovka Aung San Suu Kyi. Nakon demokratskih izbora, koji su poništeni, od 1992. vojni režim predvodi general Than Shwe. U ožujku 2011. Thein Sein postao je predsjednik, uspostavio civilnu vladu i proveo ograničenu demokratizaciju. Tijekom 2011. - 2012. postignuti su sporazumi o primirju s pobunjenicima iz redova Karena i Shana koji žele neovisnost. Zbog etničkog i drugog nasilja broj raseljenih procjenjuje se do 1.3 do 3 milijuna (Bangladeš, Tajland).

Gdje su u svemu tomu kršćani?

Za sustavne zloporabe protiv, primjerice, plemena Chin, čiji su članovi uglavnom kršćani, žrtve prinudnih radova, tortura i progona zbog svojega vjerskoga uvjerenja, odgovorna je vojna hunta. To stoji u izvješću organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Richts Wach. Nisu to puka slova na papiru ili zapažanja turista i diplomatskog osoblja, nego ispovijedi i priče 140 kršćana u izbjeglištvu (a nekih i u njihovim rodnim mjestima) koji su intervjuirani u razdoblju od 2005. do 2008.

Pripadnici plemena Chin su žrtve zloporaba i kršenja najosnovnijih ljudskih prava koje vojnici čine po naređenju hunte. Vojna hunta želi iskorijeniti svaku vrstu oporbe, stoga je pleme Chin stalna meta zastrašivanja i prijetnji. Plemenskim pripadnicima je ograničeno pravo kretanja, oduzima im se zemlja, novac, hrana i vlasništvo, podvrgnuti su prinudnim radovima i progonima iz vjerskih razloga.

„Mi smo poput robova, moramo činiti sve što nam naredi vojska“, jasno je rekao jedan pripadnik plemena Chin žaleći se da su zaboravljeni narod. Čak su i oni koji traže utočiste u inozemstvu, naročito u pograničnom području s Indijom, žrtve diskriminacija i zloporaba iz vjerskih razloga. Mijanmarska vojska često koristi muškarce i žene iz toga plemena kao nosače i izviđače u minskim poljima. 

Kao i u drugim azijskim zemljama, kršćanstvo je samo po sebi problem jer nije „autohtona religija“. Stoga svatko tko je kršćaninom, u Mijanmaru za vojsku i državni aparat te budističke fanatike predstavlja svojevrsno strano tijelo i otpadnika od bogata kulturnog nasljeđa. Kada se izuzme nasilje vojne hunte i državnog aparata, može se reći kako su kršćani žrtve progona i religijskog fanatizma budista.

Prema istraživanju agencija koje se bave dokumentiranjem progona kršćana, Mijanmar se nalazi na 25. mjestu po progonu kršćana, dok je razina progona opisana kao veoma jaka i teška.

Pučanstvo

U Mianmaru živi oko 54 milijuna ljudi. Pučanstvo čine Burmanci (55,9%) i mnogobrojni narodi koji se unatoč mnogim seobama nisu međusobno odviše izmiješali: Kareni (9,5%), Shani (6,5%), Kinezi (Han; 2,5%), Mon (2,3%), Yangbye (2,2%), Kachin (1,5%) i drugi (19,6%). Prema vjeroispovijesti, uglavnom su budisti (89,4%), kršćani (4,9%) i muslimani (3,8%). 

U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo) zaposleno je 65,9% aktivnoga pučanstva, u sekundarnim (industrija, rudarstvo, građevinarstvo) 12,0%, a u uslužnim 22,1% stanovnika. Službeni jezik je burmanski. Glavni je grad Rangoon (Rangôn, Yangôn; 3 361 700 stanovnika, 1993.); ostali značajniji gradovi su Mandalay i Moulmein.

Bl. Klement Vismare - prvi blaženik Burme

Bl. Vismare je rođen u Lombardiji 1897. Kao dijete izgubio je roditelje te su o njemu brigu preuzeli stričevi. Nakon sjemeništa i sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu, 1919. stupio je u Papinski institut za vanjske misije. Za svećenika je zaređen 1923. i odmah otišao u misije u Burmu. Dolaskom u Toungoo najprije započinje učiti engleski i lokalne jezike. U tom kraju bilo je veliko siromaštvo, a mlade misionare su pogađale tropske bolesti. U njihovoj misiji svi su misionari 1931. pomrli, osim njega. Unatoč poteškoćama i skromnim mogućnostima uspijeva osnovati druge misije. Osim siromaštva i bolesti valja dodati da je još jedan problem veoma otežavao evangelizaciju, a to su animisti i domorodci. Još veće poteškoće nastale su u lipnju 1941. kad su Klement i drugi talijanski misionari zatvoreni u engleskom logoru jer su pripadali neprijateljskom narodu, a oslobođeni su tek 1942. nakon što su Japanci zauzeli Burmu.

Svi misionari koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Burmu protjerani su 1966. Naime, te godine vlada generala Ne Wina odlučila je da neće više obnavljati vize. Većina misionara, koji su ostali unatoč nacionalizaciji njihovih škola i bolnica, bila je prisiljena napustiti zemlju. No, o. Klement bio je jedan od 31 svećenika Papinskog instituta za vanjske misije koji su uspjeli ostati. Tijekom svojeg apostolata, koji je trajao 65 godina, u Burmi je utemeljio pet misijskih središta, gradio kapele, crkve, škole, dispanzere, bolnice, prihvatilišta za siromašne, hendikepirane, siročad... Umro je 1988. u 91. godini života. 

Danas na njegov grob, koji je postao mjesto hodočašća, dolaze katolici, budisti, protestanti, animisti i muslimani moleći za njegov zagovor. Proglašen je blaženim 2011. u Milanu i tako postao prvi blaženik iz Burme.

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 26 iz 2015.

Sv. Benedikt Menni, svećenik

Slavi se 24. travnja

Benedikt Menni, utemeljitelj Redovničke zajednice Sestara ivanovki Presvetog Srca Isusova, rođen je u Milanu 11. ožujka 1841. Bio je peto od 15 djece u obitelji. Kao mladić napustio je radno mjesto bankara kako bi pomagao vojnicima ranjenim u bitci kod Magente u blizini Milana. Potaknut predanošću redovnika sv. Ivana, popularno nazvanim maltežani, u dobi od 19 godina stupio je u njihov red posvetivši život Bogu i služenju bolesnika. 

Kao mladi redovnik poslan je na službu u Španjolsku. Ondje je uspio obnoviti Red sv. Ivana od Boga i osnovati novu žensku redovničku kongregaciju. Nekoliko mjeseci po dolasku u Barceloni je osnovao dječju bolnicu, a pridružili su mu se brojni sljedbenici koji su kasnije nastavili živjeti svoju redovničku karizmu u Španjolskoj, Portugalu, Meksiku i cijeloj Latinskoj Americi. U Granadi je 1878. susreo dvije djevojke i njima povjerio osnivanje bolnice za žene, s posebnom brigom za duševno oboljele. U Madridu je zatim osnovao matičnu kuću za novi red koji je Sveta Stolica službeno odobrila 1901. Nova družba proširila se cijelim svijetom, a danas broji više od 100 zajednica u bolničkim ustanovama.

Imenovan je apostolskim vizitatorom cijelog reda 1909., a 1911. njegovim generalnim priorom. Ipak, zbog lošeg zdravstvenog stanja i nekih nesuglasica morao je godinu dana zatim odstupiti. Dvije posljednje godine života proveo je u Dinanu u Francuskoj, a umro je 24. travnja 1914. Njegovi se zemni ostatci časte u crkvi matičnog samostana ivanovki u Madridu. Blaženim ga je proglasio sv. Ivan Pavao II. 23. lipnja 1985., a svetim 21. studenog 1999. u Rimu.

Tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjednik broj 25 iz 2016