U BiH zaboravljen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Na redakcijski mail Katoličkog tjednika stiglo je priopćenje HKZ-a Troplet u povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Čini se kako je taj dan prošao skoro nezapaženo, a Troplet je jedno od rijetkih udruženja koje je podsjetilo na ovaj nadnevak...

Prema uskoj i općeprihvaćenoj definiciji, totalitarizam je politički sustav u kojem je vlast pod kontrolom jedne osobe ili političke organizacije koja nema granice ovlasti i zbog toga nastoji kontrolirati sve vidike javnog i privatnog života. Totalitarizam je do krajnosti dovedeni oblik apsolutističke vladavine koji je moguć uz jednu masovnu stranku čiji pripadnici predano podupiru režim. Nepisano je pravilo da takve države gotovo uvijek ogreznu u zločinu i masovnim ubojstvima prvenstveno svojih građana, a kasnije i svih onih koji im se nađu na putu bez obzira na granice među državama.

BiH opet ne čini ništa

Kako se ne bi zaboravili zločini fašizma, nacizma i komunizma, Europski parlament je proglasio 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Također su pozvani parlamenti i vlade svih država članica EU-a i država kandidatkinja na dostojanstveno obilježavanje tog dana, kao i na provedbu Rezolucije 1096 o „Mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“ i Rezolucije 1481 o „Nužnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“.

Potaknuti Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, HKZ Troplet podsjeća domaću i međunarodnu javnost, a posebice političke stranke i članove parlamenata na svim razinama, na sramotnu činjenicu da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih europskih zemalja koja nije ništa konkretno učinila u cilju ispunjavanja obveza iz spomenutih rezolucija.

U nekoliko navrata je u Parlamentu FBiH i Parlamentarnoj skupštini BiH pokrenuta procedura za donošenje rezolucija kojima bi se ispunile spomenute obveze. Međutim, ljubitelji totalitarizma i protivnici pristupanju EU-u (koji su samo deklarativno, a ne istinski za demokraciju i uključenja u EU) uspjeli su spriječiti usvajanje takvih dokumenata.

Poziv bh. političarima

„Za vladavine totalitarnih režima brojni ljudi su bili sustavno proganjani, zatvarani, ponižavani, mučeni i ubijani samo zato što su pripadali određenoj vjeri, naciji, stranci ili nekom drugom opredjeljenju. Fašistički i nacistički zločini su detaljno istraženi, a počinitelji uglavnom kažnjeni. Te procese su komunisti koristili i za progon i obračun s političkim neistomišljenicima i svim 'narodnim neprijateljima', pa su često stradali i nevini, komunističkom režimu nepoćudni ljudi. S druge strane, nikad nisu istraženi i jasno osuđeni zločini počinjeni u ime komunističkog režima, počinitelji nisu privedeni pravdi, brojna grobišta nisu identificirana, a nevinim žrtvama nije odan pijetet koji zaslužuju“, stoji, između ostaloga, u priopćenju HKZ-a Troplet koji stoga zahtijeva da političke stranke i parlamentarci na svim razinama vlasti u BiH, a posebno hrvatski politički predstavnici, poduzmu sve kako bi ispunili zahtjeve spomenutih rezolucija, što podrazumijeva, između ostalog: usvojiti rezolucije o osudi zločina u skladu s odgovarajućim rezolucijama; Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, 23. kolovoza, proglasiti spomendanom i na odgovarajući način obilježavati u BiH; poduzeti mjere za demontiranje naslijeđa bivšeg komunističkog totalitarnog režima te objektivno istražiti zločine.

HKZ Troplet jasno i iskreno osuđuje zločine svih triju totalitarizama i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te poziva političke stranke i osobe iz javnog i političkog života da učine isto.

No, u državama kakve su Bosna i Hercegovina, ali i Hrvatska, iluzorno je očekivati prokazivanje i osudu komunizma kao totalitarnoga režima sve dok u njihovim gradovima postoje trgovi i ulice koji nose ime Josipa Broza Tita, čovjeka odgovornoga za stradanje približno 100 000 ljudi započetog na Blaiburškom polju, te smrt stotina nepodobnih u političkom logoru na Golom Otoku.

Kazuya Ogawa, veleposlanik Japana u Bosni i Hercegovini: Poučen povijesnim iskustvom, Japan je odlučan u izgradnji svijeta bez atomskoga naoružanja

Od završetka Drugog svjetskog rata svakog kolovoza, više nego inače, povjesničari te ljudi dobre volje podsjećaju na smrt i razaranja u japanskim gradovima Hirošimi i Nagasakiju koja su donijele bačene atomske bombe. Nadnevci 6. i 9. kolovoza ostali su duboko urezani u kolektivno pamćenje Japanaca, ali i svih ljudi koji žele mir i zaustavljanje širenja atomskog naoružanja. Ovogodišnja 70. obljetnica atomskog razaranja bila je povodom za razgovor s novim japanskim veleposlanikom u BiH, njegovom ekscelencijom Kazuyom Ogawom.

Veleposlanik Japana u BiH rođen je 1955. U Tokiju je završio pravni fakultet te se zaposlio u Ministarstvu inozemnih poslova. U svojoj karijeri obavljao je više poslova u diplomaciji u Japanu, ali i po veleposlanstvima njegove zemlje diljem svijeta. Tako je službovao u Švicarskoj, Indiji, Francuskoj, Ruandi, a od svibnja 2015. Obnaša dužnost veleposlanika u BiH. Osim o Drugom svjetskom ratu te japanskoj kulturi razgovarali smo i o tome kako on vidi život u Bosni i Hercegovini.

Vaša ekscelencijo, nalazimo se pred tužnom 70. obljetnicom bacanja atomskih bombi na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki što je rezultiralo velikim razaranjem i smrću stotina tisuća civila. Što danas nakon sedam desetljeća taj nemili događaj poručuje cijelome svijetu?

Kao jedina zemlja koja je ikad pretrpjela napad atomskom bombom, Japan pridaje veliku važnost jačanju NPT sporazuma (Non-profileration treaty – Sporazum o zaustavljanju širenja atomskog naoružanja) i približavanju svijetu bez atomskog naoružanja. Gospodin Kishida, aktualni ministar vanjskih poslova Japana, koji je rođen u Hirošimi, predložio je posjet političkih lidera Hirošimi i Nagasakiju, uključujući i one iz država koje posjeduju nuklearno naoružanje, kao i mladima kako bi se vlastitim očima uvjerili u realnost nakon napada atomskim naoružanjem.

Prolazi i 70 godina od završetka Drugog svjetskog rata u kojemu je Japan bio na strani poraženih, a činjeni su mnogi zločini u ime cara i Japana... Recite nam kako se današnje generacije suočavaju sa zločinima počinjenim 1930-ih i 1940-ih?

Premijer Abe je prije dvije godine izdao sljedeće priopćenje: „Japan ne smije nikad više biti sudionik rata. Ovo je moje uvjerenje koje se temelji na ozbiljnoj grižnji savjesti zbog događanja u prošlosti. Također sam se obvezao da mi moramo izgraditi doba bez patnji koje su uzrokovane ratnim razaranjima. Japan mora biti zemlja koja pruža ruke prijateljima diljem svijeta kako bi se postigao mir u cijelom svijetu. U posljednjih 68 godina nakon rata Japan je izgradio slobodnu i demokratsku zemlju i ustrajno slijedi put mira. Nema nikakve sumnje da ćemo nastaviti slijediti taj put i u budućnosti. U duhu međunarodne suradnje, Japan će izvršavati svoje obveze vezane za izgradnju mira, stabilnosti i prosperiteta u cijelom svijetu.“

Japanski narod podržava ovu ideju i odlučan je nastaviti svoj put mira.

Može se steći dojam kako jačaju snage koje traže da Japan počne obnavljati svoje vojne potencijale. Takvi zahtjevi posljedica su dijelom spora s Kinom oko dvaju otoka. Kako Japan namjerava odgovoriti na takve izazove?

U 21. st. svjedočimo brzim promjenama globalnog odnosa snaga u svijetu, koje se odvijaju usporedno s procesom globalizacije. Sigurnosno okružje oko Japana postaje sve opasnije u vidu nuklearnog i raketnog naoružanja koje razvija Sjeverna Koreja. Također postoje i međunarodne prijetnje zasnovane na tehnološkom napretku, uključujući međunarodni terorizam i cyber (računalni) kriminal, kao i povećanje njihova značaja.

U današnjem svijetu niti jedna država ne može sačuvati vlastiti mir i sigurnost sama. Japan, uključujući njegove Snage za samoobranu, doprinosi, u maksimalnoj mogućoj mjeri, naporima za održavanje i uspostavu mira i sigurnosti u svijetu, kao što su na primjer operacije Ujedinjenih naroda za održavanje mira. Čineći stalne napore za izgradnju mira, japanska Vlada je poduzela brojne korake u kreiranju sigurnosne politike koja uključuje donošenje zakonskih okvira iz toga područja.

Zapravo, novi japanski Prijedlog zakona o miru i sigurnosti je trenutno na razmatranju u Parlamentu (japanski Diet). Ova nova zakonska regulativa će omogućiti: (1) optimalan odgovor u svakoj situaciji u kojoj je potrebno zaštititi živote i mirno životno okružje japanskih građana, (2) japanski doprinos miru i stabilnosti međunarodne zajednice, na primjer veće sudjelovanje u operacijama za očuvanje mira Ujedinjenih naroda, kao i ostalih projekata koordiniranih na međunarodnoj razini.

Što se tiče spora s Kinom oko otoka, riječ je o Senkaku otocima. Nema nikakve sumnje da su Senkaku otoci nesporan i nerazdvojiv dio japanskog teritorija u svjetlu povijesnih činjenica, kao i na osnovu međunarodnog prava. U svakom slučaju, Senkaku otočje je pod punopravnom kontrolom Japana. Ne postoji problem teritorijalnog suvereniteta koji bi trebalo rješavati vezano uz Senkaku otoke.

Dolazite iz visokorazvijene zemlje koja je u svjetskom vrhu što se tiče mnogih aspekata ljudskog života. Kako iz te perspektive Vi osobno gledate na BiH, njezine narode te situaciju u kojoj se nalazi čitavo bh. društvo koje je, kako znamo, na samom začelju u Europi?

Bosna i Hercegovina je divna zemlja, s iznimnim krajolicima. Posjeduje ogromne mogućnosti razvoja u različitim područjima kao što su: rudarstvo, energetika, poljoprivreda, proizvodnja i turizam... U svakom slučaju, ovi potencijali naizgled nisu dovoljno istraženi. BiH treba jako političko vodstvo kako bi ujedinila narod, nadišla etničke razlike, kao i povijesne nesretne događaje, te početi naporno raditi na razvoju svoje zemlje. Posebna je šteta vidjeti kako mladi ljudi napuštaju ovu zemlju u potrazi za zaposlenjem i boljim životom.

Jedna od najbitnijih stvari za političke vođe ove zemlje je ponuditi san i nadu mladim generacijama koje trebaju donijeti dobrobit svojoj zemlji.

Bosna i Hercegovina i Japan su uspostavili diplomatske odnose 1996. i oni su prijateljski, ali ipak ekonomski odnosi nisu tako dobri. Zbog čega je to tako i kako motivirati japanske kompanije za investiranje u BiH?

Bilateralni odnosi između BiH i Japana su odlični i sljedeće godine će biti dvadeseta godišnjica od njihove uspostave. Mi, Japanci, smo jedan od najbitnijih razvojnih partnera za BiH i naša razvojna pomoć iznosi oko milijardu KM, uključujući 27 milijuna pomoći nakon poplava.

Unatoč tomu, istina je da praktično niti jedna japanska kompanija još nije investirala u BiH.

Razlog je što, pored relativno malog tržišta, investitori još uvijek imaju negativnu percepciju ove zemlje zbog ratnih događanja 90-ih godina 20. st. Kao što sam ranije rekao, BiH bez sumnje ima potencijale. Želim uraditi sve što mogu kako bi se realizirale investicije japanskih kompanija u BiH, kao recimo slanje trgovinskih i investicijskih misija iz Japana u BiH.

Japanska kultura je globalno veoma prisutna i prepoznata, a postoji mnogo mladih diljem svijeta koji su „opsjednuti“ Japanom. Iza toga sigurno stoji određena strategija i mnogo ulaganja. Recite nam kakvu korist vidite u promociji kulture svoje zemlje?

Pošteno govoreći, vrijednost japanske kulture su otkrili stranci, recimo ykiyo-e, tradicionalnu japansku grafiku, otkrili su i približili svijetu slikari Monet i Van Gogh.

Japanska Vlada nije namjerno potencirala našu kulturu i nije ulagala mnogo u taj segment.

Ipak, posljednjih godina elementi japanske kulture kao što su anime, manga, japanski pop, koji mi zovemo „cool Japan“, dobivaju sve više na popularnosti. Trudimo se promovirati ovaj trend kako bi stranci bolje razumjeli i približili se našoj kulturi. Zadnjih godina opažamo povećanje broja stranih turista u Japanu, ne samo u Tokiju i Kyotu, već i na mnogim drugim privlačnim odredištima u našoj zemlji. Dobro došli u Japan!!

Koliko su kultura naroda iz BiH i bh. umjetnici prisutni i poznati u Japanu...?

Zapravo, najpoznatije osobe iz BiH su gospoda Osim i Halilhodžić, obojica japanski nogometni treneri. Ovaj drugi će voditi japanski nogometni tim barem do Svjetskog prvenstva 2018.

Gledao sam bh. filmove Ničija zemlja i Grbavica, to su odlični filmovi. Što se tiče pjevača, čuo sam dva značajna imena: Kemal Monteno i Dino Merlin.

Na kraju, zanima nas poziv koji je japanski premijer uputio papi Franji da posjeti Japan. Sveti Otac je izrazio spremnost da to i učini. Imate li nekih informacija o terminu tog posjeta?

Što se tiče poziva japanskog premijera Svetom Ocu da posjeti Japan, on je uručen prošle godine prigodom posjeta premijera Abea Vatikanu. Mi, japanska Vlada i narod Japana, spremni smo ugostiti Papu u svakom trenutku u Japanu, ali zbog velikog broja obveza koje papa Franjo ima u svom rasporedu, još uvijek nije odlučeno kada će se to i dogoditi.

Fra Ivan Bradarić, gvardijan u Šibeniku: Nema odmora bez dobrog duhovnog sadržaja

Ljeto i vrućine su stigle u naše krajeve, a s njima i dugo čekani godišnji odmori. Budući da je turistička sezona već u punom jeku, potražili smo odgovore na različita pitanja u vezi s pastoralom turista i njihova odnosa prema duhovnim sadržajima za vrijeme izbivanja iz mjesta stanovanja. Sugovornika smo našli u fra Ivanu Bradariću, gvardijanu drevnog šibenskog samostana sv. Frane...

 

Fra Ivan je rođen 1969. u selu Donji Vukšić, župa Ulice kod Brčkog. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnoj Bosni, a kod franjevaca konventualaca stekao je osnovnu formaciju i teološku izobrazbu u Zagrebu i Rimu. Obavljao je razne službe u provinciji: član uprave, odgojitelj, urednik Veritasa. Posebno se istaknuo vođenjem brojnih hodočašća od čega je, primjerice, samo u Padovi u 60-ak navrata s njime bilo više od 10 000 hodočasnika. Trenutno je gvardijan u drevnom samostanu sv. Frane u Šibeniku i rektor hrvatskog nacionalnog svetišta sv. Nikole Tavelića. S njim smo razgovarali o duhovnoj ponudi za vrijeme odmora, kulturnim sadržajima koji se nude na jadranskoj obali te „ljetnom ritmu“ svetišta u Šibeniku...

Nalazimo se pred omiljenim dijelom godine za većinu ljudi: godišnjim odmorima. Budući da se u turističkim mjestima, među koja spada većina gradova na Jadranu, gotovo svakodnevno mogu susresti ljudi sa svih kontinenata, različitih rasa, kultura, vjera, recite nam koliko je točna rečenica da turizam spaja i povezuje kulture i ljude?

Ono što kao promatrač primijetim jest da su naši turisti uglavnom samo korisnici mora i sunca po danu, a po noći šetači. Zastanu tamo gdje se nešto događa, malo pogledaju pa nastave svoju šetnjicu.

Povezivanje je moguće i ima smisla ukoliko se cijela lokalna zajednica potrudi u prezentaciji svoje baštine, tradicije i kulture, organiziranjem sajmova, koncerata, priredbi, plesova… kojima će goste iz drugih zemalja zabaviti, ali im dati i da upoznaju nešto o nama. Sve se ovo mora ponavljati tijekom ljeta u nekom tjednom ritmu. Sigurno bi bilo zanimljivo napraviti anketu među turistima koji završavaju svoj odmor što su sve o nama naučili; koliko poznatih osoba iz povijesti, kulture, znanosti upoznali; koja su jela kušali; koliko riječi na hrvatskom naučili i koje…

U Šibenik dolaze mnogi turisti kako bi uživali u znamenitostima, odmoru, moru... Recite nam kakva je tzv. duhovna ponuda koja se prezentira turistima gdje djelujete kao gvardijan?

Stječe se dojam kako je sve teže turistima-vjernicima tijekom njihova odmora ponuditi i duhovni sadržaj. No, uz malo slobode kreativnoga duha lako se dođe do dobrih inicijativa i primjera. Govorim o iskustvima naše Šibenske biskupije i samo ono što sam do sada čuo. U župama Mandalina i Zablaće redovnici spiritanci preko ljeta imaju svete mise uz hrvatski i na poljskom i engleskom, a župnik u Vodicama svjedoči kako je tijekom ljeta kod njega znatno povećan broj vjernika u crkvi, odnosno ispred i okolo crkve. Veoma uspješan se pokazao i prošloljetni duhovni susret Nightfever u šibenskoj katedrali. Svaka od ovih inicijativa se pokazala dobra i izvrsno prihvaćena što govori da među brojnim turistima ima i golem broj vjernika. Na tom tragu će i naše svetište ovog ljeta proširiti svoju duhovnu ponudu i u večernjim satima za one šetače koji žele malo mira. O inicijativi ćete više moći pročitati na stranicama svetišta www.svetiste-sibenik.hr

Često se može čuti i vidjeti kako mnogima godišnji odmor od poslova znači i odmor od molitve, odlaska na misu. Kakva su Vaša iskustva i što Crkva nudi i kaže vjernicima na tom planu?

Vjernici znaju što im Crkva nudi i poručuje. Posljednjih godina stvorila se nekakva paradigma o tome kako je dobar odmor onaj koji nudi nemoral lukavo upakiran u ponudama lake zabave, nesnošljivo jake glazbe i jednako tako jakih napitaka. Svjedočanstva mladih koji prođu ovakva iskustva su upravo traumatična. Osjećaju se prevareni, izigrani i nadasve izmoreni. Kao da im je nešto uzeto. Naravno, oduzet im je mir.

Nema odmora bez dobrog duhovnog sadržaja. Svijet danas nudi lažne oblike zabave u vrijeme godišnjih odmora, a glavni motiv ovakvih zabava je što veća zarada. Svjetovni mediji jako pogoduju promociji takvih zabava. Rezultat tako provedena odmora i zabave je još veći umor i sasvim sigurno prazan novčanik.

Čitajući stare katoličke novine, možemo svjedočiti kako se tolerancija prema neprikladnom odijevanju pri ulasku u crkvu stalno liberalizira... Mnogi svećenici u župama koje su turistička odredišta žale se da turisti na misu u crkvu dolaze neprikladno odjeveni. Imate li Vi takvih problema i kako ih nastojite riješiti?

U crkvama na našoj hrvatskoj obali skoro svugdje stoje primjerene (ilustrirane) ploče kojima se moli, poziva ili upućuje posjetitelje da ne ulaze u crkvu ako su neprikladno odjeveni. Nažalost, to se vrlo često ignorira i ne poštuje. Često sam u udarnim terminima i sam u crkvi kako bih odgovorio na pitanja turista ili im progovorio o svetištu, pa ih moram zamoliti da poštuju diskreciju kakva se pristoji sakralnom objektu. Nažalost, postoji još jedan problem koji je sve prisutniji, a to su životinje. Turisti na odmor dolaze sa svojim kućnim ljubimcima, najčešće psima, te pokatkad žele ući i u crkvu. Moram priznati da se iznenadim kako burno reagiraju kada ih upozorite da ne mogu sa životinjama ući u crkvu.

Hrvatska i BiH obiluju različitim prirodnim ljepotama, predivnim gradovima i selima, međutim mnogi ljudi radije biraju skuplje i što dalje destinacije, dok još nisu u potpunosti istražili ni zemlju u kojoj žive. Što mislite kako je moguće izbalansirati te dvije krajnosti?

Naš turizam, osobito hotelski smještaj, nije organiziran za naše ljude, nego za standarde turista iz bogatijih zemalja. Da nije prijatelja i rodbine te brojnih apartmana koji se ipak po prikladnijim cijenama mogu dobiti, bojim se da naši ljudi ne bi ni okusili svoje more. Najžalosnije je kada vidim srednjoškolce kako odlaze u Španjolsku, Portugal ili Italiju te za ta putovanja plaćaju aranžmane od 500 i više eura. Veći dio tog iznosa ide za put, a manji za smještaj. Zamislite koje divne aranžmane bi mogli napraviti za mlade u smislu kružnih putovanja kroz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu kroz važnija povijesna mjesta, važna za našu nacionalnu prošlost.

Naravno da ne možete nikomu zabraniti putovati kamo želi, ali sam uvjeren da se brojni aranžmani mogu prilagoditi standardima naših ljudi osobito u predsezoni i post sezoni. Ono što se kod nas jako dobro uhodalo je tzv. duhovni turizam ili hodočašća. I sam sam organizirao hodočašća unutar domovine sa smještajem u hotelima te sam se osvjedočio da je moguće ovakve programe prilagoditi našim ljudima.

Kakav je „ljetni ritam“ nacionalnog svetišta Nikole Tavelića u Šibeniku? Je li svetište duhovna oaza u uzavrelom gradu? Osim toga saznali smo da je otvoren novi muzej u sklopu samostana. Što on nudi?

Svetište je dobro posjećeno tijekom cijele godine zahvaljujući jakoj tradiciji i navici Šibenčana koji rado dolaze u našu crkvu. No, ne smijemo ignorirati činjenicu da se tijekom ljeta taj broj bitno povećava i da su njihove želje ili potrebe malo drukčije. Želja nam je bila da tim i takvim ljudima progovorimo jezikom koji oni razumiju. Često izravan govor o vjeri nailazi na odbijanje kod onih ljudi kojima, nažalost, vjera više nije važna niti kao iskaz prigodom popisa pučanstva. Takvim ljudima želimo progovoriti jezikom Crkve koja je stvarala pismenost, kulturu, znanost… Zato smo otvorili naš Muzej sv. Frane i izložili ono najvrjednije što imamo. Govorimo, kao prije nekoliko stoljeća, koristeći slike. Čini se da opet moramo koristiti metodu Biblia pauperorum.

Mogu li dani odmora biti dani ponovnog otkrivanja onoga što se u redovitom ritmu života zaboravilo i kako?

Trebalo bi tako biti. Ne može netko biti vjernik samo u posebnim prigodama, odnosno kad su slavlja, za Božić i veliki blagdani, kad ide na svetu misu… Vjernik si uvijek, ili to nisi. Najzanimljivije mi je kada se naši vjernici ispričavaju (da ne kažem ispovijedaju) kako „nisu mogli“ ići na svetu misu jer su bili na ferijama. Gdje, upitam ja. Pa, recimo u Makarskoj! Ima li ijednog našeg grada i mjesta koje nema crkvu? Eto, to su samo jeftine isprike.

Dani odmora su nastavak redovitog života, ali bez posla i strke oko hvatanja termina i ispunjavanja normi.

Kakav odmor želite našim čitateljima?

Želim svim čitateljima Katoličkog tjednika ugodne, korisne i kreativne dane odmora. Ako budete u prolazu blizu Šibenika, obvezno navratite u hrvatsko nacionalno svetište sv. Nikole Tavilića, posjetite našu crkvu i muzej i proširite znanje iz nacionalne povijesti. Nemojte dopustiti da vas na kraju odmora netko anketira i pita gdje se nalazi Šibenska molitva, a vi odgovorite: u Splitu! Ugodno ljeto.

Srednja Slatina, život moj, moja svetinja

Srednja Slatina se nalazi u pitomom ravničarskom kraju sjeveroistočnog dijela Bosanske Posavine, oko 10 km južno od Bosanskog Šamca. Zaista ju je teško naći ako ne znate kuda trebate ići. Nije to samo uzrečica koja se ponavlja ako nekoliko minuta ne možete razumjeti smjerokaze, ili ako jednom promašite skretanje...

Srednja Slatina je namjerno izbrisana sa zemljopisne karte, prvi put 1992. kada je crkva porušena, a Hrvati-katolici protjerani ili pobijeni. Drugo brisanje s karte dogodilo se poslije potpisivanja Daytona kada je teritorij župe sv. Franje Asiškog pripao općini (Bosanski) Šamac i entitetu Republika Srpska te je kao hrvatski kraj namjerno zapostavljen u svim segmentima pa i u prometnoj signalizaciji. Osim toga jedno vrijeme služio je kao odlagalište za paljenje smeća.

Za inat ćemo naći hrvatsku Slatinu

Općinske vlasti namjerno na središnju prometnicu nisu stavili adekvatne smjerokaze. Također je napravljen svojevrsni paradoks jer su gotovo improvizirani mali ćirilično-latinični znakovi, nedostojni čak šumske staze, stavljeni dvadesetak metara dalje od raskrižja. Tako dolazimo do apsurdne situacije da ako želite u župu sv. Franje Asiškog, morate znati točno gdje skrenuti i nakon dvadesetak metara imat ćete potvrdu kako ste na ispravnom putu. U suprotnom ćete lutati.  

Tako je i redakcija Katoličkog tjednika „kružila“ oko svog cilja ne znajući što činiti. Dvije-tri osobe iz Donje i Gornje Slatine nam nisu znale ili nisu željele dati upute. Na kraju, ipak se našla jedna dobra duša koja nas je usmjerila da kod „jezera“ skrenemo desno i pored groblja nastavimo nekoliko kilometara tako da smo nakon skoro pola sata nasumične vožnje po ravnici u kojoj se nemoguće orijentirati uskoro bili na svom odredištu.

Uništene kuće, neobrađene njive

Srednja Slatina djeluje pusto. Dok se tješimo kako su se ljudi povukli u domove zbog nemilosrdna sunca, činjenica kako je većina kuća u vrlo lošem stanju nas vraća u stvarnost. Neobnovljena ognjišta još više propadaju zbog zuba vremena koje ne prašta. One obnovljene kuće izgledaju tužno kada se u njima ne živi, a to se vrlo lako da primijetiti. Čak iako je trava u dvorištima pokošena, spuštene rolete kao da govore: „Ovdje trenutno nema nikoga“ ili „Dođite za vrijeme godišnjih odmora.“ Čak smo i vidjeli kuće koje služe kao ostava za sijeno. Zaista tužno. U kraju u kojemu prije 25 godina skoro da nije bilo neobrađene njive, danas je mnogo drače i trnja. Kao i kuće, zemlja je zapuštena jer oni koji su je obrađivali, više ne žive tu, a nije bilo doseljavanja pripadnika drugih naroda. Tužno je o tome razmišljati ako je poznata činjenica da su Slatinjani uglavnom živjeli od poljodjelstva jer većina zbog političke nepodobnosti nije mogla dobiti „pravi“ posao.

Suprotna slika

Po dolasku na naše odredište zatičemo gotovo suprotan prizor. Prelijepa župna crkva i stan te savršeno pokošena trava kao na kakvu nogometnom stadionu gdje se odigravaju utakmice Lige prvaka. Kasnije smo saznali da travu župljani zovu Wimbledon.

Crkva u Srednjoj Slatini ponosito poručuje da Vrhbosanska nadbiskupija nije zaboravila, niti će ikada napustiti svoje stado malo. 

Župnik vlč. Marko Stipić nas je dočekao ispred crkve, dok su se župljani i sugovornici od vrelog sunca „krili“ u uredu. On je šest i pol godina na pastoralnoj službi u maloj župi što mu teško pada jer je bio misionar u Africi - u župi u kojoj se godišnje krstilo po 700 djece i odraslih. Kako kaže, još se nije privikao na nedostatak ljudi u Posavini jer u Africi sve vrvi od života. Iako je tijelom u Posavini, misli su mu i dalje s afričkim čovjekom.

Kako smo odmah vidjeli, za vrijeme župnikovanja vlč. Ilije Orkića obnovljena je crkva i župski stan. Iz doba rata ostao je samo betonski križ s Isusovim dlanovima kao podsjetnik na grozna vremena. Danas je tu prelijepa crkva koja je fascinirala i Vinka kard. Puljića kad ju je 6. listopada 2012. posvetio.

Vlč. Marku je i danas misterija kako je vlč. Orkić uspio sve obnoviti, nabaviti kipove, oltar, križni put te opremiti kuću. Napominje i to da po dolasku u župu nije imao potrebu ništa kupovati, u šali kaže čak ni žlicu. Sve je omogućio i ostavio vlč. Orkić za vrijeme svoga župnikovanja.

Hod kroz povijest

Stojeći sa župnikom ispred križa koji ima samo Isusove dlanove, na tren se vraćamo u prošlost. Župa je osnovana 1972. odvajanjem od Gornje Tramošnice, a crkva i župni stan izgrađeni su iste godine. Naselje Slatina se inače spominje još godine 1548. kao mjesto u nahiji Nenavište (današnji Gradačac). Bila je samostalna župa u sastavu modričkog samostana. Budući da je podneblje iznimno pogodno za stanovanje, tragovi naseljavanja ovih krajeva puno su stariji. Realno je govoriti o župi u Slatini već u 14. st.

Zagledajući u prošlost, možemo zapaziti kako prostor Slatine nije prvi put ostao bez svojih stanovnika. S kraja 17. st., u strahu od turske odmazde zbog pretrpljenih poraza, katolici su se preselili preko rijeke Save u Slavoniju. Slatina je i tada ostala pusta. Jedan dio puka se vratio nakon 1718. No, kad se ljudi neće vratiti, njihovo mjesto zauzimaju doseljenici. Tako se u Srednju Slatinu doseljavaju katolici iz Srednje Bosne te Hercegovine. Otprilike u to vrijeme Turci naseljavaju i pravoslavne, najvećim dijelom Vlahe i Srbe, kako bi imao tko obrađivati zemlju, čuvati granicu i plaćati poreze.

Prema statistikama iz 1742., u Slatini je živjelo 108 katolika u sastavu drevne župe Bijela, a 1813. bilo je 150 katolika ovdašnjega kraja, ali ovoga puta u sastavu župe Tramošnica. Analizirajući tabelu iz 20. st., može se zaključiti kako se broj vjernika u Srednjoj Slatini uvijek kretao oko brojke 900. Poslije osnivanja župe i izgradnje župne crkve pokrenute su mnoge inicijative, selo se brzo razvijalo i gradile su se kuće. 

U to vrijeme jedan broj ljudi otišao je na privremeni rad u zapadne zemlje Europe što je pospješilo ekonomsku sliku kraja. U kolovozu 1992. u Srednjoj Slatini sve je stalo. U jesen iste godine minirana je crkva, a u selu više nije bilo Hrvata. Svi su na vrijeme izbjegli, a desetak je ubijeno od onih koji su ostali. Dvoje je poginulo na susjednim bojištima, dok se za jednim nestalim još uvijek traga. Može se reći kako su u Slatini ubijeni samo civili i starci.

Župa je raseljena, ali živi

Nakon kratkog vremeplova kroz zaista burnu povijest ovoga kraja, u „hladu“ župnog ureda razgovarali smo s vjernicima i njihovim župnikom. Jasno je kako se nikada neće naviknuti niti priviknuti na činjenicu da su sada, nakon rata i protjerivanja, manjina te da su u RS-u. Kažu da žive u svojim kućama u Posavini. Njihov dom su njihove kuće, nikakva Republika Srpska koja im je sve godine ugrožavala egzistenciju, a izgrađena je na njihovu protjerivanju i povratničkoj patnji.

Župnik nam veli kako danas u Srednjoj Slatini živi 41 vjernik. Za vrijeme osnivanja župa je imala 1 060 duša, a neposredno pred rat 1992. taj broj je iznosio 993. Jasno je kako S. Slatina nikada nije bila velika župa, ali današnje statistike su poražavajuće. Iako nije vjernički uspoređivati se s lošijima i na tome tražiti „opravdanje“, ipak treba pomisliti i na one župe koje su potpuno uništene i raseljene... U Slatinu su se ljudi ipak vratili, nešto se „vrti“ i gradi, postoje projekti i akcije...

Od ljeta 2001. nekoliko Hrvata se nastanilo u Srednju Slatinu, u zaselak Gornjani gdje su boravili u osam kontejnera čekajući pomoć za gradnju porušenih kuća. Ne želimo razmišljati kako im je bilo bez struje koju vlast nije htjela uvesti te bez svoga doma koji je tako blizu, a tako daleko. U kolovozu 2002. u župu je došao svećenik vlč. Orkić koji je također stanovao kao podstanar. Od 3. kolovoza 2003. uselio se u novoizgrađenu župnu kuću, a broj povratnika se popeo na 30 i tog nadnevka se slavi sijelo – susret župljana. Želja je da se ljudi vide, porazgovaraju, da se familije upoznaju. Već deset godina sijelo se održava pod geslom: „Srednja Slatina – to je moja svetinja.“

Pastoralni rad je otežan

Vlč. Marko sam pastoralno djeluje u župi i kroz smijeh kaže da ni on nema što raditi. Poslije je to korigirao i rekao da ipak ima pastoralnog posla, ali ne toliko kao u drugim župama. No, za jednog 70-godišnjaka koji je, kako sam kaže, „istrošen“ ili na engleskom „burnout“ (izgorio u radu) mala župa je prikladno mjesto jer je pastoral zaista ograničen. Postoje samo dvije obitelji s malom djecom od kojih jedna djevojka ide u srednju školu, a druga obitelj ima dijete od godinu dana. Jasno je kako nema ni vjeronauka ni kontakta s mladima. Međutim, župa ipak funkcionira.

„Svake nedjelje slave se dvije mise, a radnim danima jedna. U svibnju smo imali svaki dan molitvu krunice. Dođe dvoje troje vjernika, ali mi ne propuštamo molitvu kao što ne bi i u velikoj župi. Ja nemam ministranata, nemam zbora, nemam udruga, Marijinih legija... Sada nema ni vjeronauka: imali smo tu djevojčicu za krizmu, ja sam je pripremao i odveo u Oštru Luku kad je bila krizma. Dijete je iz miješanog braka i rijetko dolazi u crkvu. Otac ne dolazi u crkvu i tako ni supruga ni kćerka“, rekao nam je župnik i naglasio da na nedjeljnoj misi bude 30-ak ljudi. Također uvijek se netko iz dijaspore „zaleti“ pa navrati na vikend i tako „pojača“ broj vjernika na misi. Inače najviše Slatinjana je u Njemačkoj i Švicarskoj, dok ih dosta ima i po Slavoniji.

Dok tako pričamo, u razgovor se ubacila i Snježana Baškarić koja je naglasila iznimno dobru misao da je župa raseljena, ali da živi. Kaže kako voli svoj kraj i da se među prvima vratila. Na početku je bilo iznimno teško, bilo je provokacija, razbijanja prozora, ali kada su preživjeli najteže, počeli su normalnije živjeti. Teško je što su morali dokazivati i pravdati se da su svoji na svome. Danas ona radi kao frizerka i živi nedaleko od crkve.

Razgovarali smo i s Bonom Adžamićem čiji je sin Anto svećenik salezijanac, inače deveto dijete u njegovoj obitelji, te bračnim parom Miličević Ružom i Ilijom koji su odlučili mirovinu zarađenu u inozemstvu uživati u rodnom kraju. Prema njihovim riječima, župa najviše oživi 3. kolovoza kada bude i po 1 500 ljudi jer se tada održava župsko sijelo. Vjernici iz inozemstva inače dođu i za Uskrs i Božić, patron te Dušni dan, ali ipak župno sijelo je postalo popularno i prepoznatljivo te masovno zbog godišnjih odmora. Nakon mise ljudi odu pod šatore i vesele se. Plodovi sijela su brojne donacije kojima su završeni brojni projekti za crkvu i oko nje. Inače, župljani najviše žive od svojih mirovina i pomoći djece iz inozemstva. Oni koji mogu raditi, zasade ponešto oko kuće i u polju.

Crkva je uvijek tu

Nakon razgovora u župnom uredu razgledali smo unutrašnjost lijepe crkve. Skoro čitav posao je završen, možda treba urediti još koji vitraj. Župljani u crkvi imaju i malu kapelicu koja služi za slavlje sv. mise u hladnim zimskim danima zbog lakšeg zagrijavanja. Oltar uljepšava veliki drveni križ te dva kipa, kao i zanimljiv tabernakul...

Očito je kako srednjoslatinska župa nema neku zavidnu budućnost, barem glede broja župljana, ali dovoljno je pogledati u prošlost i vidjeti kako je ovaj kraj ostajao bez svojih žitelja te se kao feniks uzdizao iz pepela... Župljani vide budućnost u Europskoj uniji te promjeni ekonomske klime, otvaranju radnih mjesta koja će „natjerati“ mnoge da prestanu rentati kuće po Hrvatskoj i vrate se u svoje obnovljene domove koji sada zjape prazni. Crkva i svećenik će uvijek biti spremni za njih.